Festival uličnih svirača 2018. – Svemirko, Sara Renar, Ana Avramov… @ Petrovaradin, 31. 08. 2018.

Još jedan sjajan provod na novosadskom Festivalu uličnih svirača, uz odličnu lokaciju Petrovaradina, opuštenu atmosferu i zanimljiv, eklektičan glazbeni program. Šteta što svake godine stignem ovjeriti tek jedan dan jer meni je ovo već dugo vremena jedan od najdražih festivala na ovim prostorima… 

Već po redu i običaju, prvi vikend početkom rujna (ovoga puta nešto malo ranije) rezerviran je za Festival uličnih svirača, iliti po novom Gradić Fest, otkako se festival iz Novog Sada prije tri godine preselio u susjedni Petrovaradin. Ovo je već 18. izdanje festivala, dakle i službeno može kupovati alkohol u trgovinama i kafićima, a ja sam ga redovito počeo pratiti posljednjih desetak godina, otkako sam se vratio s gastarbajterstva u Zagrebu. Redovito sam išao na FUS svake godine do prethodne, kada smo odustali zbog lošeg vremena i kiše koja je potopila Novi Sad. Ove godine dogodilo se nešto slično zadnjeg dana festivala, u subotu, no mi smo odlučili ovjeriti petak koji je imao jači glazbeni program.

FUS mu ga dođe nešto poput pandana varaždinskom Špancirfestu, pa kako je Varaždin predaleko za odlazak na jednu ili dvije večeri, ovo nam je sasvim pristojna zamjena. I dok je Špancir u jednom trenutku prerastao svoje okvire i počeo dovoditi i velika strana imena, FUS volim zbog toga što u glazbenom smislu naglasak stavlja na ne toliko razvikane izvođače iz regije, otkrivajući neke nove i zanimljive zvukove i predstavljajući ih široj publici. Što ima smisla: tko želi po milijunti put gledati teškaše poput Hladnog piva ili Van Gogha, a zamislite kakav bi kolaps nastao na ulicama Petrovaradina koje su i ovako bile jedva prohodne, pogotovo u prime time terminu od 20 do negdje 22 h.

Četiri mušketira u sastavu drug Š., drug M., drug Ž. (prvi put na mom blogu) i moja uznositost činili su jake osječke snage koje su se zaputile prema NS-u. Itinerar je uključivao kupanje na Štrandu (koji je bio žalosno prazan, vidi se da je sezona pri kraju), zadovoljavanje osnovnih životnih potreba i, u mom slučaju, 40-minutnu šetnju od Štranda do Petrovaradina sve s ruksakom za plažu na leđima kojeg sam k’o nespašen teglio cijelo vrijeme sa sobom jer sam se razdvojio s ostatkom ekipe i našli smo se opet tek na kraju programa.

Mene najviše zanima glazbeni program, tako da sam tome podredio i svoj boravak na festivalu. Naravno, ima tu i drugih sadržaja: izložbi, performansa, pantomimičara, filmskih projekcija, okruglih stolova, kazališnih predstava, uličnih crtača i svašta nešta, ali to ni da se kloniraš ne bi stigao sve popratiti. Zato se držim onoga što me najviše zanima – glazbe – a ono drugo što sam eventualno škicnuo samo ću navesti u natkunicama. Ovoga puta nisam letio kao muha bez glave tamo-amo po cijelom Gradiću već sam si odabrao sadržaje koji me zanimaju i njima se posvetio. Zato je broj pogledanih izvođača manji nego ranijih godina. Jebiga, omatorilo se…

Čim sam štreberski rano stigao u Gradić, dočekala me poprilična gužva ispred Punkta 1 u Beogradskoj ulici gdje su program otvorili Soundcheck Orchestra (https://www.facebook.com/SoundcheckOrchestra/), deveteročlani orkestar sastavljen od mladih školovanih glazbenika (13-18 godina), učenika osnovnih i srednjih glazbenih škola iz Novog Sada. U sastavu imaju ukulele, violine, klavir, saksofon, flautu i perkusije i s njim rade obrade pop rock hitova. Zna se da covere ne volim, ali volim kada im izvođači pristupe na drugačiji način, a ovi mladci i mladice upravo to rade, pokazujući kako svevremenski klasici poput „Sweet Dreams“ Eurythmicsa, „The Show Must Go On“ Queena ili „Sweet Child of Mine“ Gunsa u novom aranžmanu i s neobičnim instrumentarijem mogu zvučati novo, svježe i zanimljivo. Dobar izbor pjesama, dobar glazbeni ukus (od klinaca njihovih godina očekivao bih obrade Biebera ili Rihanne, ali očito nisu svi pripadnici mlade generacije retardirani 🙂 ) i preporuka da ove simpatične klince svakako ovjerite ako vam se ukaže prilika.

