EXIT 2018. – Ziggy Marley, Cockney Rejects, Sara Renar, Anton i Hevi Hipi Bejbi… @ Petrovaradinska tvrđava, Novi Sad, 13. 07. 2018., druga večer

„Ti si moja loša navika“ pjevale su beogradske Babe (side projekt Žike iz Bajaginih Instruktora) sredinom 90-ih, a tako se nekako i ja osjećam dok po tko zna koji put pohodim EXIT i po tko zna koji put se čudim kako u četiri dana uspiju napraviti program na glavnoj bini koji ne bi bio dostatan ni za jedan pošten dan… 

Ne, stvarno, čak i čovjeku bujne mašte poput mene postaje teško ponavljati se iz godine u godinu pišući o tome kako se EXIT gotovo u potpunosti okrenuo elektronici i, u zadnje vrijeme, hip hopu, kako je živa glazba gotovo pa otjerana s Main Stagea i prebačena na Fusion, kako domaće izvođače prati tek šačica gledatelja… Jebiga, vremena se mijenjaju i festival se mijenja s njima, prilagođava se neukusu mlađih degeneracija i sve ja to razumijem, ali kao doajenu festivala koji ga prati od prvog izdanja teško mi pada taj nedostatak uzbudljivih sadržaja na Mainu, pogotovo obzirom na to da je ove godine velika bina doživjela obiman face-lifting jer obiluje LED ekranima, modernim rasvjetnim uređajima i scenskim efektima, pa ako je ta bina do sada bila svjetska, od ove godine definitivno je postala svemirska… 🙂

Prošlih par godina imao sam običaj dolaziti četvrtkom i subotom, no ove godine izbor je pao na petak i subotu. Bilo je upitno hoću li uopće ići jer mi je nekoliko opcija izvisilo, no u zadnji čas ukazao se moj pajdo, drug T. sa Slavonskog radija, a spojio nas je drug S. iz organizacije festivala rekavši, citiram, „Jebeš EXIT bez tvojih izvještaja“. Pa, kad je već tako, nisam mogao ostaviti čovjeka da doživi apstinencijsku krizu uslijed nedostatak mojih godišnjih exitovskih švrakotina…

Krenuli smo iz Osijeka oko petice očekujući da ćemo za dvije ure stići do odredišta, ali nismo uzeli u obzir gužvu na graničnom prijelazu Bajakovo gdje smo zaglavili gotovo sat vremena, tako da smo u NS-u bili nešto prije osmice. Uslijedio je usiljeni marš po akreditacije i penjanje na tvrđavu gdje je na Mainu već nastupao beogradski projekt Minilinija (https://www.facebook.com/Minilinija-412376835618315/ ; https://soundcloud.com/minilinija), supergrupa koju čine Vuča (ex-Darkwood Dub), Vladimir Đorđević (Lira Vega, Svemirci, Neočekivana sila…), Boris Mladenović (Jarboli) i DJ Rahmanee. Odgledao sam njihovih zadnjih 20-ak minuta i osjećaji su mi pomiješani: njihov sjajan singl „Divan svet“, kojim su završili sinoćnji nastup jedna je od najboljih pjesama iz komšiluka ove godine, stari hit Darkwooda “Veliki duh” je odlična rhythm&blues vožnjica s izraženom usnom harmonikom, ali ostatak je bio bezlični electro dub party, otprilike kao da je netko uzeo stare stvari Darkwooda i preodjenuo ih u loš techno remiks. Nadam se da im zvuk neće otići u tom pravcu…

Evo po običaju nekoliko kratkih servisnih informacija: početak programa na glavnoj bini ustalio se u 20 h, a na Fusionu u 21 h, no ispostavit će se da to nije donijelo neke pomake po pitanju bolje posjećenosti. Ukinuta je Future Shock bina gdje su nastupali mali i neafirmirani bendovi, odnosno prebačena je na malu binu u sklopu Heineken Beer Planet Pub-a odmah iznad Fusiona. Na neki način, ova nova Future Shock bina sada je kombinacija stare FS bine i ugaslog Jack Daniels stagea, što ima dobrih i loših strana: dobro je to što sam ipak imao priliku ošacovati nekoliko nepoznatih imena koja uopće nisu bila loša, a mana je to što bendovi tamo nastupaju tek pod dužim pauzama izvođača na Fusionu (koji bi ih inače potpuno prekrili) i nije ih lako uklopiti u itinerar. Ipak, palac gore jer sada dugačke pauze na Fusionu možemo prekratiti slušajući mjuzu s Heinekena.

