Među ostalim mojim aktivnostima kojima sam se bavio ili se još bavim, uglavnom neuspješno, nalazi se i novinarstvo. I tu ne mislim na ove moje blogarije jer ovo radim iz čistog entuzijazma (a i tko bi plaćao za objavljivanje ovakvih mudrosera?), već na pisanje za lokalne portale i druge medije spremne da me unajme kao kurvu. Stoga je svako predavanje usmjereno na to da nešto naučim dobrodošlo i pohvalno.
U prostoru Američkog kutka Gradske i sveučilišne knjižnice Osijek održano je peto predavanje u sklopu programa „Sveučilišni ponedjeljak u GISKO-u”. Bio sam tamo na inauguracijskom predavanju Tomislava Levaka „Fake News“, poslije toga sam malo zakazao s dolascima, ali evo me opet. Dva od pet nije ni tako loš rezultat, zar ne?
Ovoga puta na tapetu je bilo predavanje „Medijska etika ili tko uopće kontrolira novinare da budu „fair play“ igrači“ novinarke Glasa Slavonije Nefretete Eberhard. Žena ima 15 godina iskustva rada u Glasu, Jutarnjem i drugim tiskanim medijima, trenutno je na funkciji autorice/urednice u gradskoj redakciji Glasa i upravo dovršava doktorsku disertaciju na temu „Politika i prakse samoregulacije medija u Europskoj uniji“. Dakle, čini se kao žena koja zna znanje, pa ću ovdje zanemariti činjenicu da dolazi iz medija kojega kolokvijalno zovemo „Branimirov zabavnik“ jer služi veličanju kulta ličnosti osuđenog ratnog zločinca i pobjegulje od hrvatskog pravosuđa Branimira Glavaša još od onog „velikog“ dana iz ljeta 1991. kada je Glava ušetao u redakciju Glasa s nekoliko dobro naoružanih bandita i uličnih siledžija u gardijskim uniformama i potjerao cijelo tadašnje uredništvo na ulicu…
No dobro, vratimo se našoj heroini. Nefreteta je na početku predavanja rekla kako su mediji na zlu glasu jer, prema svim relevantnim istraživanjima, medijima danas u Hrvatskoj vjeruje tek svaki peti građanin, a njih 54% uopće im ne vjeruje. Medijima se najviše vjeruje u Lici i Istri, a najmanje u Zagrebu. Inače, u Hrvatskoj ima 5.452 novinara koji su službeno prijavljeni kao takvi, a zanimljivo je to da njih 53% ima faks, a samo 7% srednju školu. Naravno da to ne znači da su oni s faksom bolji novinari, ali eto, bar imaju neku diplomu na zidu, za razliku od dežurnih komentatora na portalima čiji su debilni komentari najbolji dokaz koliko nam je loš obrazovni sustav.
Središnja tema predavanja naslanja se na Nefretitinu doktorsku disertaciju i bavi se medijskom etikom i njezinom zastupljenošću u domaćim medijima. Naime, danas živimo u dobu preplavljenosti medijskim sadržajima i svaka budala, uključujući niže potpisanog, može u javni diskurs plasirati informacije širokim narodnim masama, pa je važno poznavati i primjenjivati novinarski kodeks časti kojega svaka država ima, uključujući i slučajnu državu poput naše. I Hrvatska ima Kodeks časti ali, kako to i inače biva u zemlji seljaka na brdovitom Balkanu, većina novinara ga nije niti pročitala niti su svjesni da takvo što uopće postoji. Sama predavačica je rekla da je tek nekoliko godina nakon što je počela raditi, saznala da postoji Kodeks časti jer ju nitko od starijih kolega nije na to upozorio.
