Treću večer ovogodišnjeg EXIT-a obilježila su dva nezaboravna koncerta: (ne)očekivani trijumf Bajage i Instruktora te jedan od najdosadnijih i najsmaračkijih nastupa koje sam ikad gledao za ovih 18 godina, onaj Grace Jones.
Kako smo se dogovorili tako i bi: nakon jutarnjeg povratka za Osijek i par sati sna, drug T. i ja, pojačani za trećeg člana ekipe, druga J., krenuli smo ponovo za Novi Sad. Ovoga puta smo stigli dovoljno rano da malo prošetamo po gradu, posjetimo Kuću kobasica i popijemo cugu u Katoličkoj porti, prije nego smo se razdvojili: oni su ostali još malo uživati u ljepotama grada, dok je mene put odveo gore na tvrđavu. Obzirom da se nisam morao zajebavati s vađenjem akreditacija, to mi je znatno ubrzalo proceduru, a pomaže i ako koristite sporedni ulaz na festival, jest malo penjanja ali nema gužve kao na glavnom ulazu.
Program trećeg dana otvorio sam na Future Shock bini nastupom dvojca Antiszerda (https://www.facebook.com/AntiSzerda-1579220058858111/) kojega čine Brasnyó Antal i Szerda Árpád. Dobar način za započeti dan uz malo glazbe koju je žanrovski teško odrediti: Szerda svira klavijature, dok Brasnyó svira violinu i neku čudnu pedal steel gitaru i proizvode melanž zvukova, od klasične glazbe preko elektronike do nekog deformiranog bluesa, ali s mnogo energije i groovea. Pjesme su im dugačke, instrumentalne i s mnogo jamminga i improvizacija, nije to laka glazba za provariti, ali meni su bili muy simpatico.
Potom sam se zaputio prema glavnoj bini gdje su nastupala dvojica mojih pajdaša iz Beograda, Multietnička atrakcija (https://www.facebook.com/Multietni%C4%8Dka-Atrakcija-338453753022080/ ). Sjećam se ovog dvojca dok je u njemu još bio Slačala iz Stuttgart Online i Artan Lili na basu, no izgleda da on ipak nije mogao pokrivati toliko frontova pa je u bendu došlo do promjene: bubnjar, pjevač i MC Osman Ahmed i dalje je tu, a društvo za basom pravi mu Nemanja Aćimović. Za sebe kažu da sviraju težak rock’n’roll i bogami ne lažu: ovo je bila furiozna, divljačka svirka, distorzirana do ibera i s toliko energije da se usereš. Mislim, ljudi, Ziggy Marley ima hrpu glazbenika iza sebe i zvuče poput loše kamilice, a ova dvojica sami zamalo da su srušili Main. Ono malo raje što se okupilo moglo je uživati u bučnom i žestokom setu, s mnogo duhovitih Osmanovih upadica, i zajebantskim pjesmama poput „Muških tangi“, „Nuklearnog masturbatora“ ili „Izazova za mlade“. Atrakcija je neka srpska verzija Weird Al Yankovicha i njegovog comedy rocka ali s autorskim stvarima i zaslužuju da ih se vidi uživo, po mogućnosti u nekom manjem klubu gdje bi doista mogli izazvati jače podrhtavanje tla.
Otišao sam malo ranije s Atrakcije kako bih se vratio do Future Shock bine i ovjerio nastup zagrebačkog benda Fire In Cairo (https://www.facebook.com/fincairo/). Četvorka je to koju čine Dario Sušanj, Filip Mlinarić, Ivan Džajić i Mate Ponjević, predstavio sam ih na svom blogu singlom „8 Rounds“, a izvode čvrsti, melodični indie rock, kojega sam opisao kao „naklon klasičnom bluesu i rocku 60-ih i 70-ih, psihodelije u zvuku gitara, mračnih Matinih vokala, snažne ritam sekcije, malo grunge zvuka, ali i moderne produkcije koja jasno daje do znanja da je ovo glazba iz 21. stoljeća“. Uživo do izražaja dolazi snažna ritam sekcija koja pjesmama daje plesni ritam, a negdje pred sam kraj nastupa izveli su i svoju najpoznatiju stvar, alternativni hit „Disclosure“, koji je i mene matorog natjerao da cupkam nogama. Ovo su momci koji obećavaju.