Na nekadašnjem mjestu Future Shock bine sada se nalazi Cockta Beats & Bass bina s, pogađate, dž dž mjuzom, a novost je i to što je Ulica starih zanata, odnosno Craft Street, postala koncertna zona gdje su nastupali tribute bendovi. Ovo je bio prvi put da za dva dana boravka na EXIT-u nisam nogom kročio u tu ulicu: em ne volim tribute bendove, em sam s vremenom bio u stisci pa sam to ovaj put batalio, što ne znači da neke od idućih godina neću nešto i tamo pogledati. Ove godine sam, također po prvi put, konzumirao iće i piće preko festivalskih kartica, morao sam jerbo zbog prekasnog dolaska te potrebe nisam mogao zadovoljiti u gradu. A i ožedni čovjek dok tako šprinta od bine do bine. Jest da mi novinari u press centru možemo dobiti bočice obične vode bespla, ali Knjaz je Knjaz, jebeš ga…

Jedan od velikih problema koji imam s EXIT-om je preklapanje termina, pa se tako dogodilo da smo u 21 sat imali Maiku na Mainu, Saru Renar na Fusionu i Mašinka na Explosivu, sve u isto vrijeme, naravno. Prednost sam dao Sari Renar (https://www.facebook.com/renarsara/ ; http://www.sararenar.com/) koja je svoj prvi nastup na velikoj bini imala upravo na EXIT-u prije tri godine na Mainu i tada sam njezin nastup opisao kao čaroban, što mogu potvrditi i za ovaj. Prošli put je nastupila u full bendovskoj varijanti, ovoga puta su bili samo ona i klavijaturist Zdeslav Klarić, pa su joj i pjesme bile prearanžirane u isposničke verzije: samo akustara, klavir i vokalni loopovi koji su joj postali trademark. I ne samo da pjesme nisu ništa izgubile tom tranzicijom, čak su i dobile na ekspresivnosti i intimnosti, a njezin hit „Djeca“, koji je izvela samo uz klavirsku pratnju, nikada nije ovako dobro zvučao. Odlično su zvučale i „Dani bez sjena“, nova „Gdje povlačiš crtu“ i „Čuvaj svoje pjesme“ s kojom je završila nastup. Bravo Sara i Zdeslave, šteta samo što se na Fusionu nije okupilo više od 50-ak ljudi, ali mi pravi ljubitelji čak i više volimo to što je Sara još uvijek nedovoljno otkriven dragulj regionalne pop/rock scene…

Odjurio sam odmah do Explosive-a na zagrebačke pajdaše iz Mašinka (https://www.facebook.com/masinkoZG; http://www.masinko.net/), no ulovio sam tek njihove zadnje dvije stvari: „Potjeha“ i „Kada vjetar kaže stani“. Iako su s početkom nastupa kasnili desetak minuta, nemilosrdni organizatori nisu im dopustili da produlje nastup što je s jedne strane i OK, ali takav kriterij nemaju za sve: kašnjenja na velikoj bini postala su pravilo, a ono besprizorno hip hop smeće Migos prve je večeri nastupilo, ako definiciju nastupa proširimo i na ovakva žalosna kreveljenja J, čak sat vremena kasnije od predviđenog. Ali, oni su zvijezde, a ubogi punkeri poput Mašinka tek su šrot za popunjavanje satnice, iako su imali znatno bolji odaziv publike od Sare što je dokaz da su se i u Srbiji „primili“. Ipak, njih znam da ću već negdje ošacovati, ako ne na bini onda u omiljenoj im kvartovskoj birtiji… 🙂

Plan je bio da nakon Mašinka ovjerim Đorđa Miljenovića na Fusionu. Đorđe who, pitate se? To vam je pravo ime Sky Wiklera, dobrog duha (ili zlog, ako mene pitate) hip hop scene u Srbiji, producenta i svašta nešta koji je prošle godine objavio dva albuma u isto vrijeme na kojima se predstavio u nekom pop/rock fazonu. Međutim, sreo sam frienda, druga N. s Radija Vojvodine, koji me odvukao skroz na drugi kraj tvrđave, na No Sleep Novi Sad binu gdje je live nastup imala Svetlana Maraš (https://www.svetlanamaras.com/# ; https://www.facebook.com/svetlana.maras.9), kompozitorica i sound artist koja u svojim živim nastupima kombinira elektronsku glazbu s VJ-ingom, svjetlosnim efektima i drugim kerefekama i to izgleda sjajno. Glazba mi je za kurac, da se razumijemo, ali vizualni aspekt je bio fenomenalan, a fora mi je bilo to što je i miks pult bio uključen u video instalaciju te je skupa s velikim video zidom tvorio doista spektakularno iskustvo. Cura je očito veliki ljubitelj „Alien“ franšize jer njezini vizuali, s prevladavajućom kombinacijom zelene i crne boje, kao da su došli iz nekog od tih filmova. Nisam se predugo zadržao ali eto, po prvi put u više godina imao sam razlog proći pored inače mi mrske Dance Arene koja također izgleda fenomenalno, ali glazbeno ja tamo nemam što tražiti, iako je te večeri nastupao techno veteran iz Detroita Carl Craig.

