Novu sezonu izložbi u Osijeku otvorio sam posjetom Muzeju likovnih umjetnosti gdje se održalo otvaranje izložbe radova Ksenije Turčić pod nazivom Iconophilia.
Zapravo, nova sezona otvorena je službeno prije dva tjedna dana skupnom međunarodnom izložbom austrijskih i hrvatskih umjetnika „(Ne)postojanost prostora – Prostori naracije i imaginacije“, no nju nisam ovjerio. Vjerojatno sam imao dobar razlog – žešću kurcobolju ili tako nešto. Ali dobro, ne može čovjek baš na sve stići, ali sam odlučio ne propustiti ovu izložbu.
Blagodareći lijepom vremenu i ugodnoj babljeljetnoj večeri, uvodna govorancija održana je u vrtu, ispred ulaza u MLU. Kustosica izložbe Valentina Radoš i autorica kratko su se obratile publici, pojasnivši da je samostalna izložba Ksenije Turčić nagrada koju je ova poznata multimedijalna umjetnica osvojila na prošlom, 25. Slavonskom biennalu, održanom 2016. godine svojim radom „Joie de vivre“. Bio sam tamo, pisao, pohvalio, što će reći da u meni ipak postoji neko zrnce, neka natruha poznavanja moderne umjetnosti.
Potom je izložba proglašena otvorenom i pozvani smo unutra da vidimo o čemu je tu zapravo riječ. Izložba Iconophilia obuhvaća cijelo prizemlje muzeja, a sastoji se od instalacije u prostoru (u tri sobe) i dvokanalne videoprojekcije u posljednjoj sobi.
Na neki način, ova izložba je nastavak „Joie de vivre“ ali u drugoj tehnici i drugom mediju. Naime, u svom prethodnom radu Ksenija je koristila stare crno-bijele obiteljske fotografije, odbačene kao smeće, kojima je manipulirala tako što je lica fotografiranih osoba obrisala, a ostavila je netaknutom okolicu u kojoj se nalaze. Takvim brisanjem subjekata Ksenija je obrisala i njihove identitete i osobnosti, pretvarajući ih u anonimnu amorfnu masu koja poput ukletih duhova lebdi iznad pejzaža, odbačeni i zaboravljeni. U ono vrijeme još je bila aktualna izbjeglička kriza, pa sam taj rad tada opisao kao „sjajan komentar na izbjeglice kako ih naši dežurni desničari doživljavaju, ljude bez lica i identiteta, ali i komentar na otrgnutost tih ljudi od svog zavičaja i domova“.
Nova izložba, dakle, nadovezuje se na prošlu. Ova prostorna instalacija koristi 20-ak tepiha oslikanih otiscima ljudskih tijela, Ksenijinih prijatelja i studenata koji su samovoljno pristali sudjelovati u ovom antropometrijskom umjetničkom radu. Ksenija je obrise tijela radila tehnikom akrila, u žarkim bojama, a potom ih je premazala flourescentnom bojom kako bi svijetlili u mraku, što radu daje posebnost. I ovdje imamo ljudska tijela, bezimena, amorfna, a kad ih gledate u mraku doista imate dojam da gledate duhove, duše osoba čija su tijela korištena za rad.
To je prva poveznica između dva rada. Druga je u načinu na koji je Ksenija dolazila do radnog materijala: stare fotografije je pronalazia na ulici, tavanima, podrumima, sajmovima i sličnim sumnjivim mjestima, a za potrebe ove izložbe je na Hreljiću i drugim buvljacima kupovala stare tepihe. Taj proces kupovine prikazan je na video projekcijama u posljednjoj prostoriji gdje također vidimo gomilu bezimenih ljudi, onih koji prodaju stvari i onih koji ih kupuju, uključujući Kseniju.
Novom izložbom Ksenija kao da pokušava dati odgovor na pitanje: Ostavljamo li svi mi trag života na svakodnevnim uporabnim predmetima kao što je rabljeni sag? Da li u tim predmetima obitavaju duhovi bivših korisnika, aure bivših vlasnika tih sagova? Što uopće ostaje za nama?
Valentina je u uvodnoj besjedi istaknula kako se Ksenija referira na više izvora, prije svega na Yvesa Kleina, koji je sredinom 20. stoljeća koristio gola ljudska tijela koja je premazivao svojom legendarnom plavom bojom te potom radio otiske na papir. Valentina je kao moguću referencu spomenula i poznato Torinsko platno na kome se navodno nalazi otisak Isusovog lica, a korištenje tepiha povlači paralelu i s muslimanskom kulturom jer musloši kad se mole to rade na tepihu odvajajući na taj način svoje „čisto“ tijelo od prljavštine podloge. Posjetiteljima je prepušteno da sami izvedu zaključke na što se ovdje konkretno umjetnica referira.
Meni je fascinantno nešto drugo: sama ta tehnika stvaranja rada otiskom tijela doima se potpuno zastarjelo u današnje vrijeme visokotehnološke stiliziranosti. Gotovo kao da uspoređujete najnovije računalne programe sa crtežima iz Altamire ili Lascauxa. Pa ipak, ima nešto duboko dirljivo u toj svedenosti i minimalizmu, toj gotovo pa primitivnoj tehnici rada koja je danas najčešće zaboravljena, baš kao i likovi na Ksenijinim fotografijama / tepisima. Moderne tehnike svakako su nam olakšale život, ali su i pomogle u zatiranju ili brisanju čovjekove individualnosti, osobnosti i privatnosti.
Ksenija u svom umjetničkom radu često prelazi iz medija u medij, a posebno ju zanima proces prenošenja slike ili njezinih dijelova u ambijent te integracija svojih umjetničkih postupaka unutar zadanog prostora. Ovdje joj je to doista uspješno pošlo za rukom i dobili smo izložbu koju vrijedi očacovati jer je ne samo vizualno zanimljiva već vas tjera na razmišljanje i postavljanje pitanja. A to znači i vaš angažman kao posjetitelja. Zar nije upravo to ono čemu bi umjetnost, u svim svojim pojavnostima, trebala težiti?
Ili ja samo, po običaju, previše serem? 🙂
Otisnuti Hadžo
zlihadzoponovojase 