Beer Fest 2018. – Róisín Murphy, Riblja čorba, M.O.R.T, Straight Mickey And The Boys… @ Ušće, Beograd, 15. 08. 2018., dan 1.

Nakon nekih četiri ili pet godina pauze eto mene ponovo u Beogradu na jednom od najvećih festivala piva u ovom dijelu svijeta. Ića, pića i glazbe ima u izobilju, no obzirom da ja pivo ne pijem, u mojim tekstovima u narednih nekoliko dana nećete naći puno korisnih informacija o tom napitku. Ha, ništa novo, reći će mnogi među vama, kod tebe ne možemo naći nikakvih korisnih informacija ni inače… 🙂 

Petnaest godina nije mala stvar. Sjećam se Beer Festa iz prvih godina: nije bilo gužvi, malen broj pivovara, glazbeni program orijentiran na domaće snage po principu za svakog po nešto, ni za kog dosta… Kako je festival rastao, tako su ga počeli otkrivati i stranci pa se i glazbeni dio programa internacionalizirao, pa sam tu gledao, između ostalih, Simple Minds, Stereo MC’s, Marky Ramonea… Zadnjih godina Beer Fest je postao nezaobilazno mjesto kada se govori o ljetnim festivalima u Evropi, možda ne toliko zbog glazbe koliko zbog prilike da na jednom mjestu vidite i okusite piva za koja niste znali ni da postoje. Plus, cijene u Beogradu su sića za strance, a festival je svih ovih godina bio i ostao bespla, a ne treba zaboraviti ni društvene kampanje poput Biram da recikliram, Kad pijem, ne vozim, kampanje posvećene prevenciji AIDS-a itd.

Stoga ne čudi što je festival rastao iz godine u godinu i po količini pivovara (posebice otkako su craft piva postala sve popularnija) i po broju posjetitelja i po količini glazbenog sadržaja, što mene najviše zanima. Ove godine Beer Fest je napravio još jedan veliki korak naprijed postavivši, po prvi put, čak tri bine, svaku s posebnim programom. Jedna od tih bina posvećena je mladim i neafirmiranim rock bendovima i to je bio glavni razlog zašto sam odlučio ove godine ponovo doći na festival.

Sam početak nije baš ulijevao nadu: Beograd su prekrili sivi oblaci, gradom su odjekivali gromovi, pa ako su organizatori htjeli gromoglasan uvod u ovogodišnji Beer Fest, bogami su ga dobili 🙂 . Taman pred početak programa počela je padati i sitna kiša, tako da sam zaklon pronašao u obližnjem trgovačkom centru Ušće. Dosta sam puta pokisao ovo ljeto, hvala lijepo, mogu jednom i da se zaklonim od kiše. Prva stvar koju sam napravio kad sam ušao u prostor festivala bila je otići do info pulta i pokupiti program, no njega nije bilo. „Doći će kasnije“, kažu mi dvije zbunjole koje su tamo instalirali. Pitao sam ih gdje je alernativna bina i, naravno, poslale su me u sasvim drugom pravcu. Ako sam ikada vidio neki dezinfo pult 🙂 , to je bio ovaj ovdje.

Sve to je utjecalo na to da sam stigao ovjeriti tek posljednje tri pjesme benda Aleja velikana (https://www.facebook.com/aleja.velikana16/). Kvintet predvođen pjevačem Aleksandrom Brankovićem izvodi zanimljiv i eklektičan miks žanrova, od indie rocka preko ska, funka, duba, hip-hop dionica u vokalima… Bendovoj glazbi karakterističan novovalni zvuk daju klavijature Jovane Novaković koja je ujedno i prateći vokal. „Imitacija“ je super pjesmica, iako nisam veliki ljubitelj ska glazbe, koja baštini duh legendarne Laboratorije zvuka, a taj dojam pojačavaju i duhoviti ali i cinični tekstovi o današnjoj svakodnevnici, novom svjetskom poretku, ljudima koji se pretvaraju u robote… Šteta što ih nisam gledao od početka, ali ovo što sam vidio dopalo mi se i preporučujem da ovjerite ovaj bend. Nisu imali mnogo publike, možda 30-ak ljudi, ali tako je to s ranoraniocima…