Na povratku do Fusiona morali smo proći pored glavne bine na kojoj je nastupao Ziggy Marley (https://www.facebook.com/ZiggyMarley/ ; http://ziggymarley.com/), legendarnog Boba sin, koji je nažalost potvrdio staro pravilo da u pop glazbi jabuka često padne daleko od stabla. Za razliku od inovativnog, angažiranog i svestranog ćaće, ne-više-tako mladi Ziggy se okrenuo bljutavom komercijalnom pop reggae zvuku i čak ni to što je iza sebe imao gotovo čitav simfonijski orkestar, više od deset glazbenika uključujući puhačku sekciju, nije pomoglo da mu pjesme budu išta više od prosjeka. Možda je momku srce na pravom mjestu, sve pjesme mu govore o ljubavi, miru i sličnim žvakama, ali publika je davala neki znak života tek kada bi izvodio pjesme svog starog poput „One Love“ koje, i s ove distance, zvuče vanvremenski i bolje od bilo čega što je momak napravio. Jebiga, prezime Marley je očito bila jedina referenca da on zasluži slot na Mainu iako je ovaj nastup bio primjereniji Fusionu.

Riječ-dvije o „promaji u publici“, kako je drug Minja, inače rezidentni DJ u Craft Streetu prokomentirao slab odaziv publike i činjenicu da si bez jebemti mogao da se ušetaš u prve redove. Već godinama je evidentno da dobar dio publike na festival ne dolazi prije ponoći; okretanje EXIT-a elektronskom zvuku rezultiralo je privlačenjm drugačije publike, ali ima tu još nešto: festival se zadnjih godina više počeo vraćati domaćoj publici iz regije, ali ne onoj urbanoj publici koja je pohodila prva izdanja EXIT-a već cajkarošima i „splavarima“ koji se pale na narodnjake, estradnjake i slične seljake. Naravno, EXIT neće ići toliko daleko pa im ponuditi turbo folk (barem za sada, ali strah me za budućnost 🙂 ), ali im je ponudio nešto zamjensko: hip hop. Bjelosvjetske hohštaplere bez zrna talenta ali čiji je zvuk dosta sličan zvuku današnjeg turbo folka. Ima tu puno sličnosti, produkcijski, u ritmovima, infantilnim tekstovima o tome tko ima veću kitu, vozi bolji auto ili ima veću zlatnu lančinu oko vrata, dakle ono što seljoberi u Americi slušaju i prihvaćaju prodaje se i seljoberima ovdje. Jezik je drugačiji, ali sve je drugo isto. Mislim, proveo sam 15 minuta na onom užasu od French Montane, pa to je katastrofa, ali to publika guta. I to publika u kojoj ste čuli najviše dobardanskih jezika, dakle publika iz regije. Postoji samo jedna stvar gora od smrdljivih crnčuga koji izvode hip-hop, a to su smrdljive bjelčuge koje slušaju te smrdljive crnčuge, vjerojatno potajno žaleći što nemaju njihove velike kurčine 🙂 …

Ali dobro, ja sam ionako stećak izgubljen u vremenu i prostoru, mene privlači prava, živa svirka a nje je u izobilju bilo na Fusionu tijekom nastupa Antona i Hevi hipi bejbi (https://www.facebook.com/antonihevihipibejbi/), supergrupe koju čine Anton iz Partibrejkersa, njegovi drugovi iz matičnog benda Robert Telčer na gitari i Darko Kurjak za bubnjevima te Dušan Ševarlić na basu. Ekipa je krajem prošle godine objavila svoj vrlo dobar debi album kojega su ovdje koncertno predstavili i to je bilo sjajno: pravi korijenski blues rock izveden od strane četiri glazbenika koji uživaju u svirci i to se čuje. Dodatnu pomoć imali su u par pjesama u vidu usne harmonike, a na jednoj pjesmi na kljovama im se pridružio i Bajagin instruktor Saša Lokner. Anton je bolji kao gitarist nego kao pjevač, pa je zato odradio one zadane pjevačke dionice da bi potom svaku pjesmu produljili i pretvorili u mali jam session u kome su se snašli kao ribe u vodi, bez obzira izvode li klasičan blues (balada „Malo šta“), funky gruvačinu „Biće ono što jeste“, boogie rock („Jeftino“), blues rock ili prog rock. Šteta što su i oni svirali pred šačicom ljudi, ali ovo je bila odlična svirka i, uz Saru Renar, po meni najbolji nastup večeri.

