Drugi dan Beer Festa zasluženo je pripao legendarnim Daviteljima koji su nas odveli na nostalgični put u bolju prošlost podsjetivši sve nas koliko su (bili) dobar i značajan bend u povijesti rock glazbe.
Jebiga: od nekih ljudi očito ne možeš pobjeći. Hodam ja tako Beogradom kad odjednom, iznebuha, naletim na druga M. dok se rola. Od milijun i pol ljudi u ovom gradu kud baš na njega da naletim, to je posvemašnji izostanak sreće u životu 🙂 . Enivej, otišli smo na cugu, protresli dojmove od prve večeri, a obzirom da je on poznavatelj piva (ili bar zna da ga pije), prenijet ću njegove dojmove: isprobao je više vrsta piva, cijene im se kreću od oko 180 dindži (12 kuna) na više za tradicionalna i 200 za craft piva, a njemu se najviše dopala cigla, craft pivo koje proizvode beogradske Delije. Ja mogu dodati da je cijena mineralne od pola litre oko 120 dindži (8 kn) što stvarno nije mnogo. Cijena pljeske ili kobaje u lepinji je 300 dinara (20 kuna), i to su najvažnije stvari koje trebate znati o cijenama. Nisu paprene.
Za razliku od prošle večeri kada su gužve na ulazu počele već oko osmice, sinoć u isto vrijeme nije bilo mnogo ljudi i u prostor festivala ušao si dok si rek’o keks. Naravno, razlika je u tome što je sinoć Čorba počinjala dosta rano, pa je masa ljudi pohrlila zauzeti mjesta, a ovoga puta takvog headlinera nije bilo. Nele je očekivano privukao masu ljudi, ali ni približno toliko kao Bora i ekipa. Općenito, četvrtak je bio vrlo slab dan kada je u pitanju program na glavnoj bini, pa sam odlučio da ću i ovaj put prednost dati Alternative Stageu i, naravno, jednom od glavnih razloga mog dolaska ovamo, legendarnim The Stranglersima.
Tako sam program druge večeri otvorio na maloj bini u društvu beogradske all-girl grupe Nemesis (https://www.facebook.com/girldeathmetal/). Ima ih pet u bendu i sviraju melodični death metal po uzoru na Arch Enemy, a krase ih odlična svirka i sjajan Sanjin vokal koja dere glasne žice za sve pare. Kombinacija brutalnih riffova i tekstova koji govore o problemima društva iz ženske vizure je fino pogođena, energične su i žestoke, a imaju i hitčinu za koju su upravo snimile spot, „Uprising“, na koju su mošpitdžije najbolje reagirali i podigli veliku prašinu ispred bine. Meni osobno najbolji trenutak njihovog nastupa bio je kada je na početku pjesme „Divine Retribution“ lead gitaristica Aleksandra svoju gitaru ustupila 14-godišnjoj Milici koja je stvar izvela bez greške. Ljudi, gitara je veća od nje, ali cura ju je pojela. Kao što je Sanja zlobno primijetila: „Kad se jednog dana riješimo ove, imamo pravu zamjenu“ 🙂 . Nemesis su, uz Jenner, predstavnice novog vala srbijanskog all-female metala, upravo snimaju svoj prvi album i čini mi se da su pred curama velike stvari.
Inače, Nemesis su, kao i bendovi koji otvaraju mali stage tijekom svih pet dana, nastup osigurale sudjelovanjem u emisiji Bunt na RTS-u, a malom binom upravljaju ljudi iz SubBeernog centra, velike pivnice smještene u Cetinjskoj ulici u Beogradu koja je za kratko vrijeme postala vrlo popularno mjesto među alternativnom i rock publikom. Ekipa tijekom cijelog ljeta organizira koncerte u sklopu Beer Gardena na Adi Ciganliji gdje nastupaju velika ali i neafirmirana imena s demo scene i drago mi je što su sklopili deal s festivalom da svoju misiju širenja rock’n’rolla među današnjom glupom, neobrazovanom i zatucanom mlađom populacijom prošire što više mogu.