Po završetku njihovog nastupa otišao sam do Main Stagea ovjeriti kratko i Juricu Pađena i Aerodrom (https://www.facebook.com/GrupaAerodrom/) koje sam zadnji put gledao uživo na istom ovom festivalu prije osam godina i mogu vam reći da je tih osam godina prebrzo prošlo 🙂 . Pađen je probušeni kurton od glazbenika (nije snimio poštenu stvar još od vremena Aerodroma), kurton od čovjeka (pjevao je u predizbornoj kampanji HDZ-a, koliko nisko čovjek može pasti) i lik je bio dosadan i irelevantan i prije osam godina, a tek danas… Mislim, OK, rock glazba je u kurcu i sve, ali ima mladih i dobrih bendova koji zaslužuju pozornost koju često ne mogu dobiti zbog ovakvih dinosaura, izgubljenih u vremenu i prostoru, koji su odavno zaslužili završiti na nekoj stazi slonova i umrijeti bolnom i nedostojanstvenom smrću. Odvratan lik, grozne pjesme, mahom iz post-Aerodrom dijela karijere i sva sreća da mu je nastup bio pri kraju jer više od tih nekoliko pjesama ne bih izdržao. Ako opet budem čekao desetak godina na ponovni susret s Pađenom, to će biti prebrzo…

Vratio sam se do Alt Stagea (udaljenost između dviju bina nije velika, nekoliko minuta lagane šetnje) ovjeriti još jedan od mladih i perspektivnih bendova, kvintet Framework (https://www.facebook.com/FrameworkMladenovac/) iz Mladenovca. Bend postoji još od 2002., ali s čestim pauzama u radu i promjenama članova, ovo im je novi pokušaj da pronađu svoje mjesto pod suncem, a njihova glazba je kombinacija hard corea i metala, dakle metalcore. Pjevač Miljan Milosavljević ima srce na pravom mjestu, glasne žice koje ne štedi niti trenutka, a bend suvereno prolazi kroz razarače poput programatske pjesme benda, „You Can’t Break Me“. U jednoj pjesmi prepoznat ćete old school 90’s hc tipa Biohazard, u drugoj moderne metalurške solaže kojih se ne bi postidjeli ni Killswitch Engage ili Avenged Sevenfold. Možda nije my cup of tea, ali ovo zvuči stvarno dobro, pa ako ste ljubitelj žešćeg zvuka, bacite uho.

Raspored bendova htio je da poslije Frameworka nastupi Metallica Tribute iz Zagreba, no kako ne slušam tribute bendove, njih sam preskočio i vratio se do glavne bine koja se u međuvremenu fino popunila. Za razliku od nekih drugih festivala, gro publike na Beer Fest dolazi relativno rano jer je ovo festival za široke narodne mase, a široke narodne mase rade, imaju živote, tako da je stalna fluktuacija starijih koji dođu odgledati jedan ili dva benda, popiti par piva i odmah nakon toga idu kući, te onih mlađih za koje provod počinje tek oko ponoći. U jednom trenutku tijekom nastupa Čorbe gužva je dosegnula vrhunac i tada je prolaziti onom ogromnom poljanom ispred glavne bine bilo jako teško.

A o Ribljoj čorbi (https://www.facebook.com/officialribljacorba/; http://www.riblja-corba.com/) neću puno pisati jer sam ih prije mjesec dana gledao u Bačkoj Palanci i riječ je o identičnim koncertima, osim što je ovaj na Ušću bio kraći za par pjesama i što su umjesto „Poslednje pesme“ u set listu vratili „Jedino moje“. I u jednom trenutku na bini se pojavio Vlada Janković Džet, voditelj radio postaje Beograd 202, da im uruči plaketu za 50+ hitova nedelje. Ostalo je sve bilo isto, isti redoslijed pjesama, iste Borine pošalice… Boring. Iskoristio sam njihov nastup da ubacim pljesku u grlo, isperem ga mineralnom i sačekam da na maloj bini počnu…

 

Straight Mickey And The Boys (https://www.facebook.com/straightmickeyandtheboyz/; https://straightmickeyandtheboyz.bandcamp.com/releases). Ovo što su Boško, Miodrag i Danilo isporučili u svojih sat vremena svirke jest esencija rock’n’rolla, onakvog kakav bi on danas trebao biti: uzbudljiv, glasan, plesan, sexy, opasan… Sve ono što, recimo, Jurica Pađen nije. Furiozna svirka predstavlja spoj sirove energije davnih MC5, eksplozivnost Jon Spencer Blues Explosiona, uz jako mnogo groovea, distorziranih riffova i izmjena na vokalima (sva trojica su lead vokali na pojedinim pjesmama). Dodajte tome i individualnu kvalitetu sve trojice muzičara, plus seriju indie rock hitova kojima su se pozicionirali u posljednjih nekoliko godina („Lakši“, „Crv“, „Ne osećam se dobro“, „Haos radi“ i megahit “Dalek svet“ za sam kraj) i velik broj okupljenih ispred male bine i imate pobjednika večeri, zar ne?

