Dobar line-up četvrte po redu manifestacije Ispitni ro(c)k, samo što najveći dio publike nisu činili studoši kako bi se očekivalo već gerijatrija i stećci koji su već zaboravili da su ikada studirali…
„Volim ići u Srbiju. Tamo se osjećam kao kod kuće, samo još gore“, izjavio je tijekom puta Herr O. savršeno opisujući osjećaj svih nas redovnih putnika na istok. Svaki tjedan Novi Sad jedan glasila bi moja maksima; OK, nije baš svaki tjedan, ali u posljednjih par mjeseci često smo posjećivali NS – Poezika, EXIT dva dana, dva puta kupanje na Štrandu i svirke na Brod Teatru, Festival uličnih svirača… Tu treba dodati i četiri dana Beer Festa u Begešu te povremene posjete susjednim gradovima blizu granice zbog ića, pića i krvoprolića et voila – dođe mu ga skoro pa jednom tjedno. Kao seks u braku. Samo što ovdje uživaš…
I tako je tročlana aždaja ponovo krenula put istoka. Zajebancija u autu je bila na najvišoj razini, a na tapeti je bila franšiza „Brzi i žestoki“, pa smo se mi prozvali „Spori i žestoki“ i nadjenuli si prikladna imena, pa tako ovaj put nema drugova i drugarica, već su posadu činili Šan Diesel, Ottan i Hibrid Hadžo HH. Vojku V. se sigurno štucalo koliko puta smo citirali stihove „Ne može“, a o tome tko su Srbci i Romci samo nagađajte. Idiotske fore, znam, ali što očekuješ od trojice idiota u najboljim godinama puštenih s lanca? A da sreća bude veća, čim smo prešli granicu ulovili smo legendarnu emisiju „Randevu sa muzikom“ Radija Novi Sad, emisiju koja je obilježila moje odrastanje i pretvorila me u kretena kakav jesam, a ovaj put na meniju je bio snimak koncerta Gazde Springsteena i E-Street Banda održanog u Roxy Theatreu u Los Angelesu. Koncert je snimljen pradavne 1978., a objavljen je tek nedavno, 40 godina kasnije. Baš smo guštali, Boss je Boss čak i kad nije Hugo…
Već po redu vožnje odradili smo šoping i kavu u Mercatoru, klopu kod Bubija te se potom zaputili do Fabrike gdje se održava četvrto po redu izdanje manifestacije Ispitni ro(c)k kojom Fabričari slave početak nove školske i akademske godine, premda bi se dalo raspravljati je li to razlog za slavlje. Svirkata je bila najavljena za 20 sati, u SKC-u su mi rekli da će početi oko 20:30, a mi smo došli oko 21 h jer ovo je ipak Novi Sad. Naravno da smo poljubili zatvorena vrata jer je još trajala tonska, pa smo se prošetali do obližnjeg Skate parka. Novosadski Skate park je sličan našem osječkom; nema možda sve one sprave koje osječki ima, ali se nalazi u širem centru grada i navečer je pun klinčadije. Pomaže to što je kompletno osvijetljen pa klinci mogu izvoditi svoje vratolomije po mraku, uključujući neke koji još ne znaju ni hodati ali zato se zalijeću bicošima k’o profići. I dodatni plus, besplatni brzi wi-fi internet koji nam je omogućio da poput 2.0 verzije one dvojice matoraca iz Muppet Show-a sjedimo na klupici i checkiramo što je novo. Naravno da nije bilo ništa, a i ono čega je bilo uglavnom nije dobro, ali to je nama naša borba dala…
Buka iz Fabrike bila nam je znak da svirka počinje za prav, pa iako smo cijeli koncert mogli ‘ladno odslušati s klupice, naš urođeni mazohizam natjerao nas je da dignemo lijena dupeta i napravimo tih 50-ak koraka do kluba gdje je nastup počela lokalna ekipa, Sputñik (https://www.facebook.com/sputnikns/), bend kojeg sam više puta do sada predstavio na svom blogu s njihovim singlovima, ali nisam bio oduševljen njihovim nastupom na Fusion Stageu na EXIT-u prošle godine. Ovo je ipak bila neka druga, bolja priča. Sputñik su petorka predvođena pjevačem i glavnim autorom Žikicom Miloševićem čiju glazbu je najlakše opisati kao electro-rock, kombinacija plesnog new wavea, mračnog dark-wavea, post-punka i synthpopa. Line-up im čine Žikica i cura na back vokalu, dvojica gitarista i basist, te ritam mašina i semplovi. Nema živog bubnjara što je mala jebada jer ritam mašina ne može zamijeniti pravog živog bubnjara, ali osim te prepreke bend uživo zvuči jako dobro.