Odmah po završetku Antonovog nastupa prebacio sam se na malu Future Shock binu gdje je nastupala Dojo (https://www.facebook.com/dojodunja/ ; http://dojod.bandcamp.com/), novosadska kantautorica Dunja Dačić. Pisao sam o njezinom singlu „Lost One“ i tada sam rekao: „Dojo stvara minimalističku glazbu koja kombinira akustičnu gitaru, sintisajzere i semplove te bi savršeno pristajala nekom filmu Davida Lyncha jer zvuči poput suradnje Radioheada i Natashe Khan (Bat For Lashes). “ (Uh, što volim kad mogu citirati nekog pametnijeg od sebe J). Uživo je nastupila samo s akustičnom gitarom, dok su svi ostali instrumenti bili snimljeni što mi je malo ubilo draž živog nastupa, ali ne mogu poreći da ima šarma ta kombinacija melankoličnog i mračnog, a opet kinematografski širokog i atmosferičnog zvuka sa sugestivnim vokalom na engleskom. Cura na koju treba obratiti pozornost.

U međuvremenu su ljubitelji punkeraja jako dobro napunili Explosive Stage prije i tijekom nastupa matorih podrtina Cockney Rejects (https://www.facebook.com/TheCockneyRejects/ ; http://www.cockneyrejects.com/). Bend iduće godine slavi 40 godina potucanja po bespućima glazbene zbiljnosti što nije uopće loše za četvoricu problematičnih klinaca s ulica istočnog Londona. Jeff, Mick, Vince i Andrew nisu nimalo posustali u ova četiri desetljeća, i dalje isporučuju mnogo sirove energije i sing-along himničnih refrena u pjesmama poput „Power & Glory“, „Headbanger“, „On the Run“, „East End“, pa do kraja uz „Oi, Oi, Oi“. Jeff je cijelo vrijeme đipao po bini i boksao se s duhovima kao sparing partnerima, a uz „War on the Terraces“ zapalila se i baklja (inače izuzetno strogo osiguranje na ulazu očito nije savršeno) u pravom navijačkom maniru. Ja inače ne volim te punk prvoborce i nositelje spomenice ’77 koji se zvukom nisu odmakli od te godine, ali u nestašici rock zvuka na velikoj bini Exita i ovi fosili su bili dašak svježeg vjetra, vjerovali ili ne.

Potom sam prošetao natrag do Future Shock bine gdje je nastupao mladi beogradski sastav Dram. Postoje tek nešto više od godinu dana, članovi su mu Stefan Aćimović gitara i vokal, Branko Dimitrijević bas, Pavle Savić bubnjevi i Marko Arizanović klavijature, a izvode blue-eyed soul i američki pop/rock/funk zvuk pod velikim utjecajem crne glazbe od 60-ih do danas. Fino su i skockani za nastup, onako baš retro, i dobri su glazbenici, uspjeli su rasplesati nekoliko desetaka okupljenih koji su očito upoznati s njihovim opusom. Koliko sam primijetio, većinu repertoara činile su im obrade što ne volim, ali zvuče svježe i dosta drugačije od onoga što se inače može čuti na domaćoj pop i rock sceni.

Bilo je skoro pola dva, dogovoreno vrijeme za polazak natrag u Osijek, pa sam u prolazu kratko ošacovao njujorške hardcore majstore Madball koji su prepunili prostor Explosive-a. Agresivno, žestoko i sa šutkom koja je počela već s prvim taktovima uvodne „Rev Up“, bilo mi je žao k’o psu što moram da idem, ali jebiga… Propustio sam i trenutno aktualne punk rockere Idles na Fusionu, ali oni su ionako počinjali oko dva, pa sam znao da njih neću vidjeti. Ha, tako je to kad ideš iz Osijeka i natrag istu večer, ali imamo još jedan dan EXIT-a pred nama…

Oslobođeni Hadžo

 

Ovaj unos je objavljen u Gdje sam bio - koncerti. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s