Na kraju njihovog nastupa pokupio sam prnje i vratio se do Main-a da ovjerim Bajagu i Instruktore (https://www.facebook.com/bajaga.official.page/ ; http://www.bajaga.com/) kojima je ovo bio prvi nastup na EXIT-u, ne bi čovjek vjerovao. A da će to biti događaj za pamćenje vidjelo se već po prilično velikoj gužvi ispred bine: pokazalo se da će domaća publika doći na Main ako im ponudiš nešto što oni vole i žele, a Bajaga je bio dobar mamac. Bilo je uživanje konačno prisustvovati jednoj odlično posjećenoj rock svirci na velikom stageu, pri čemu je velika većina populacije bila s ovih prostora. To je osjećaj koji se tijekom godina izgubio na EXIT-u, nažalost…
A svirka je bila fenomenalna. Bajaga i ekipa su u potpunosti zagospodarili velikom binom i iskoristili sve njezine prednosti: zvuk je bio savršen (i inače je dobar jer imaju Nidžu Vranjkovića kao tonca koji iz svakog prostora izvuče maksimum; ne znam je li im on radio zvuk i ovdje, ako jest, sigurno je i on uživao), svaki instrument se odlično čuo, Bajagin glas uvjerljiv kao i uvijek, a bend raspoložen za svirku. I još imaju nekoliko tisuća ljudi koji im doslovno jedu iz ruke i pjevaju sve pjesme, čak i one tri nove s novog albuma „U sali lom“ od kojih se već izdvojila balada „Bilo bi lako“ i žestoki prog rock/metal broj „Može da te ubije grom“.
Od uvodne „442 do Beograda“ pa do furioznog finala uz „Tišinu“ („Tišina“ je najbolja pjesma kojom se zatvara koncert, nakon nje slijedi potop J), dobili smo sat i pol odlične svirke prepune hitova, a poseban bonus kod mene ide na račun toga što je većina materijala bila s albuma „Sa druge strane jastuka“, njegovog najboljeg, i drago mi je što su i oni shvatili da je to album koji ih je lansirao u prvu ligu domaćeg rocka, a ne tamo neki „Safiri“ i „Vesele pesme“. Moglo je i bez njih, da se razumijemo, ali ajd’ bar nije bilo „Mojih drugova“ koji jesu hit, ali baš ne pašu na EXIT.
Stvarno sam uživao u ovom nastupu, vjerojatno najboljem Bajaginom na kome sam bio, brat bratu posljednjih 30-ak godina. I mislim da je ovo pokazatelj organizatorima festivala da će i domaći ljudi doći ako im ponudiš dovoljno atraktivno ime: ne bi bilo loše ovaj slot od 21 do 23 sata i ubuduće rezervirati za jaka regionalna imena (Rundek, Pivo, Brejkersi, pa čak i Dubioza ili S.A.R.S.) jer će doći domaći ljudi, plus određeni broj strejndžera koji su došli zauzeti bolja mjesta za ono što slijedi. Ne znam što su stranci mislili o Bajagi, vjerojatno im se nije preveć dopao, ali pored mene su bili dvoje slatkih mladih, rekao bih da su Latinosi po crtama lica, koji su cijelo vrijeme Bajaginog nastupa plesali i žvalili se. Ajd’ neka, i oni su uživali na svoj način…
Set lista:
- 442 do Beograda
- Sa druge strane jastuka
- Red i mir
- Godine prolaze
- U sali lom
- Dobro jutro
- Ako treba da je kraj
- Verujem ne verujem
- Lepa Janja ribareva kći
- Kad hodaš
- Dobro jutro džezeri
- Bilo bi lako
- Vesela pesma
- Zažmuri
- Može da te ubije grom
- 220 u voltima
- Plavi safir
- Ti se ljubiš na tako dobar način
- Tišina
Odgledao sam cijeli Bajagin nastup, što iskreno nisam baš planirao ali eto, dogodilo se, pa sam propustio Crve na Fusionu, a stigao sam na moje sugrađane iz Gužve u 16-ercu (https://www.facebook.com/Guzvau16ercu/ ; http://www.guzvau16-ercu.com/). Nisam mogao dugo ostati, ali nije bilo ni potrebe jer sam ih nedavno gledao na rođoškom koncertu kod Školjke u Osijeku, ali nešto sam primijetio: bend je mnogo bolji kad Muto ne tandrka između pjesama. Nekome je možda baš to fora i cool, ali sad sam gledao Gužvu 20-ak minuta kako piče poput brzog vlaka maltene bez stajanja i gotovo da liče na ozbiljan bend… 🙂
A onda sam napravio jednu od većih grešaka za sve ove godine koliko pohodim festival, a to je što sam odlučio otići ovjeriti Grace Jones (https://www.facebook.com/GraceJonesOfficial/ ; ). Legendarna crna pantera nije snimila ništa spomena vrijedno 30 i kusur godina, ali nekoć sam ju jako volio, pa je zaslužila da ju ošacujem i uživo, makar i sad kad već može biti bakutaner. A da nisam samo ja tako mislio, svjedoči nesnosna gužva na prostoru ispred glavne bine: ne znam jesu li pali neki rekordi, ali ovo je bio definitivno jedan od najposjećenijih koncerata koje sam tamo gledao.
