Koprivnički Ogenj nastavljaju paliti sve pred sobom, pa su tako u petak zapalili park u Donjem Miholjcu kratkim ali eksplozivnim setom u sklopu prve večeri Backyard Art festivala.
Backyard Art festival, zvuči vam poznato? To je onaj festival u Donjem Miholjcu pokrenut 2015. godine s velikim ambicijama: bio sam tamo i gledao Debeljake, Edu Maajku i Hornsman Coyota, lokacija je bila glavni park u gradu, bilo je dosta ljudi, velika produkcija i činilo se da je to početak jedne nove i lijepe priče. No, onda se umiješala zlehuda sudba: još ambicioznije izdanje 2016. moralo je biti komplet otkazano zbog olujnog nevremena koje je taj vikend pogodilo Slavoniju (tada je i Ferragosto fasovao), prošle godine sam ga zbog drugih obaveza preskočio i eto mene sada opet na mjestu zločina.
Za razliku od ambicioznog početka, ove godine Backyard je mnogo manji: lokacija je ostala ista, ali je sada riječ o maloj bini u parku; i dalje traje dva dana, ali s manje razvikanim (i jeftinijim) izvođačima. Moguće da su organizatori morali smanjiti troškove, moguće da su shvatili da u Miholjcu nema publike koja sluša rock i indie glazbu, u svakom slučaju festival je sveden, što nije loše. Prva večer održavala se u parku i bila je bespla, dok se druga održavala u obližnjem klubu Katakomba sa simboličnim upadom, a mi smo se odlučili doći na prvu večer.
Troglavu aždaju činili smo drug Š., Herr O. i zli ja. U Miholjac (gdje se okreće novac, kako pjevaju Kandžija i Toksara u svom hitu) smo stigli nešto iza osmice i prvo što smo htjeli napraviti je ovjeriti izložbu u Domu kulture koja se održava u sklopu Backyarda, međutim mauna – izložba radi do 20 sati. Sljedeće u planu i programu bilo je nešto pojesti, i dok sam se ja pitao gdje bi u Miholjcu mogli nešto dobro klopati, drug Š. je iz gepeka auta izvadio porciju mješanog mesa, još toplu, pa smo ju stavili na vruću haubu od auta kao u restoranima kad vam posluže platu na grijanom pladnju 🙂 i pošteno se olešili. U tom trenutku odmah pored nas Ogenj je imao svoju tonsku probu, pa smo jednoglasno zaključili da je ovo bila najbolja tonska proba, ono, ever!
A odmah preko puta ceste nalazi se i jedna slasta, a što bolje ide nakon mješane mesine od dobre porcije sladoleda? A nakon sladoleda, najbolje paše ledena Coca Cola koju smo odradili u jednoj od birtija također u blizini parka, kako bismo čuli kada će početi svirka. A prikupljene kalorije najbolje se razgrađuju fizičkom aktivnošću, pa smo prošetali do Katakombe, prostora u kome sam bio nekoliko puta još sredinom 90-ih (mislim da sam tamo gledao Pipse i Gužvu u 16-ercu, koja kombinacija!) ali od tada nisam nogom kročio tamo. Iskreno, pitanje je i hoću li jer obavijest na vratima kaže: Oprez, stepenište je klimavo i bogami ne da je klimavo nego je totalni truleks i bilo me strah spustiti se dolje. Rekao sam ekipi: vi kako hoćete, ali ja sutra ne dolazim ovamo, da se strmopizdim i slomim vrat kakav sam smotan. Dok to stepenište netko nekim čudom ne popravi, ja se držim površine kada je Miholjac u pitanju…
Umilni zvuci počeli su se razlijegati gradom oko 21:30 sati kada su se u parku ukazali koprivnički Ogenj (https://www.facebook.com/OgenjEtno/ ; https://ogenj.bandcamp.com/). Petorka (Tomislav Kovačić – vokal, gitara i bisernica, Filip Kušnjer – gitara, Nikola Terzić – bas, Denis Kuzel – bubanj i Tara Knežević – violina) koja je dobro poznata čitateljima mog bloga jer imaju protekciju samo takvu: gledao sam ih prošle godine u osječkom klubu Siesta (nakon čega je klub zatvoren, što je dokaz da ova ekipa žari i pali svojim nastupima 🙂 ), recenzirao sam njihov prvi EP „Još je rano“ te ih predstavio s nekoliko singlova. Dobio sam i njihov nedavno objavljeni album „Domaj“ na recenziju, no kako sam lijena buba to stalno odgađam, ali doći će i to na red, u kolovozu vjerojatno. I ne samo što sam dosta pisao o njima, već sam pisao pozitivno, a svi koji znaju moju poganu jezičinu znaju da to nije mala stvar. I bez namjere da se hvalim, ali bio sam među prvima koji su prepoznali kvalitetu ovog benda te mi je drago što su i druge domaće kritičarske face i facice uskočili na vlak i počeli pisati pozitivno o ovoj ekipi koja je dašak svježeg zraka (ili bi bolje bilo reći spaljenog? 🙂 ) na našoj sceni.
