Nakon manje od tjedan dana vesela osječka ekipa ponovo je otišla u posjet Novom Sadu. Ovoga puta nismo imali smijurija poput zaustavljene kolone Vučića i njegovih pripuza iz kabineta, ali to ne znači da nam nije bilo zabavno… A hoće li i vama biti zabavno? Zaboli me, ja ovo ionako pišem iz vlastitog ćeifa…
Posvemašnje ljetne mrtvilo u Osijeku ne znači da trebamo sjediti skrštenih ruku i kukati kako je sve propalo i sve je u kurcu. Zato smo ovaj vikend trojka u sastavu drug M., drug Š. i ja odlučili petak provesti u Novom Sadu, a u subotu otići na Hang Loose rockabilly festival u Vinkovcima. Rečeno-učinjeno.
Jedna servisna informacija: ako idete za NS na Štrand, preporučujem vam granični prijelaz Neštin. Na Bogojevu su uvijek gužve, plus tamo rade kreteni koji će vas radije pustiti da se kuhate sat vremena u autu nego da otvore još jednu kućicu, a u Bačkoj Palanci je usko grlo na srpskoj strani pa i tu možete čekati pola sata i više. Na Neštinu nikad nema gužve, a vozite se pored Dunava, imate lijep pogled i u NS ulazite iz pravca Sremske Kamenice, odmah preko mosta na bulevar pa desno za Štrand. Ako želite izbjeći gužve u centru grada, idealna opcija.
Ovaj put na Štrandu je bilo više ljudi nego prije tjedan dana, ali još uvijek manje nego ranijih godina. Neki lokalci tvrde da mlade generacije ne vole kupanje u Dunavu i više preferiraju bazene kojih se posljednjih godina pootvaralo u okolici grada, a pola sata vožnje je udaljen i Aquapark u Bačkom Petrovcu. I doista, kad uđete u Dunav shvatite da ima nešto u tome: prljav je, mutan, prepun uginulih riječnih školjki, pretopao i prespor, kao da si zagazio u neku močvaru ispunjenu pišalom. Ono što od neke vodene površine očekuješ tijekom toplih ljetnih mjeseci jest da te rashladi, a Dunav te eventualno može samo raspizditi.
Vidjeli smo nešto i od onih famoznih prelijepih Novosađanki koje su opravdale epitet najljepših žena na svijetu, ali većina njih bila je duboko zakopana na ležaljkama ispod suncobrana. Ono što je zanimljivo to je da picigin nije nešto popularan na Štrandu kao kod nas na Kopiki. Nešto malo odbojke u vodi i to je to. Ali, kod Novosađana je popularan nogo-tenis; ne znam službeni naziv te igre, znate ono kad iscrtate u pijesku četiri polja i igrate u parovima po pravilima tenisa: lopta smije samo jednom pasti u vaše polje, a vi ju pokušavate vratiti suparniku. Igra se isključivo nogama i to je zabava i za staro i za mlado jer smo vidjeli klince kako ju igraju ali i matore dripce od šest banki. Zanimljivo, kod nas u Osijeku to nikad nije zaživjelo.
Nisam se nešto mnogo nakupao ovaj put jer sam se sreo s nekoliko starih dobrih prijatelja: drugom B. i drugaricom M., tako da sam najveći dio poslijepodneva proveo ćakulajući s njima o svemu i svačemu. Jebiga, tako je to kad se ne vidiš s nekim sto godina. I baš smo u jednom trenutku primijetili jednu stvar: kako god okreneš, priča uvijek okrene na zdravlje. Ili nedostatak istoga. 🙂 To dolazi s godinama, valjda; sumnjam da bismo imali što reći jedno drugome po pitanju seksa ili nekih drugih uzbuđenja u životu…
Negdje iza sedmice napustio sam Štrand i krenuo prema centru da stavim nešto u kljun i da se nađem s drugom O. iz benda Neprijatelj prelazi zeku. Za cugu je predložio kafić Pero (ne kao ime Pero već kao ptičje pero) koji se nalazi u pasažu u Zmaj Jovinoj ulici, u samom centru grada a opet dovoljno udaljen od buke i vreve pješačke zone. Mjesto mi se odmah svidjelo: ima lijepu terasu za ove tople ljetne večeri, cijene su pristojne, a pušta se rock glazba. Dakle, pravo mjesto za matore stećke poput mene i birco koji ću sigurno češće pohoditi. Volim kad tako otkrijem neka nova mjesta gdje se osjećam ugodno i gdje je dobra mjuza i atmosfera. Definitivno preporučujem.