Na glavnoj bini sam kratko ovjerio Band X (AC/DC tribute band), pa sam se vratio do male bine gdje je svoj nastup počinjao Nikola Čuturilo Čutura (https://www.facebook.com/pages/biz/bands_musicians/Nikola-%C4%8Cuturilo-%C4%8Cutura-233460366708/), širokim narodnim masama još uvijek najpoznatiji kao bivši gitarist Riblje čorbe iako je prošlo 30 godina otkako je napustio bend i prešao u samostalne glazbene proizvođače. I dok njegovi stari pajdaši redovno nastupaju na Beer Festu i to uvijek u prime timeu kao zvijezde (što i jesu), Čutura je završio na maloj bini, kao da su mu organizatori poručili: „Evo ti na, vidiš što se događa kad odeš iz Čorbe!“. Stvarno, bilo bi logičnije da je Čutura dobio veliku binu a oni tribjutaši malu, no izgleda da je i ovdje do izražaja došlo ono što Nikolinu solo karijeru prati od početka: samozatajnost i nesposobnost da se nametne široj publici.
Ali nije samo to: kao što se vidjelo i na ovom nastupu (a meni je to prvi put da čovjeka gledam uživo, nakon svih ovih godina), Čuturin problem je nedostatak izražajnijeg autorskog pečata koji bi njegovim dobrim pa i vrlo dobrim pjesmama dale onaj potreban X faktor. Ima oko sebe ekipu kvalitetnih i sposobnih pratećih muzičara (gitarist, basist, bubnjar i klavijaturist), u njegovoj svirci osjećaju se elementi klasičnog rocka, melodičnog west coast američkog rocka cijepljenog s pop harmonijama, ali nekako sam imao dojam da je cijeli nastup bio jedna preravna crta, fino odsvirano, solidno otpjevano ali ništa više od toga. Bilo mi je drago čuti neke stare favorite poput „Ćerke oficira“ ili „Da kažem ti“, dok je „Welcome to the Show“ posvetio Njemu, kojega nije imenovao ali svi znamo da je riječ o Vučiću (i koja ima genijalnu lajnu „I možda se još nekom smeje na jedan korak do Koreje“ koja vrlo zorno opisuje kamo Vučko vodi zemlju). Najviše me obradovala izvedba klasika Čorbe „Sutra me probudi“ za koju je Nikola napisao glazbu i koju je posvetio svojim bivšim suborcima. I to što je taj Čorbin klasik zasjenio sve ostale Čuturine pjesme nešto govori o njegovom autorstvu, ali meni je ovo ipak bio dobar nastup potcijenjenog autora koji po savemu sudeći nikada neće uspjeti steći neku širu popularnost.
Headliner drugog dana, a po minutaži i cijelog festivala, bio je Dr. Nele Karajlić, bivši pjevač Zabranjenog pušenja koji je jedno vrijeme furao svoje (tzv. „srpsko“) Pušenje, pa je svirao s Kusturicom u No Smoking Orchestra, da bi se potom okanio ćorava posla. Činilo se da je digao ruke od glazbe, no vidi vraga, odlučio se vratiti u život, a Beer Fest mu je dao kraljevski tretman, slot od dva sata, što je više od svih drugih izvođača ove godine (Čorba je dobila tek sat i pol, a kao slavili su rođendanski koncert povodom 40 godina postojanja benda). Rezultat: Neletova karijera nakon Pušenja bila je u žešćem kurcu i tu se ništa nije promijenilo.
Jedino vrijedno spomena je njegov izlazak na binu iz sarkofaga na početku „Bos il’ hadžije“ premda, da se mene pita, nije morao ni izlaziti iz njega 🙂 . Nele je danas vašarski zabavljač s kirvajskim bendom iza sebe u kojem dominiraju trubači i, kao takav, mjesto mu je prije u Guči nego na Beer Festu. No, najveći problem Neleta je to što on nema vlastitu karijeru, pa je osuđen svirati klasike Pušenja, a već imamo jedan Zabranjeno pušenje tribute bend – to je Sejino Zabranjeno pušenje – i još jedna varijanta istog sranja stvarno mi ne treba, hvala nelijepa! OK, Nele je sjajan frontmen, to mu se ne može osporiti, on je i vokal onog starog Pušenja koji ima svoj šmek, a izvodi i neke pjesme koje jako dugo nisam čuo u Sejinoj izvedbi („Ibro dirka“, „Dan Republike“), no stvarno, kome to sve skupa treba? A pokušaji da bude aktualan još su gori – ako niste do sada čuli njegov nastavak „Nedjelje kad je otiš’o Hase 2“ smatrajte se sretnicima jer to je dno dna. I to se vuklo k’o Castrovi govori dva sata dok nas nije sve dotukao svojim najvećim hitom, narodnjačkom „Ženi nam se Vukota“ i to je Nele danas – zabavljač za vatrogasne zabave i ništa više od toga. Dva sata dodijeljena njemu su dva najgore iskorištena sata na ovogodišnjem izdanju Beer Festa! A kako je košarkaš Dino Rađa završio na gitari u jednoj pjesmi? Pojma nemam. Niti želim da znam.
