Patrick Melrose by David Nicholls & Edward Berger (Showtime, 2018.)

Benedict Cumberbatch briljira kao naslovni lik nove petodjelne britanske mini serije koja će sigurno biti u samom vrhu kada na kraju godine budem birao najbolje u ovogodišnjoj TV produkciji. 

Tzv. zlatno doba TV produkcije, kako mu mnogi tepaju, donijelo je sa sobom mnogo promjena u načinu na koji TV industrija funkcionira, od većih budžeta, masovnog prelaska filmskih zvijezda na televiziju pa do pokrivanja hrabrih, bolnih pa i radikalnih tema. Ali, čini mi se da smo vrlo brzo zagazili u doba zasićenja: streaming servisi tipa Netflix štancaju serije kao na tekućoj vrpci i jebeš mi sve ako postoji itko zaposlen tamo da je odgledao svu tu gomiletinu sadržaja koja se svakodnevno izbacuje na tržište. I naravno, najveći dio toga je smeće koje uopće ne zaslužuje vašu pozornost. Ono po čemu je ova sezona karakteristična je i nepotreban povratak serija koje su imale odličnu prvu sezonu, da bi u drugoj potonule („Sluškinjina priča“, „Westworld“, „13 Reasons Why“…), tako da sad pušem na hladno kad čujem da se pojavilo nešto novo.

Stoga sam malo sačekao da bacim oko na „Patrick Melrose“, novi projekt Benedicta Cumberbatcha, posljednjeg filmskog Sherlocka Holmesa. Showtime je producirao ovu mini seriju snimljenu u pet nastavaka prema seriji od pet romana Edwarda St Aubyna koji su od pojavljivanja 2012. stekli fantastičnu popularnost. Knjige su polu-autobiografske; St. Aubyn je u njima opisivao svoju ovisnost o drogama prouzrokovanu traumama iz djetinjstva, ali je dosta toga i fikcionalizirao tako da Patrick Melrose nije autorov stopostotni alter-ego. Scenarist serije je cijenjeni pisac David Nicholls, a režija je povjerena Edwardu Bergeru, najpoznatijem po sjajnoj seriji „Deutschland ’83“. Kuća je uložila velike pare, angažirana su zvučna glumačka imena i, za divno čudo, rezultat je ispao bolji od očekivanja.

Cumberbatch je lik iz naslova, bogati nasljednik i pripadnik britanskog visokog društva koji se razbacuje parama i troši ih, uglavnom, na heroin, kokain i lake žene, držeći se Hadžinog hedonističkog poučka: „Pola novca sam potrošio na droge, alkohol i kurve, a ostalo sam proćerdao“ 🙂 . Patrick je, međutim, poprilično sjeban lik: arogantan, sarkastičan, mrzovoljan, dakle tipičan pripadnik britanskog visokog staleža, osim u jednoj „sitnici“: Patrickova sjebanost u mozak posljedica je zlostavljanja i silovanja kojemu je godinama kao dijete bio izložen od strane svog oca tiranina.

Prva epizoda baca nas odmah in medias res: godina je 1983., Patrick dobiva vijest od obiteljskog prijatelja da mu je otac preminuo u New Yorku i da mora otići pobrinuti se za njegovo tijelo. Patrick vijest dobiva upravo u trenutku dok si je u venu ubrizgao novu dozu svog omiljenog narkotika i odlazi u New York podjednako gonjen željom da riješi stvar s pokojnim ocem, ali i da posjeti starog dilera i nabavi nekoliko dobrih šuteva koji će mu dvodnevni boravak u Velikoj jabuci učiniti ugodnijim. Cijela ta prva epizoda je maestralna i odvija se pred vašim očima kao da ju gledate iz vizure glavnog lika čiji je mozak spržen drogom: kratki i brzi rezovi, ubrzavanja i usporavanja scena, halucinogene sekvence i naizgled totalni raspad sistema i kaos u strukturi epizode ali koji tandem kreatora savršeno vodi do finala.