Potom sam se uputio do Punkta 2 smještenog u podnožju crkve gdje sam očekivao vidjeti nekog one-man band Talijana, no došlo je do promjene u rasporedu (nenajavljene, naravno) tako da je on iz nekog razloga otpao, a njegov slot je zauzela glazbeno-poetska improvizacija „Artefakt“. O njima ne znam apsolutno ništa osim da dolaze iz Hrvatske, ima ih trojica, gitarist koji izgleda poput Isusa, bubnjar i pjevač koji sjedi za starinskom pisaćom mašinom 🙂 . Da, dobro ste pročitali, za pisaćom mašinom. Koncept projekta je takav da lik od publike zatraži da mu kaže jednu riječ, npr. svjetionik ili oblak, i onda on na tu temu na licu mjesta napiše tekst na toj pisaćoj mašini i potom ga, kada završi, recitira dok ga druga dvojica prate improvizirajući teme kroz kombinaciju jazza, bluesa i funka. Konačan rezultat je fascinantan, originalan i uzbudljiv proces nastanka pjesme na licu mjesta, nešto što nikada do sada nisam vidio na koncertima.

Potom se probudila i glavna bina, a otvorio ju je beogradski trio Sitzpinker (https://www.facebook.com/Sitzpinker-537138513333882/). Dunja vokal, Pavle bas i Danilo bubnjevi osnovali su bend u rujnu prošle godine, početkom ove godine imali su prvu svirku i već su podigli priličan hype preko, a sad sam vidio i zašto: njihov indie rock zvuk bez gitare je whitestripesovski žestok, distorziran i bučan, dodajući elemente garažnog rocka i post grungea, a kao kontrast fino sjeda Dunjin djevojački vokal i tekstovi o zeitgeistu života u velegradu 2018. iz ženske perspektive. Cover P.J. Harvey „Come on Billy“ fino se uklopio u set listu koju je činio materijal s njihovog prvog EP-a „Podlo poštovanje“ („Mozaik“, „P“, hit „Da li“…), nekoliko novih stvari poput „Izolacije“ kojom su zatvorili nastup i jedne koju su prvi put odsvirali uživo te singla koji sam već predstavio na mom blogu, „Iako samo“, koji je drugačiji od ostatka materijala, prekrasna balada e-playovskog zvuka kojom su me kupili. Bend koji definitivno ima velik potencijal, čak i izvan uskih okvira indie undergrounda.

Preklapanje programa na četiri bine je bitch, pa sam se tako našao u dilemi otići gledati novosadski kvartet Monohrom na maloj bini ili trio Gorana Tomića na Punktu 2. Obzirom da je program na maloj bini kasnio, Novosađani su dobili odjebenicu pa sam odgledao Goran Tomić Trio (https://www.facebook.com/Goran-Tomic-102071146911852/). Goran je Riječanin čiji je gitarski zvuk oblikovalo nekoliko godina koje je proveo u srcu flamenko kulture, u Sevilli. Uz sebe ima perkusionista Edina Botića na cajonu i kontrabasista Sebastijana Demarka i izveli su jako dobar akustični nastup, bez mikrofona, kojim su pokazali kako se flamenko stil može cijepiti s balkanskim etno zvukom, zvucima Mediterana, jazzom, bluesom, čak i surf rockom u fuziju stilova. Virtuozna ali i opuštena svirkata koja je zaslužila da joj posvetim i više od pola sata, ali morao sam hitrim korakom natrag na glavnu binu…

…gdje je svoj nastup počinjala Sara Renar (https://www.facebook.com/renarsara/; http://www.sararenar.com/). Nekako se uvijek srećemo u Novom Sadu: ovo je već četvrti put da ju gledam u tom gradu, plus jednom u Vinkulji i jednom u Zagabriji, a dolazi za dva tjedna i u Osijek na UFO festival pa ću ju možda konačno ošacovati i na domaćem terenu. Nastupila je u reduciranoj postavi, kao i na EXIT-u ove godine, ona sama s gitarom i Zdeslavom Klarićem na kljovama, i priredila nam je još jedan transcendentalan, gotovo onozemaljaki nastup. Jedna od najhrabrijih kantautorica u regiji, Sara je još jednom pokazala da ne igra ni po kakvim pravilima ni šablonama, ogoljujući i dekonstrurajući svoj kantautorski indie pop i pretvarajući ga u neku vrst kabarea gdje je scenski nastup podjednako važan koliko i glazba. Sara i Zdeslav zajednički stvaraju minimalističku, eksperimentalnu i hipnotičku zvučnu sliku koja vas potpuno obuzme (ako joj to dopustite, naravno) i odvede u neki bolji i ljepši svijet.