Svi bi novinari trebali poznavati etički kodeks, no to nije slučaj. Osim što same novinare zaboli ona stvar za tamo neku medijsku etiku, ni vlasnici medija ni nakladnici nisu baš nešto preveć zainteresirani da novinari budu upoznati s medijskom etikom, a kamoli da ju poštuju. Razlog je, naravno, jeftini senzacionalizam, trka za klikovima i za što atraktivnijom pričom koju mogu uvaliti. Jedan od sudionika predavanja u tom je kontekstu istaknuo 24 sata i njihovo 4S pravilo: ne, nije „Samo sloga Srbina spašava“ već „Seks, sport, skandali i sise“. I nije riječ samo o 24 sata koji su doista dno dna i legitimni nasljednici nekadašnjeg smeća zvanog Slobodni tjednik Marinka Božića: odite na online izdanje tzv. ozbiljnih novina poput Jutarnjeg lista i zaprepastit će vas količina jeftinih click baitova u naslovima članaka.
Dodatni problem jest činjenica da građani koji smatraju da su pisanjem oštećeni novinara mogu prijaviti Novinarskom vijeću časti, no to tijelo koje bi k’o fol trebalo regulirati medijski prostor u Hrvatskoj prilično je neučinkovito. Za sve ove godine isključili su samo jednog člana i to Ivu Pukanića jer je objavio medicinsku dokumentaciju svoje žene tijekom mučne brakorazvodne parnice što je doista bila prvoklasna svinjarija. Sve drugo samo su prazna upozorenja ili opomene. Hrvatska nema tijelo poput Vijeća za medije koje postoji u Njemačkoj i koje zaprima sve pritužbe protiv novinara, niti postoji interes da se takvo tijelo uspostavi. Građanima ostaju sudske tužbe protiv novinara pred sudovima, no njih si mogu priuštiti samo oni dubljeg džepa.
Predavanje je bilo popraćeno primjerima nekih od najpoznatijih medijskih slučajeva u kojima se postavilo pitanje je li važnije poštovati ljudsko dostojanstvo ili iznositi šokantne informacije u javnost. Jedan od takvih primjera je danas već legendarna fotografija mrtvog tijela sirijskog dječaka Aylana Kurdija koji se utopio putujući prema Europi. Iako su mnogi tu fotku proglasili čudovišnom i najgorim primjerom eksploatiranja ljudske tragedije, ona je ipak bila svojevrsna prekretnica u percepciji javnosti o situaciji u Siriji.
Samo predavanje bilo je kratko, tek negdje oko pola sata, pa imam dojam da je ova zanimljiva tema samo dotaknuta. Čak ni rasprava nije bila nešto pretjerano uzbudljiva: mislim da su svi u publici bili novinari tako da je Nefreteta „propovijedala preobraćenima“ ali ajd’, zanimljivo je vidjeti toliko novinara na jednom mjestu a da nije riječ o nekoj velikoj pressici ili oblokavanju u najbližoj birtiji…
Sve u svemu, drago mi je što sam bio na predavanju; jesam li što naučio ili ne možda nije toliko ni bitno, pogotovo na pop nekulturnom blogu kao što je ovaj gdje se ionako ne pazi previše na to što se i kako piše. Drugo je kad pišem po narudžbi za nekoga pa tada moram biti objektivan, nepristran, bla bla bla. Ali to je nama naša borba dala: htjeli smo kapitalizam zapadnoga tipa, dobili smo ga, a s njime i sve negativne posljedice poput debilizacije medija i njihovog pretvaranja u instrumente zatupljivanja ljudi. Klasično novinarstvo danas je odjednom postalo dosadno, nezanimljivo i neatraktivno čitateljima koji hoće samo 4S. Pa ako su čitatelji takvi idioti (a jesu), i ako tržište traži jeftini senzacionalizam (a traži), čemu se uopće zajebavati s nekim trivijalnim temama poput medijske etike?
I zato su ovakva predavanja korisna. Ne samo da budemo bolji novinari, blogeri, votevr. Već i bolji ljudi…
Neetični Hadžo
zlihadzoponovojase 