Druga epizoda je totalna suprotnost i to je ključna epizoda za razumijevanje Patricka i svega što se u seriji događa. Vraćamo se u 1967. godinu i odlazimo u Provansu gdje Patrick s obitelji u ogromnoj viletini provodi ljeto. Ovdje otkrivamo korijene zla koji su od Patricka učinili slomljenog muškarca: kao desetogodišnjeg dječaka silovao ga je i zlostavljao rođeni otac (sjajni Hugo Weaving). Weaving je čisto, nepatvoreno zlo, bolesni sadist koji uživa u mučenju sviju oko sebe, fizičkom ili verbalnom. Kao protuteža, tu je Patrickova majka (također maestralna Jennifer Jason Leigh), pilulama zatrovana i plašljiva žena koja zna što joj muž radi s djetetom ali okreće glavu na drugu stranu. A između njih je otkrovenje serije, barem za mene – mladi glumac Sebastian Maltz kao nevini i naivni dječak koji će pokušati samoubojstvo kako bi se spasio iz kandži oca predatora i majke kojoj se pokušao povjeriti ali ga je njezina indiferentnost dotukla. Cumberbatch nosi seriju kao odrasli Patrick, ali Sebastian je baš izuo iz cipela svojom glumom.

U posljednjim epizodama radnja se odvija u novije vrijeme, početkom 2000-ih, i pratimo odnos Patricka, sad oženjenog odvjetnika i oca dva sina, i njegove ostarjele i dementne majke koja je obiteljsku ladanjsku kuću u Francuskoj prepisala nekim Hari Krishna šarlatanima. Patrick je prestao konzumirati droge ali je završio kao alkoholičar i to mu razara i život i brak, a česti flashbackovi u doba njegove mladosti jasno daju do znanja zbog čega je postao takva ljuštura od čovjeka. Na kraju svega ukaže se i tračak nade da će Patrick doći pameti i početi funkcionirati kao normalno ljudsko biće, no ja se ne bih u to kladio: takvi ljudi ostaju oštećena roba i nikada se neće u potpunosti realizirati.

Iako se serija čini vrlo teškom i mračnom, što i jest jer se bavi temom koja je sve samo ne lagana, vrlo lako će vam „skliznuti niz grlo“ jer je puna humora. Doduše, to je crni, sarkastičan, gorak humor, ali pomaže da lakše progutate gorku pilulu. Prva epizoda je cijela takva, u ostale četiri prevladava mračnija i traumatičnija atmosfera ali svaka je dovoljno zanimljiva, napeta i intrigantna da vam sat vremena po epizodi (i po knjizi) prođu dok si rek’o keks. Posebno su zanimljivi njegovi unutarnji monolozi – brutalno iskreni, autoironični, na trenutke fantastično duhoviti a onda očajno tužni komentari čovjeka koji zna da je sjebao sve što je dotakao i zna zašto je to uradio ali ne može, ili ne zna, raskrstiti jednom za svagda s demonima iz djetinjstva.

Kažu da je Cumberbatch još od pojave prve knjige iz ove serije stavio „šapu“ na ulogu Patricka i da je grizao kao bijesan pas da ju dobije. Upornost mu se isplatila – zahvaljujući njemu i još nekoliko sjajnih kolega dobili smo jednu od najboljih televizijskih serija ove godine. Odjebi u troskoku ti Netflikšče sa svojim trivijalnim sci-fi glupostima, ono što nam treba u ovo doba prezasićenosti TV produkcijom upravo je doza jedne ovakve male i staromodne serije kakve valjda još samo Britanci znaju snimati. I kad se sve poklopi, kao u ovom slučaju, alal vam vera. U nogometu ste možda još uvijek za kurac, ali kada je u pitanju kvaliteta TV materijala, ovo je sam vrh!

Nezlostavljani Hadžo

Ovaj unos je objavljen u Što sam gledao. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s