Od uvodnog, mračnog eksperimentalnog indie popa pjesama „Jesen“ i totalno razvaljenog klasika „Ona se budi“ pa sve do bisa na kojem su njih dvoje izveli, kako je Sara sama najavila, „jednu novu, brzu i glasnu stvar“, ovo je bilo prekrasno putovanje s druge strane ogledala. I drago mi je što je Saru gledalo nekoliko stotina ljudi i što je imala super feedback i što je sama, iskreno iznenađena, rekla nešto što vrijedi vjerojatno za sve sudionike festivala: „Nikada nismo nastupali pred više ljudi“. Predlažem svima da se pridružite kultu Sare Renar jer je to sjajna mjuza, a ima i onu potrebnu dozu hipsterstva i coolnessa. Hm, vraga ima, onda bi ispalo da sam ja hipster i cool, moš’ mislit’… 🙂

Set lista:

  1. Jesen
  2. Ona se budi
  3. Tišina
  4. Bok
  5. Djeca
  6. Ljubav
  7. U velikom stilu
  8. Dani bez sjena
  9. Gdje povlačiš crtu
  10. Čuvaj svoje pjesme

Bis:

  1. „jedna nova, brza i glasna stvar“

Ispoštovao sam cijelu Saru tako da sam zakasnio na početak nastupa Ane Avramov (https://www.facebook.com/anaavramovofficial/; http://anaavramov.com/) na maloj bini, ali kako je tamo satnica kasnila, uspio sam ju uloviti na pola sata. I Ana se odlično uklopila u ovogodišnji program festivala koji je naglasak stavio na kantautore/ice svojom kombinacijom autorske amerikane s dream pop melodijama i sugestivnim, izražajnim Aninim vokalom uz tekstove gotovo isključivo na engleskom (osim jedne pjesme na srpskom). Porijeklom iz Zrenjanina, cura uživo nastupa s dobro uigranim tročlanim bendom koji je njezine introspektivne stvari laganijeg tempa digao na višu razinu primjereniju live nastupu – nisam mogao a da ne primjetim sličnost s meni još jednim jako dragim kantautorom od preko – Stray Doggom koji je također shvatio da čak i teške, depresivne i minimalističke stvari uživo mogu dobro funkcionirati i doći do publike ukoliko imaš iza sebe dobar bend.

Anina amerikana pokriva širok dijapazon zvukova – od Devendre Banharta do Neila Younga, no mene je najviše oduvala posljednjom pjesmom za koju je rekla da je ganc nova jer ima malo plesniji groove i tu neku vibru Bryana Ferryja i Roxy Music, pa čak i malo Bowieja. Ana kaže da još uvijek traži neki svoj vlastiti zvuk, ja mislim da ga je našla i da smo dobili još jednu sjajnu zvijezdu na kantautorskom nebu, što će skorašnji izlazak debi EP-a „Open Heart“ sigurno potvrditi.

E, onda slijedi jedan od onih THE momenata koje obično imaš na FUS-u: htio sam se vratiti na glavnu binu odgledati još jedno novo ime s kantautorske scene, beogradski bend Ana & The Changes, no kako sam ožednio krenuh do obližnje trgovine po bocu mineralne. Prolazim pored Punkta 1, a tamo ogromna gužva i neki bradati lik s gitarom u ruci se zajebava sve u 16. Ispostavilo se da je to Milan Kosanović koji uopće nije nigdje bio najavljen, no međutim pretumbacija programa učinila je svoje i eto ti njega.

Elem, u Milanovom nastupu osjeća se duh buntovništva i poziva na borbu, vidi se da ima iskustvo nastupanja po uličnim festivalima, a energija koja isijava iz njegovog drndanja po gitari dolazi do slušatelja čak i kad pjeva jednu kratku ali ubitačnu stvar na madžarskom. S druge strane, Milan ima i svoju nježnu, opuštenu stranu, duhovit je i očito sam sebe ne shvaća previše ozbiljno, i dok sam ga gledao imao sam čudan dojam da gledam mladog Boru Đorđevića i mladog Đoleta Balaševića iz vremena dok su obojica svirali u Ranom mrazu. Njihov yin i yang nije mogao funkcionirati u jednom bendu (i bolje da nije 🙂 ), ali mi se čini da savršeno funkcionira u ovom mladom kantautoru. Možda mu nisu trebale one prerade „Oh Carol“ i „Nikad nemoj plakati zbog ljubavi“ na bisu, ali sam je priznao da je ispucao sve svoje stvari pa mu to nisam zamjerio. Totalno opićen lik i jedan od onih koji se pojave iznenada, niotkuda i ukradu show.