A počeo je bezobraznim kašnjenjem od čak 45 minuta. Grace je bila najavljena za 23:15 h, bina je bila namještena i spremna, ali udostojila se izaći tek oko ponoći. Ja sam već dobio mlade od čekanja pa sam ju odlučio odjebati i krenuo sam natrag iz prvih redova i već sam bio došao do ulazne kapije kad je svirka konačno počela. Dvoumio sam se ostati na njoj ili otići dalje i odlučih ostati. Pomaknuo sam se do najbližeg video ekrana jer nije bilo šanse da se opet probijam kroz gužvu.
Iako ima sedam banki na grbi, Jonesica je u odličnoj vokalnoj i fizičkoj formi. Nastupila je u pratnji deveteročlanog benda, uključujući dvije back vokalistice koje su se brinule da krpaju eventualne rupe u njezinom glasu, no ja ih nisam čuo. Zvukom benda su dominirali snažni bas i bubanj, što nije ni čudo jer su dub i reggae ritmika osnova njezine glazbe, a svoje najveće uspjehe postigla je upravo s legendarnom jamajčanskom ritam sekcijom Slya Dunspara i Robbieja Shakespearea. Na početku je nosila masku s kosturskom lubanjom, a tijekom nastupa kostime je mijenjala gotovo nakon svake pjesme. Jonesova je poznata i kao modna ikona, pa je svaki njezin koncert ujedno i vizualno ekstravagantno iskustvo, poput kombinacije koncerta, kazališne predstave i šetnje modnom pistom.
Nastup je otpočela s pjesmom „Nightclubbing“ s istoimenog albuma starog gotovo 40 godina, zvuk je bio stvarno dobar, ali prvi dio koncerta bio je jedna velika ravna crta, bez uzbuđenja. Gospoja je vidjela da publika ne reagira i pokušala ju je oživjeti, ali bez uspjeha – bolju atmosferu viđaš na karminama i bilo je više nego očito da publika ne mari za Grace Jones, da su došli manje zato da vide a više da budu viđeni i da se mogu kurčiti po fejsbucima i instagramima da su bili tamo. Dobar dio zasluga za tu mrtvu atmosferu ide samoj Grace – preduge pauze između pjesama, vokalno masturbiranje kada još dvije minute po završetku pjesme ponavlja njezin refren ili zamorne višeminutne tirade o nečemu za što je sve u publici jednostavno bolio kurac – kako je Jamajka dobila ime. Who the fuck cares, sviraj bre ženo! 🙂
Mali dašak osvježenja stigao je u obliku „Libertanga“ s onom fenomenalnom dionicom na harmonici koja je hommage Parizu, gradu u koji je beskrajno zaljubljena. Ja bih preferirao da je taj hommage iskazala u obliku „La Vie en Rose“ od Edith Piaff, ali tko mene pita. Sve su pjesme nepotrebno razvučene i produžavane, pa nije ni čudo što je u sat i 40 stigla izvesti tek deset skladbi, pa si vi računajte koliko je to bilo.