Paaaa… Ne baš. Bio sam siguran da Mickeyu nitko neće odnijeti trofej, ali nešto se pitalo i Sinjane iz bend M.O.R.T. (https://www.facebook.com/mortbend/; http://mort-bend.com/). Kvartet kojega sam uspijevao izbjeći uživo za sve ove godine jer su uvijek počinjali u nekim nebuloznim predjutarnjim terminima, a koje svi hvale da su uživo sjajni, ovo je bila prilika koja se ne propušta. Zbog njih sam propustio najveći dio nastupa Roisin Murphy na novouvedenom Innovation Stageu i nije mi žao jer ovo je bila rock eksplozija koja se može mjeriti s onom Mickeya, ali uz jednu bitnu razliku: Mortovci imaju sjajnog frontmena Johna koji je lud k’o šlapa i to pozitivno ludilo širi na publiku oko sebe i drugo, okupili su daleko najviše publike na maloj bini prve večeri i to publike koja zna sve njihove tekstove, pjeva s njima i to je bila prava svetkovina rocka.

Od uvodne „Nine“, preko „Nikotinske krize“, „U najljepšoj priči“, uvrnute prerade „Besame Mucho“, „Na cesti“ pa do antiratne trilogije, M.O.R.T. miješaju sve zamislive žanrove u svoj osnovni punk-blueserski zvuk i to uživo zvuči fantastično, mnogo bolje nego na singlovima. Trebalo mi je nekoliko godina da ih konačno ulovim uživo ali drago mi je što je to bilo baš u Beogradu, gdje su na gostujućem terenu oduvali sve suparnike, a to ne može baš svatko.

Nakon 45 minuta sjajnih Sinjana drug S. i ja teška srca smo se uputili do Innovation bine gdje je nastupala Róisín Murphy (https://www.facebook.com/roisinmurphy/; http://www.roisinmurphyofficial.com/). Ta je bina postavljena točno nasuprot glavnoj bini i moram priznati da mi nije baš najjasniji njezin smisao. OK, bina je neobična izgledom, puna kojekakvih svjetlosnih džidža midža efekata, s nekoliko video zidova i mogućnošću da odabrani pojedinci stoje sa strane bine ili čak gore na terasi i imaju ekskluzivnu priliku gledati ženu kako nastupa par metara od vas. Njima je to možda bio gušt, ali nama koji smo Róisín mogli gledati eventualno dalekozorom, to nije ništa igralo, a ni njezin nastup nije bio ništa posebno.

Bivša pjevačica slavnog Moloka jednostavno ne zna sastaviti dobru pjesmu već dugi niz godina, pa joj se karijera (i set lista) svela na štancanje bezličnih, nezanimljivih electro pop hitića koji zvuče poput lošeg derivata Kraftwerka. Sugestivan glas još je tu, svako malo je mijenjala odjevne kombinacije, bina je stvarno spektakularna, zvuk fenomenalan, ali nastup joj je za kurac. Ljudi su to uglavnom nezainteresirano promatrali, nešto su malo bolje reagirali kad su čuli poznate taktove Molokovog najvećeg hita „Sing it Back”, ali u lošoj techno verziji koja je zvučala kao da je pjesmu dala na remiks nekom retardiranom DJ-u koji je samo podigao bpm i unakazio stvar. To je bila Róisín Murphy dame i gospodo, u groznom i neinspirativnom techno pop izdanju i, ako vam je žao što ste ju propustili, nek’ vam ne bude. Učinili ste pravu stvar.

A pravu stvar sam učinio i ja dajući prednost M.O.R-T.-u u odnosu na nju. Mala bina pokazala se kao pun pogodak prve večeri, Innovation bina kao žešći promašaj, a Main Stage kao svaštarenje i kokošarenje, kao i manje više od samog početka Beer Festa. Negdje oko pola dva otišao sam s festivala, umoran od napornog dana i već brojim: one down, four to go. Jebote, kad će ta nedjelja…

Hadžo iz aleje mališana

P.S. Ako se netko pita zašto nema ni riječi o Partibrejkersima koji su nastupili poslije Čorbe, jednostavno: nisam ih uopće gledao jer su svirali u isto vrijeme kada i Mickey. Uostalom, gledao sam ih x puta do sada, a ionako Cane i ekipa dolaze u Osijek na festival piva 6. rujna pa ću ih tamo ponovo ošavovati, osim ako se i u Osijeku ne nađe neka udruga (za)braniteljskih govana koja će se pobuniti zbog njihovog nastupa kao što se Bajagi nedavno dogodilo u Karlovcu…

Ovaj unos je objavljen u Gdje sam bio - koncerti. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s