Naravno, nisam gledao Neleta dva sata, toliki mazohist ipak nisam, dolazio sam povremeno jer sam i dalje pratio što se događa na maloj bini, pa me ugodno iznenadilo da je poveća gomila ljudi došla ovjeriti bend Rimljani ite doma. O bendu ne znam mnogo, osim da je riječ o primjeru prekogranične suradnje: neki članovi su iz Hrvatske, neki iz Srbije, ukupno ih je šest, imaju dvije cure u bendu (na violini i saksu) i sviraju ska punk. Da, ska punk, kojeg vam je vjerojatno pun kurac kao i meni, pa me dečki i cure nisu naročito impresionirali. Najveći problem ovog benda ipak su tekstovi koji se gotovo isključivo bave seksom i nedostratkom istog J, a najčešće teme su pjevačev kurac kojega šilji dok misli na svaku curu pored koje je prošao u gradu. Glazba i tekstovi za 16-godišnjake, a ja sam tri puta stariji od toga i ne mogu se naći u tome. Kada ne pjevaju o seksu, pjevaju o, pogađate, opijanju („Vikend alkoholičar“) koje naravno vodi do seksa i tako unedogled. „Jebo me dan“ je abortirani pokušaj kopiranja Laboratorije zvuka, ali je jedini pokušaj benda da malo izađe iz svoje zone komfora i da daju prostora curi na violini. Imali su dobru podršku okupljene publike, posebno dvojice mladića koji su za nagradu pozvani na binu da plešu s bendom i njima je to vjerojatno bio vrhunac dosadašnjeg života. Meni je ovo bilo bezveze, ali kako je na glavnoj bini bilo nešto još bezveznije i bezvrednije, odlučio sam da je ovo idealna prilika za otići smazati jednu ljutu kobaju.
Vratio sam se do male bine na nastup Popečitelja (https://www.facebook.com/popecitelji/). Riječ je o trojcu kojeg sam gledao još prije deset i kusur godina kada se oko njih valjao izvjesni hype, no s vremenom su mi nestali s radara. Bend su osnovala braća Saša i Goran Furunović, za bubnjevima je Ivan Cvetković, a izvode instrumentalnu glazbu koju je teško opisati riječima, ali kako je nogama još teže, mortat ću se ipak osloniti na riječi. Burajzi su rođeni u Prištini i okosnicu njihove glazbe čini nepravilna kosovska ritmika, a u nju su spojili eksplozivnost funka, energičnost punka i jazz improvizacije. Otprilike kao da slušate Nomeansno koje je producirao Koja a koji su odlučili da za ritam uzmu drum’n’bass. Bend je doista eksplozivan i furiozan, nabijen grooveom, i mnogo su uvjerljiviji uživo nego na albumima gdje takav koncept zna pasti u dosadu i zamor. Ovdje toga nije bilo: 40 minuta paklene svirke, baš ono i onoliko koliko je doktor preporučio, i nastup Popečitelja bio je prava uvertira za highlight druge večeri, a vjerojatno i cijelog festivala…
…nastup kultnih The Stranglers (https://www.facebook.com/thestranglers/; http://www.stranglers.net/ ) na Innovation bini. Bend koji postoji još od sredine 70-ih i jedan je od prvih koji su kombinirali punk i new wave s karakterističnim zvukom klavijatura do sada nisam imao prilike gledati uživo, iako sam njihovog bivšeg frontmena Hugha Cornwella gledao prije 7-8 godina u Zagrebu kada je izvodio i neke od njihovih velikih hitova. Od stare garde tu su basist, ko-autor i povremeni pjevač Jean-Jacques Burnel, klavijaturist Dave Greenfield i sad već 18 godina kao gitarist i lead vokal Baz Warne, dok matorog i bolesnog originalnog bubnjara Jeta Blacka na turnejama zamjenjuje Jim MacAulay. Ja sam iskoristio činjenicu da je gro raje još bio na Neletu koji je upravo svršavao, pa sam se progurao skroz ispod bine. Da, ispod, ne ispred, jer je bina bila povišena i još me boli vrat od gledanja prema gore. Plus, ne znam čemu su postavili one četiri retardirane biljke koje su zaklanjale čak i tako sjeban pogled na pozornicu. Razmišljao sam da se povučem nekoliko metara dalje, ali sam odlučio ipak ostati naprijed što se isplatilo u vidu dobrih fotki.