Nešto nalik na reakciju publike izazvale su rockerska „Love is the Drug“ te žestoka funkijada „Pull Up to the Bumper“ kao podsjetnik na njezine disco početke u New Yorku s kraja sedamdesetih, a posebnost ove pjesme je što je dama zajahala jednog od redara i potom je, jašući mu na ramenima, krenula pozdravljati prve redove, onako kako je to napravila i prošle godine u pulskoj Areni. Istovremeno se pojavio i jedan nabildani baja, obojanog tijela, koji je pokazivao svoje umijeće plesanja na štangi i šteta što nisam gay jer bih mu se odmah predbilježio sa štovanjem. Ako je tako dobar na štangi, tko zna kakve još druge talente ima u svojoj kolekciji… 🙂
No, najgori dio koncerta stigao je na samom kraju, kada je izvela kultni hit „Slave to the Rhythm“ i to ni manje ni više nego vrteći hulahop oko struka u ritmu pjesme. Sama pjesma je završila, a ona je nastavila vrtjeti taj hulahop smarajući i boga i vraga, pa je krenula predstavljati bend i to je trajalo dobrih desetak minuta, pa se krenula zahvaljivati publici govoreći kako je festival super i da ne želi nikada otići s bine… I to se rasteglo na pola sata. Da, dobro ste pročitali, pola sata od čega je pet minuta bila sama pjesma, a ostalih 25 minuta jedno veliko ništa.
A tako bih ocijenio i cijeli ovaj nastup: izvana gladac, iznutra jadac. Predugačak, premonoton, bez uzbuđenja i bez gotovo ikakve reakcije od strane publike, ostavio me je potpuno hladnim, ali ono bezobrazno kašnjenje i polaganu smrt na kraju nastupa, kao i činjenicu da sam zbog toga propustio Atheiste, Bombers i Šumski, ne mogu joj oprostiti. Taman kad su ju konačno uspjeli otjerati s bine pojavio se ostatak moje ekipe, jednako razočaran i raspižđen, pa smo odlučili krenuti natrag za Osijek. Matora pantera ubila nam je svaku želju da eventualno ostanemo još malo, ona plus neviđena gužva na festivalu. Kažem, ne znam za točne brojke, ali u subotu se doimalo da je duplo više ljudi na EXIT-u nego dan ranije, u petak. Naravno da to nije moguće, u pitanju je vjerojatno disperzija i distribucija publike na više sadržaja u petak dok su u subotu gotovo svi bili na Jonesovoj, ali takvu gužvu ne pamtim za sve ove godine.
Set lista:
- Nightclubbing
- This is
- Private Life
- Warm Leatherette
- I’ve Seen that Face before (Libertango)
- My Jamaican Guy
- William’s Blood / Amazing Grace
- Love is the drug
- Pull Up to the Bumper
- Slave to the Rhythm
I tako je za mene završio još jedan EXIT. Same old, same old, rekli bi neki. Pretpostavljam da će festival nastaviti okretanje prema elektronici i hip hopu, kao i loš trend davanja prostora na glavnoj bini izvođačima s jednim i pol hitom. Mislim, Alice Merton, LP, Fever Ray, na bilo kom ozbiljnijem festivalu takvi izvođači nastupaju u ranijim terminima ili se delegiraju na manje pozornice, ali ovdje ih se tretira kao velika imena i daje im se nezasluženo velik prostor koji oni najčešće ne opravdavaju. Bajagin trijumfalan nastup na velikoj bini pokazao je da domaći i regionalni izvođači imaju prostor i na ovom festivalu i na tome bi trebalo nastaviti raditi.
Šteta što zbog nedostatka vremena nisam mogao malo bolje istražiti festival i provesti više vremena na malim binama, ali jedan mali trenutak od petka navečer, na Karaoke Stageu, kada su dvije cure uživljeno otpjevale hit Tajči „Hajde da ludujemo“ i bacili u trans ispunjeni prostor ispred te male bine, po meni je vrijedio više od isprazne ekstravagancije prenapuhane i umišljene zvijezde a la Grace Jones. Takve sitnice, uz pokoji dobar nastup, valjda su razlog što i dalje dolazim na EXIT, a po svemu sudeći i dalje ću…
Hadžo, rob ritma
zlihadzoponovojase 