A za kulturni dio programa zaputio sam se do Brod Teatra ispod Petrovaradinskog mosta da ovjerim nastup beogradskog rockabilly/ psychobilly benda Psi (https://www.facebook.com/psi.bgd/). Iako nominalno novi bend na rock sceni naših susjeda, ekipu čine stare mange: Saša Jovanović Jovandeka vokal/gitara, Dane Ćeranić kontrabas i Marjan Terzić Terza bubanj. Početna ideja je bila da budu tribute bend sastava Misfits, no kad su krenule probe i svirke, počeli su da rade autorske pjesme i to je rezultiralo vrlo dobrim prošlogodišnjim debi albumom „Tik tak“ s koga su već skinuli pet singlova, a većinu njih predstavio sam i na blogu u rubrici POTW. Na albumu to zvuči jako dobro, a kako zvuče uživo? Isto tako.
Prije svirke kratko sam porazgovarao s Jovandekom koga znam već jako dugo kao vođu sastava Grandpa Candys alias Čikine bombone. Rekao mi je da Psi kreću na regionalnu turneju u sklopu koje će se potruditi posjetiti što više gradova i u Hrvatskoj, a zanimljiva vijest je da Grandpa Candys i dalje postoje, ali su neaktivni zbog Jovandekinog angažmana u Psima, dok su se ostali članovi ekipe rasuli po svijetu k’o rakova djeca. Ipak, imaju spreman materijal za novi album tako da će, čim se hype oko Pasa malo slegne, i Bombone ponovo krenuti u akciju.
Sam nastup počeo je sat vremena kasnije od najavljenih 21 h, ali ovaj put to mi nije smetalo jer sam sjeo na jednu od stolica i malo surfao. Ipak sam cijeli dan bio na gasu i htio sam vidjeti što se novo događa, no kad sam pregledao neke od mojih favourite sajtova shvatio sam da je bolje živjeti u neznanju. Jedine vijesti u zadnje vrijeme su loše vijesti…
Psi su se, rekoh, pokazali u jako dobrom svjetlu. Njihov nastup je energičan, zvuk prljav i izravan, a sviđa mi se i što u svoje psychobilly pjesme ubacuju elemente popa, goth rocka, surfa i horor punka, pa čak i orijentalnih melodija, na taj način kreirajući svoj vlastiti zvuk. Imaju oni i izlete u prerade narodnjaka, kafanskih i starogradskih pjesama, no ovaj put su nas toga uglavnom poštedjeli. Od takvih zajebancija izveli su samo hit „Šešir moj“ Starogradskih bisera. Obzirom da imaju samo jedan album, a pjesme im traju po tri minute ili kraće, u svojih sat vremena odsvirali su gotovo kompletan materijal s njega, nekoliko instrumentala i obrada, i taman su nas fino zagrijali da bi pjesmom „Ostani još dan“ (ne)prikladno završili nastup.
Ako volite ovakav mračni psychobilly s punkerskom energijom i tekstovima na „dobardanskom“ jeziku, Psi su pravi bend za vas, a meni je drago što sam ih ošacovao i što su pokazali da rockabilly i slični žanrovi ne moraju isključivo biti jeftino coveraško skidanje rock standarda iz prošlosti, već može biti uzbudljiv i intrigantan autorski žanr. Spajanjem klasično američkih glazbenih idioma s tekstovima na srpskom Psi su uspjeli izdići se iznad gomile drugih, svirački vrlo dobrih ali autorski tankih bendova, i mislim da imaju velike šanse da se kroz žive nastupe probiju diljem regije.
A mi smo odmah poslije svirke krenuli natrag za Osijek i – vidi vraga! – kući smo bili već oko 1 ujutro. Dakle, može se kad se hoće! I ovaj izlet ocijenili smo uspješnim, pa se nemojte začuditi ako ovo ponovimo još koji put. Najavljuju lijep rujan, idealan za kupanje, početkom rujna se održava tradicionalni Festival uličnih svirača – ah, ah kakva sreća…
Džukela Hadžo
zlihadzoponovojase 
odličan prikay jednog lepog dana… 🙂
Sviđa mi seSviđa mi se