Četvrti dan Beer Festa ponudio je po imenima najmanje zanimljiv program, ali pokazao se kao „divan dan“ za sastav E-Play koji su trijumfirali na glavnoj bini i istaknuli kandidaturu za prvu ligu srbijanskog rocka…
Niti jedan moj posjet Beogradu, a pogotovo prvi nakon nekoliko godina izbivanja, ne može proći bez brojnih susreta s friendovima, muzičarima, kolegama kritičarima i sličnom bandom. Takvi susreti obično se odvijaju po kafanama i birtijama i sličnim mjestima gdje se okupljaju kurve i mornari, pa sam tako imao priliku otkriti nekoliko novih mjesta gdje je cuga jeftina, a atmosfera dobra. Između ostalih sumnjivih likova, sreo sam se s drugom A. iz izdavačke kuće Long Play koji mi je uvalio punu vrećicu noviteta; drug Čelarevac je pričao o iskustvima kao tour manager Repetitora na njihovim nedavnim svirkama s Arcade Fire; Jovan iz Del Arno Benda je objavio kako se novi album „krčka“ i trebao bi biti objavljen do kraja godine; drug S. s prijateljskog portala rockomotiva.com mi je uvalio milijun CD-ova koje neću stići preslušati do sudnjeg dana, a Petar Janjatović me je, po običaju, zabavljao nizom anegdota, uključujući druženje u kafani sa Stranglersima uoči nastupa na Beer Festu (sad znate tko ih je naučio govoriti „zajebancija“ 🙂 ). Od njega sam doznao i da je Golub iz Goblina napisao knjigu o povijesti benda koja bi se trebala uskoro pojaviti na tržištu i, ako bude u rangu „Pisama iz Avganistana“, imat ću što čitati sljedeće ljeto na plaži. A do tada, društvo će mi praviti četvrto izdanje Perine YU rock enciklopedije koje je također značajno otežalo moj ruksak na povratku kući.
Inače, neki dojmovi o Beogradu: grad je mnogo čistiji nego što ga pamtim, ili su službe počele raditi svoj posao ili su građani postali kulturniji. Ono što sam također primijetio to je da su vozači počeli stajati pješacima na pješačkom prijelazu što ranije nije bio slučaj; x puta bih ja to napravio dok sam dolazio u grad autom i pješaci bi me čudno gledali, kao „Koji kurac ti nas puštaš“?, a bogami i putnici u autu bi me čudno gledali i postavljali isto pitanje 🙂 ) . Navodno su jako povećali kazne za nepropuštanje pješaka u cijeloj Srbiji i ljudi su, kad te jednom udare po džepu, postali oprezniji. Inače, promet u gradu je i dalje šizofren kakav je i bio, a pravilo kod prelaženja ceste na semaforu nije koje je boje svjetlo na semaforu već ima li auta koji ti dolaze u susret. Ako nema – vozi Miško! Zanimljivo kako sam se brzo privikao na taj režim prelazaka. Beograd je prepun stranaca – kaže mi Pera da ih ovoliko nije bilo od Drugog svjetskog rata – a jako je mnogo Azijata.
Najveća novost u gradu je gradnja Beograda na vodi – luksuznog stambenog kompleksa uz Dunav koji financiraju arapski šeici i koji će promijeniti vizuru grada. Sad, na bolje ili na gore, bumo videli, ja volim modernu arhitekturu ali ovo što grade nikako se ne uklapa u beogradski štih. No, najveća svinjarija koju su Vučić i njegovi buljouvlakači napravili je izmještanje glavne željezničke stanice sa stare lokacije blizu centra u tropičkovac na periferiji odakle vas čeka još tri dana jahanja busom do centra. Kao da vožnja srbijanskim željeznicama nije dovoljno traumatično iskustvo samo po sebi… 🙂 Uglavnom, cijelo to područje Savamale je raskomadano i iskasapljeno, ali glavno da su vlastodršci dobili dobru pinku od šeika. U usporedbi s ovim cirkusom oko Belgrade Waterfronta, Bandićeve fontane mu ga dođu kao jeftina bižuterija…
Subota je donijela ne pretjerano zanimljiv program na Beer Festu iz jednostavnog razloga što će subotom ljudi doći čak i da im serviraš operu. Ne radi se, ima se vremena, pa što dovlačiti neka velika imena koja je bolje iskoristiti tipa u srijedu ili četvrtak. Ali, to ne znači da nije bilo ničega vrijednog gledanja; naprotiv, neke od najboljih nastupa cijelog festivala odgledao sam baš u subotu.