Nakon ovog neočekivanog highlighta cijelog festivala, vratio sam se do male bine ovjeriti Rogija (https://www.facebook.com/TheRogi/; https://therogi.bandcamp.com/), još jednog iz plejade mladih kantautora. Lik je iz Beograda, on pjeva i svira gitaru, a nastupio je s ful bendom u kome su cura za kljovama te bubnjar, basist i saksofonist. Ovo je bila drugačija svirka od većine ostalih, prije svega zato što je Rogi očito veliki ljubitelj crnog zvuka prohujalih epoha, pa je tako njegova glazba uhuugodan miks old school funka, retro soula i smooth jazza, a na trenutke se čuju i utjecaji pop bendova poput The Style Council ili Scritti Politti. Momak ima senzualan glas koji topi ženska srca (uvjerio sam se gledajući odabrane egzemplare u publici), ali pjesme su mu previše jednolične i bezlične. Ne znam, možda sam još bio pod dojmom Lajke, ali meni je ovo bila kamilica: pjesme koje lako uđu u uho ali niti jedna tu ne ostane. Momak ima i album „U međuvremenu“ i sve si nešto mislim kako ne bi bilo loše nabaviti ga jer to je album koji fino možete puštati dok barite neku ribu. Kao što su starije generacije u tu svrhu koristile Barryja Whitea, a ja Norah Jones ili Dianu Krall (dok sam se još zanimao za žene, a i one za mene… 🙂 ).

A sam kraj programa pripao je na glavnoj bini Svemirku (https://www.facebook.com/svemirkosvemirko/; http://jasamsvemirko.bandcamp.com/), nekadašnji one-man projekt Marka Vukovića koji je prerastao u ful live bend s petoricom članova. Gledao sam ih prošle jeseni u Walkowu u Vinkovcima i bili su jako dobri, no u međuvremenu je došlo do personalnih promjena u bendu – novi su gitarist i klavijaturist, dok je ritam sekcija ostala ista. I oni su komentirali kako nikada nisu svirali pred ovoliko ljudi, a u njihovom slučaju to je lako moguće jer je poljana ispred bine bila gotovo puna. Očito je hype oko Sare i Svemirka imao učinka i publika se navukla. I to je publika koja zna tekstove i očito gušta u ovom bendu. Matori ja sam bio vjerojatno jedini 30+ u prvim redovima, ali ne zato što sam die hard fan benda već zato što su mi leđa otpala od nošenja onog ruksaka pa sam koristio svaku priliku da ga skinem, stavim pored ograde, naslonim se na nju i odmorim stare kosti. Zato, ako negdje vidite snimke nastupa Sare i Svemirka, znajte da je to razlog što sam cijelo vrijeme bio u prvom redu.

Marko i jataci nastup su otvorili pjesmom „Meni se ne svira“ da bi se potom pokupili s bine 🙂 . Naravno, kasnije su se vratili i rekli da je to najgluplja fora na svijetu ali morali su ju probati i to je bilo cool, ali meni je još bio bolji neki lik iza mene koji je, onako čisto lalinski, njihov odlazak s bine komentirao riječima: „Taman su svirali kolko je trebalo“ 🙂 . Svirka se nastavila, a bend uživo zvuči čvršće i rockerskije nego na albumima. Čak bih rekao i čvršće nego u Vinkulji. Njihov nostalgični psihodelični retro synth pop zvuk i dalje je tu, ali odsviran s dvije đitre i snažnom ritam sekcijom koja prosto mami na ples. Simpa momak za klavijaturama više statira u kukuruzu nego što svira, najčešće s pivkanom u ruci headbanga dok bend šparta kroz materijal sa svoja sad već dva albuma. Izmjenjuju se „Tajne svemira“, „Žena od vanilije“, „Tražiš svoj put“, „Odgovoran ljubavnik“, „Zadnji dan na obali“, „Slučajna cesta“… I taman kad je atmosfera dosegnula vrhunac, oglasio se signal za polazak natrag u lijepu nečiju…

Nešto iza jedan pozdravili smo se s Gradićem i krenuli ča. Uspoređujući dojmove, shvatio sam da je tu bilo još puno lipih stvari koje u stisci s vremenom nisam stigao ošacovati, uključujući solarno kino, zanimljive filmove u Gradić bioskopu, žonglere i druge ulične umjetnike… Ali i ovo što sam uspio vidjeti ispunilo mi je cijelu večer i nema smisla plakati nad propuštenim. Kao i uvijek, Gradić Fest je opravdao visoka očekivanja i zadržao visoko mjesto na mojoj listi omiljenih festivala. Gdje će, kako stvari stoje, i ostati…

Svemirac Hadžo

 

Ovaj unos je objavljen u Gdje sam bio - koncerti. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s