Odmah da raščistimo jednu stvar: The Stranglers su nostalgičan trip u bolju prošlost. Već dugo ne objavljuju nove albume, a i ono što objave uglavnom je bezveze. Oni to znaju i zato na svojim turnejama set listu grade na materijalu s kraja 70-ih i 80-ih godina. I kada tako posložiš stvari i kad znaš da je ovo možda jedina prilika u životu da ćeš ih čuti uživo, malo olabaviš kriterije. A i volim bend, priznajem…
Nakon uvodnog instrumentala „Waltzinblack“, četvorka je grunula iz sve snage s „5 Minutes“ i idućih sat i 20 minuta isporučili su nam manje više sve najvažnije što su u karijeri napravili. „Nice ‘n Sleazy“ je bio prvi adut već negdje pri početku, a vrlo brzo ispucali su i neke od svojih najvećih hitova poput „Golden Brown“, mog favorita „Always the Sun“ i sjajne „Skin Deep“. Ljudi, koji je to triling asova, odsviranih malo previše identično verzijama s albuma. Greenfielda nisam mogao vidjeti ali sam ga mogao čuti, njega i njegove vožnjice po kljovama koje su oblikovale zvuk Davitelja podjednako toliko koliko i pulsirajući Burnelov bas, odrješita Warneova gitara i snažan i precizan MacAulayev udarac bubnja.
Warne je naučio i par riječi srpskog, a jedna od njih je bila „zajebancija“ koju je nekoliko puta ponovio u inače obraćanju publici škrtom nastupu. Šteta što si nisu uzeli malo vremena više komunicirati s okupljenima, ovako se nastup doimao previše tezgaroški i rutinski odrađen, ali oni ionako nisu došli u Beograd da popuju (to ostavljaju meni 🙂 ) već da sviraju, a to im i najbolje leži.
Intenzitet koncerta se digao sjajnom obradom sladunjavog soul pop hita Dionne Warwick „Walk On by“, da bi potom uslijedio krš i lom uz neke od favorita kao što su „Hanging Around“, još jedan cover, ovoga puta od Kinksa, „All Day and All of the Night“ i „Something Better Change“, da bi potom zakucali himnom „No More Heroes“ za kraj. Stvarno sam uživao: nije to po nikakvim standardima bio neki ekstra nastup, za njih samo jedan u nizu, ali za nas stare fanove (a u publici je bilo dosta starih kuka, uključujući ljude koji su zbog njih potegli iz Novog Sada, Niša, a siguran sam da nas je bilo podosta i iz Hrvatske) bitan koncert jer smo eto, neki od nas barem, dobili priliku da vidimo makar donekle kako je bend zvučao u vrijeme svoje najveće popularnosti. Ako se Davitelji ukažu negdje blizu vas i dvojite treba li otići na njih ili ne, ja bih odgovorio potvrdno. Nećete pogriješiti.
A uz umilne zvukove Lollobrigide na glavnoj bini došlo je vrijeme da se oprostim i s drugim danom. Jebiga, ostao bih ja i duže, ali do gajbe na Dorćolu gdje sam smješten ima 45 minuta hoda, a to nije mala stvar za nas gerijatriju. Taksiji su bezobrazno podigli cijene tijekom festivala i ne dam marvi 1000 dinara za tu relativno kratku relaciju, a postoji i bus koji za džabaka vozi do centra grada, no kad pogledam koliko vremena gubim na tu varijantu, pješačenje mi ispadne najbolja opcija. A kažu i da je zdravo za, hm, zdravlje. Što je dobro jer znači da ću možda i ostvariti svoj cilj o praćenju svih pet dana festivala…
Davitelj Hadžo
zlihadzoponovojase 