Nije se okupila neka velika narodna masa, 50-60 ljudi po slobodnoj procjeni. Organizatori su priredili bale sijena za odmoriti stare kosti što je nama trojici, koji nismo više u najboljim godinama, jako dobro došlo, no takva pomalo kazališna atmosfera nije smetala bendu da priredi još jedan furiozan, iako kratak nastup.
Naime šta, svirali su nekih 40-ak minuta s jednim bisom i to je bilo to. Taman su nas pošteno zagrijali i narajcali, i onda ćao amore. Odsvirali su najveći dio materijala sa svog debija pokazavši da podjednako dobro funkcioniraju u Calexicovsko-Lambchopovskoj americani („Ljubaf na najjakše“), raspojasanom celtic punku („Fakinska“), Steve Earlovskom country rocku („Vesela nočka“), Clashovskom punku s angažiranim tekstom („Veliki kralj“), grungerskom folku („Hote hote“), kao i Mumford & Sonsovskom folk rocku u hitu „Lepa Mara“ gdje je Tomislav gitaru zamijenio tamburom-bisernicom. Nažalost, bisernica je bila jako loše ozvučena, malo bi se čula, malo ne, na kraju je potpuno riknula pa je to pokvarilo ugođaj u pjesmi.
Ognjeni su svoj kratki set otprašili furiozno, stavljajući naglasak na brže stvari i to je pun pogodak: njihova mjuza uživo zvuči još bolje i energičnije nego na albumu, a i sve usporedbe s Flogging Molly, Dropkick Murphys ili Gogol Bordello su na mjestu. Što se pojanja na kajkavskom tiče, nije ga lako razumjeti ako nemaš lyricse pjesama pred sobom, ali čista, nepatvorena energija i iskrenost kojom je njihova svirka nabijena uspješno prenosi emociju pjesama s benda na slušatelja.
Na kraju svirke Tomislav mi se pridružio na mojoj bali sijena pa smo malo proćakulali o tome što se sve izdogađalo u zadnjih godinu dana i nekim planovima za budućnost. Dobre su vijesti da bend redovito svira, gotovo svaki vikend su na putu, ali dva člana benda uskoro ih napuštaju pa su već krenuli u potragu za zamjenama. Također, unatoč prekomjernom granatiranju pohvalama kojem su izloženi posljednjih mjeseci, još se nisu uspjeli probiti na šire regionalno tržište iako imaju neospornu kvalitetu. Ne znam da li njihovo pjevanje na lokalnom dijalektu odbija organizatore koncerata u Srbiji, Bosni ili Sloveniji, ali vjerujem da je samo pitanje trenutka kad će ih i naši susjedi otkriti.
A mi smo se oprostili s ekipom i krenuli natrag za Osijek. Rezultat: drug Š. i Herr O. bili su vrlo zadovoljni viđenim i bend od sada ima još dva fana u Osijeku, a valjda su se primili i kod nekog od Miholjčana. Vrijeme će pokazati: ovom ognju možda treba malo više vremena da se rasplamsa, ali jednom kad se to dogodi progutat će sve živo i neživo pred sobom, pazite što sam vam rekao…
Hadžo u ognju rođen
zlihadzoponovojase 