Ali avaj, to nije bio nastup Sergia Loungea (https://www.facebook.com/loungesergio/; https://sergiolounge.bandcamp.com/). Kantautora iz Beograda predstavio sam prije nekoliko tjedana nakon pobjede na banjalučkom Demofestu jer je totalno opičen i osebujan lik, no možda sam prerano kukuriknuo. Nešto od svog talenta pokazao je i na BF-u gdje je nastupio u pratnji gitarista i basista te uz ritam mašinu s laptopa (i poprilične tehničke probleme). Fora mu je nastup s tamnim cvokama bez jednog stakla, a najkulija je njegova svirka na kompjuterskoj tastaturi koju svira kao gitaru, pri čemu je tipkovnica tijelo gitare, a numeričke tipke sa strane su kao vrat. Ono što mi se nije dopalo je set lista sastavljena isključivo od laganih synth-pop/jazzy/lounge instrumentala i balada otpjevanih na engleskom što je bilo prilično monotono. Odobravam to miješanje glazbenih žanrova, poigravanje sa šlagerima i to, ali kad ti se cijeli nastup pretvori u jedan poduži šlager, dobijem mlade. Sreća što je na Demofestu izveo samo jednu pjesmu; da je izveo ovakav set sumnjam da bi uopće ušao u finale…
Potom sam se zaputio do glavne bine baciti kratko oko na novosadske Love Hunters (https://www.facebook.com/lovehuntersband/; http://lovehuntersband.com/). Bend kojeg nisam nikad gledao uživo u doba njihove najveće aktivnosti tijekom 90-ih, ošacovao sam u nekoliko navrata posljednjih godina, nakon što se Mumin vratio iz New Yorka i obnovio bend u oridžidži postavi. Ovo je bio baš dobar nastup: 45 minuta, set lista s najvećim hitovima („Oh Evolution“, „Street Life“, „There“, „Naturlich“…) plus jedna novija stvar „Black on Blue“, Milan je i dalje opaljen k’o Ludi klobučar, bend jest povampiren ali žestok i uigran i priznajem da sam guštao, iako se nikad nisam smatrao nekim velikim fanom ove ekipe.
Vratio sam se do male bine baciti oko na VIS Limunadu (https://www.facebook.com/vislimunada/; http://vislimunada.com/), beogradski kvintet koji se specijalizirao za izvođenje retro zvuka 50-ih i 60-ih. Miki, Vladimir, Duška, Marija i Stefan pokazali su se kao legitimni nasljednici Đavola (imaju čak i pjesmu „Ljubav i moda“ kao posvetu istoimenom albumu Belanove ekipe), urnebesno su zabavni, ne shvaćaju se preozbiljno i svirački su potkovani. Izvode autorske stvari i prerade pop klasika poput „Be My Baby“ The Ronettes („Budi moja ljubav“) i užasno su simpatični, posebice Miki koji kao da je ispao iz vremeplova nakon neuspjele audicije za člana Beatlesa. Imali su i gosta, Ivana Simića na saksofonu, koji ih je pratio u drugom dijelu nastupa i to mi se baš dopalo. Mogli su i bez onog bloka s talijanskim šlagerima tipa „Tintarella di Luna“ od Mine, ali dobro – bend je pronašao svoju nišu, izvode glazbu koju očito vole i ako niste baš prezahtjevni moći ćete uživati u njima.
