Pretposljednji dan OLJK-a donio je dva zanimljiva programa: promociju nove knjige poznatog osječkog novinarskog barda Drage Hedla i predstavu stalnih gostiju OLJK-a, Narodnog pozorišta iz Tuzle.
Nakon što sam junački odradio tri sata kupanja na Kopiki (ne kupanja u smislu brćkanja u toploj vodi već baš plivanja jer sam na režimu skidanja kila, pet sam skinuo a još barem pet planiram do kraja ljeta) i tako zadovoljio tijelo, bio je red da zadovoljim i dušu uz dva zanimljiva događanja.
Najprije je u dvorištu III. (matematičke) Gimnazije u Osijeku, bivši veliki CUO, održana promocija novog romana poznatog osječkog novinara i pisca Drage Hedla „Vrijeme seksa u doba nevinosti“. Dvorište III. Gimnazije jedan je od novih prostora kada je OLJK u pitanju jer se do sada nije koristilo što je šteta jer je ambijent super i baš je prikladan za ovakve promocije. Zanimljivo je to što je Hedl išao baš u ovu gimnaziju, pa mu ga ova promocija dođe nešto kao povratak na mjesto zločina.
A povratak je tema i njegove nove knjige, četvrte po redu, a druge u zamišljenoj trilogiji koja je započela prije pet godina izdavanjem knjige „Donjodravska obala“. Tu sam knjigu pročitao i svidjelo mi se kako je napisana, toplo i duboko proživljeno, a opet faktografski točno i precizno u opisima života u Donjem Gradu, kombinacija Hedlovog spisateljskog osjećaja i istraživačkog novinarstva. Novu knjigu recenzent Davor Špišić opisao je kao kombinaciju ljubića i krimića što u mom koordinatnom sustavu vrijednosti i nije baš neka preporuka, ali ako mi se ukaže prilika da bacim šape na nju svakako ću to učiniti.
Promocija je bila kratka i jezgrovita, 45 minuta, više ni ne treba, a osim Spišića govorili su i Kristijan Vujičić, urednik naklade Ljevak, spisateljica Ivana Bodrožić i sam autor, dok je Željko Lončarić Žec pročitao nekoliko ulomaka iz tekstova. Hedl je istaknuo kako već radi na trećem dijelu trilogije koji se mora vrlo skoro pojaviti obzirom da HTV planira snimiti seriju po trilogiji pa materijal mora biti spreman, a novost je i to što će osječki HNK od 2019. staviti na daske koje život znače predstavu „Donjodravska obala“. Za koju se iskreno nadam da će biti gledljivija od onog Šojkinog sranja „Unterstadt“ i pretencioznog Kostelnikovog „Osječkog Long, long Playa“…
Ali nije to još gotovo! Imao sam tek toliko vremena otići kući i baciti nešto u kljun, a dužnost je ponovo zvala te sam se ukazao u dvorištu Rektorata na izvedbi humodrame „Bistri vitez don Quijote od Manche“ redovnih gostiju iz prijateljskog grada Tuzle, Narodnog pozorišta Tuzla. Riječ je o prilično radikalnoj preradi legendarnog djela Miguela de Cervantesa koji je po motivima dramatizacije romana Darka Lukića u predstavu pretvorio beogradski redatelj Nikola Zavišić. A da prekogranična suradnja bude potpuna, za kostime se pobrinula hrvatska kostimografkinja Sara Lovrić-Caparin.
Predstava je uspjela udahnuti novi život ovom kultnom djelu zadržavajući osnovne konture priče o lujki koja si umišlja da je vitez pa kreće po svijetu pomagati nemoćnima i potlačenima, pri čemu obično ti pokušaji završavaju tako da zlotvori ubiju boga u njemu, ali sjajno kombinirajući parodiju, ironiju i sprdnju, sve pomiješano s dubokim, iskrenim emocijama i u izraženom postmodernističkom ključu.
Uloge tumače Boris Balta, Adnan Omerović, Alisa Brkić, Dalibor Brkić, Elvis Jahić, Enver Hasić, Nina Terzić i Siniša Udovičić, dok je Denis Hadžić nastupio sa strane kao autor i izvođač glazbe za predstavu. Predstava je inače fizički vrlo zahtjevna, s mnogo tempa i ritma, ansambl funkcionira na sceni poput švicarske ure, a dinamici predstave dosta je pomogao i vrlo zanimljiv koncept redatelja Zavišića koji je svakom od osmero glumaca, koliko ih sudjeluje u predstavi, dao da se zamjenjuju u ulozi glavnog lika, kao i svih ostalih (Sancho Pansa, Rosinante). Uz Hadžića na električnoj gitari sa strane i njegovim blues rock riffovima i ponešto osuvremenjenim rječnikom, ostvarena je uspješna de-konstrukcija Don Quijotea i njegova intertekstualnost kroz novu, suvremenu interpretaciju.
A ako vas zanima kako djelo napisano prije 400 i kusur godina korespondira s današnjim vremenom, posebice u Bosni ali i u cijeloj regiji jer smo svi mi spojeni, odgovor je: jako dobro. Uvijek je bilo onih koji tlače (manjina) i onih koji su tlačeni (većina), a tako je i danas, a oni koji se pobune protiv takvog sustava i žele ga mijenjati najebat će k’o žuti i ništa se neće promijeniti. I što nam drugo preostaje nego sanjati kako želimo živjeti, raditi na tome, biti spreman suočiti se s udarcima sa svih strana (doslovnim i figurativnim) i možda, ali samo možda, nešto napravimo u životu.
Svi smo mi Don Kihoti i svi se na svoj način borimo sa svojim vjetrenjačama, poručuje ansambl predstave kada u završnoj sceni upere prstom u publiku odabirući nas kao iduće izvođače tužnog viteza. Ah, priča mog života, da mi je kuna za svaku vjetrenjaču na koju sam jurišao i koja me odvalila, sad bih bio bogat čovjek… Ali, i dalje jurišam, jebiga, ovaj blog je moj način borbe protiv seljakluka, čobanizacije, estradizacije i kretenizacije (pop) kulture općenito. I znam da to nikoga ne zanima, ali uporan sam. Što mi drugo preostaje…
Hadžo koji juri na vjetrenjače
Fotke: OLJK https://www.facebook.com/volimoljk/
zlihadzoponovojase 