A onda jedan od onih trenutaka kada vrijeme kao da stane i jedan od bendova na koje niste pretjerano računali pokupe šnjur najboljim nastupom cijelog festivala. Riječ je o beogradskom kvartetu E-Play (https://www.facebook.com/E-PLAY-114014251948402/; http://www.eplaymusic.com/) predvođenim basisticom i vokalisticom Majom koji su odsvirali trijumfalan koncert. Nakon određenog stilskog lutanja između electro rocka, drum-n-basea i indie rocka, Maja je pronašla novu ekipu (Nemanja na gitari, Trut za bubnjevima i Kristina kao back vokal koji nešto prčka po synthu), zvuk je vratila na indie rock stazu te su u toj postavi snimili posljednji album „Sloboda“. Nove stvari koje su izveli („Da budemo samo dobro“, „Srešćemo se neki drugi put“, „Šamarčina“) nastavljaju se na hit „Divan dan“ od prije par godina i donose prozračne rock melodije bez nepotrebne hermetičnosti koja je krasila neke njihove ranije radove – princip „keep it simple, stupid“ kako bi to Ameri rekli. Kika je preuzela na sebe dobar dio vokalnih dionica i djelomično oslobodila Maju koja se sada može posvetiti svom glasnom, distorziranom basu koji je trademark zvuka E-Playa, ali je postala i bolja frontwomanica u smislu scenskog nastupa i kontakta s publikom. Savršenih sat vremena svirke opasne ekipe glazbenika, od uvodnog „Heroja“ preko „Retrovizora“, „Sramote“ pa do završnog „Vremeplova“, ako nakon ovog nastupa E-Play ne uđu u prvu ligu srbijanskog rocka, stvarno ne znam što bi još trebali napraviti da to postignu…
Innovation binu u subotu su dijelila dva benda hip hop usmjerenja – Sunshine i Bad Copy. Sunshine (https://www.facebook.com/SUNSHINE-51013977615/) je kultni beogradski hip-hop bend koji je bio strašno popularan u drugoj polovici 90-ih svojom crossover kombinacijom repanja iznad žestokih gitarskih riffova, a nakon prestanka s radom ponovo su se okupili prije nekoliko godina. Ovo mi je već treći put da ih gledam i taj wow efekt poprilično se istrošio: ekipa i dalje brije sto na sat, prže demonski (sve odsvirano uživo, naravno), svi smo pjevali „Zig Zigi“, „Žaklina traži sponzora“ (onaj sjajan sample „Sweet Home Alabama“ Lynyrd Skynyrda), „Hombre“, „Misli mene gone“ ili genijalnu rasturačinu „Kokain“, ali imam dojam da svaki put kad ih gledam, gledam reprizu posljednjeg koncerta. Tu i tamo objave ponešto novo, ali ti singlovi su samo loša kopija onog što su nekad radili, tako da su Sunshine danas bend koji se gleda zbog nostalgičnog putovanja u bolju prošlost. Vjerojatno ću isto to pisati i o Stranglersima ako ih jednog dana budem gledao po treći put. Sunshineu sam dao 45 minuta i rekao: OK, to je to, idem do male bine…
…da ovjerim Nežnog Dalibora (https://www.facebook.com/nezni.dalibor/; https://neznidalibor.bandcamp.com/), jednog od meni najdražih bendova s tzv. nove srpske scene (od prije deset godina, doduše, ali tko broji? 🙂 ). Nisam ih gledao uživo dulje vrijeme, posljednjih godina prolazili su kroz personalne promjene da bi se na Beer Festu ponovo pojavili kao trojka s Ivicom na gitari, Ljubom na basu i Draganom za bubnjevima. Iako su započeli kao indie guitar pop bend, ekipa je tijekom svoja četiri albuma pokazala zavidnu sklonost eksperimentiranju sa zvukovima, a dio svojih „sredstava i veština“ predstavili su nam na nastupu koji slobodno mogu opisati kao njihovim najboljim koji sam gledao do sada.
Najveće promjene doživjeli su hitovi s njihovog klasičnog debi albuma „Sredstva i veštine“ koje su dobile takav makeover da bi se i Cher mogla sakriti od ljubomore J: sve su pjesme dobile nove slojeve gitarističke buke („U slojevima“ je i naziv njihovog zadnjeg albuma ali i opis njihovog pristupa glazbi), distorzije i efekata ima k’o u priči, a najbolje mi je to što dobar dio pjesama završava u glasnom krešendu, gotovo kao jazz improvizacije, ali bez silovanja pjesama. Trebate doživjeti „Metronom“, „Ti si sam“, „Vekove“ ili meni njihovu najdražu „Samo magli“, kojom su zatvorili nastup, u ovim žestokim, bučnim i raspojasanim verzijama koje oslobađaju svu snagu tih pjesama i uz dobar odaziv brojne publike tvore sjajno koncertno iskustvo. Furiozan nastup smirili su tek pred kraj s prekrasnom laganicom „Atom“. Stvari s novog albuma pokazuju, ipak, da se melodija nije zagubila („Vikendi“) u svoj toj gomili efekata, a izveli su i jednu od najdepresivnijih pjesama novije rock povijesti o teškom položaju radnika i šljakera („Prvomajska“) i na takvom angažmanu treba im čestitati. A treba im čestitati i na ustrajnosti i beskompromisnosti, kao i na savršenom načinu za zatvoriti četiri dana Beer Festa.
Jer, unatoč mojim najavama da ću ostati svih pet dana, ipak sam donio odluku da se vratim kući dan ranije. Razlog je banalan: raspale mi se patike od četiri dana pješačenja tamo-amo. Jest, bile su već istrošene od silnog bazanja po rock koncertima, ali sam mislio da će izdržati i ove napore. Nisu. Ali nije mi žao.
I za sam kraj sam čuvao nešto što sam trebao reći možda već na početku: ljudi, zvuk je bio besprijekoran. Na sve tri bine. Tako dobar zvuk, u kome uživaš gdje god stajao, u sredini, sa strane, bliže, dalje, nisam sreo niti na jednom festivalu do sada, uključujući EXIT. Razlog zašto su mi mnogi nastupi ovih izvođača bili najbolji do sada leži dobrim dijelom u savršenom zvuku. OK, od glavne bine se to i očekuje, ali drago mi je što na kvaliteti zvuka nisu „škrtarili“ ni na maloj bini. Odlično je riješen i problem preklapanja zvukova s bina – nije ga bilo – a jedino što mi je smetalo je onaj grozni lunapark smješten neposredno preko puta male bine i grozna seljoberska glazba koja je dopirala s njega, no ne može baš sve biti savršeno.
U konačnici, uvođenje male bine osvježilo je Beer Fest i dalo nam mogućnost pogledati gomilu dobrih izvođača ali i, što je možda i važnije, pružilo nam je prijeko potrebnu alternativu ponekad dosadnom programu na velikoj bini. Mislim, ja stvarno ne znam što bih radio dva sata tijekom nastupa onog klauna i šarlatana Neleta Karajlića. Nadam se da će mala bina ostati i nagodinu, a što se Innovation bine tiče – sorry, ali to je bilo bacanje love. Svi ti izvođači mogli su (a većina njih i jeste prethodnih godina) nastupiti i na velikoj bini i ništa ne bi bilo pretjerano drugačije. No, ako je već tu OK, ali onda daj dovedite neke inovativne bendove koji će opravdati njezin naziv – Stranglersi, Van Gogh ili Bad Copy to nikako nisu.
Ako ste izdržali ove moje četverodnevne tirade, svaka vam čast. Ali još bi bolje bilo da nagodinu dignete lijena dupeta i dovučete se do Beograda da sami osjetite atmosferu Beer Festa – najveći kirvaj koji ste ikad vidjeli, ali s puno kvalitetne glazbe. I ponešto piva… 🙂
Nežni grubijan Hadžo
zlihadzoponovojase 