Nastup su otvorili s meni dvije njihove najdraže pjesme, „It is All the Same and yet It is not“ i „Perfect Mistake“ i palo mi je na pamet kako Sputñik uspijevaju zvučati istovremeno i old-school i moderno: u njihovoj glazbi ima i starih Depeche Mode i Ultravox, ranih Simple Minds, natruha Joy Division, ali i modernijih zvukova (The Killers, LCD Soundsystem i slična bratija). Na onom nastupu na EXIT-u smetao mi je previše izvučen glavni vokal koji je zasjenio sve instrumente, no ovdje to nije bio slučaj: zvuk je bio dobar, a instrumenti i vokali izbalansirani taman kako treba. Izveli su materijal sa svog debi albuma „A Memory of Fire“, uglavnom hitove („A Parallel“, „Subtly, Delicately, Hopelessly“, „Dry Mouth“…) i svirku završili nakon samo pola sata. Šteta što nisu svirali bar još desetak minuta jer ovaj put sam stvarno uživao u njihovom nastupu, ovo je bend koji očito najbolje funkcionira u klubovima i nadam se da ću ih uskoro opet ovjeriti u nekom klupskom prostoru. Šteta samo što su svirali pred nas 30-ak ranoranioca…
Nakon kratke pauze brojno sranje publike nešto se malo popravilo, ali ne mnogo, a na binu se penje zrenjaninski bend Instant karma (https://www.facebook.com/kakoubitioktopoda/). Petorka predvođena pjevačem Aleksandrom Jankovićem postoji još od sredine 80-ih ali su nekako uspijevali sve ove godine bivstvovati u drugom planu, no da su uživo jako dobar bend pokazali su još jednom sinoć. „Jeste spremni za pakao ritma i bluza?“ upitao je Aleksandar okupljene na početku svirke i bogami upravo to smo i dobili – pakao ritma i bluza, ali i mnogo više.
Karmičari su oduvijek voljeli eksperimentirati sa žanrovima, a to su dokazali odličnim nastupom koji je pokrio sve njihove najvažnije točke sad već duge karijere, od punkerski oštre „Crvene kiše“ iz davne 1987., preko power pop klasika „Osmo čudo sveta“ (jedne od najboljih srbijanskih pjesama olovnih 90-ih), pub rockerske „Ona sve zna“, koketiranja s countryjem na „Dva pištolja“ ili plesnim samba ritmovima u „Pazi kako hodaš, britpopovska „Sunce i ljubav“ koja bi i u opusu braće Gallagher zauzimala istaknuto mjesto da su ju oni snimili te davne 1996. Tu su i njihove hit prerade klasika „Osmeh“ Drage Mlinarca sa byrdosvkim jingle-jangle gitarama i „Pogledaj me“ The Kinksa, pakleni rhythm&blues „Ne mogu da postignem“… Uglavnom, shvatili ste: bend živi u skladu s imenom jednog od svojih albuma, „Metamorfoza“, a uživo to sve zvuči kao odlična, snažna i poštena rock svirka. Rijetko snimaju i objavljuju albume, no česti razlazi i ponovna okupljanja Karmi očito nisu naudili, čak bih rekao da su ih dodatno naelektrizirali jer ovo je bio sjajan klupski nastup, bolji od onog u rahmetli Route 66-u prije desetak godina kada sam ih zadnji put gledao. Instant karma su lektira rock glazbe i ako čujete da sviraju negdje u vašoj blizini, ne oklijevajte ni trenutka, bacite oko!
Kraj Ispitnog roka pripao je headlinerima, beogradskom bendu Deca loših muzičara (https://www.facebook.com/DLM.DecaLosihMuzicara/). Postoji nekoliko sličnosti između DLM-a i Karme: i DLM postoje još od 80-ih, na posljednjem Subotičkom festivalu pobijedili su s pjesmom „Doživotno osuđen na ljubav“ (koja je bila i moj hit tjedna tada, što je bio dobar uspjeh za jedan mlad i nepoznat bend); oba benda su imala uspona i padova, uključujući raspade i ponovna okupljanja, a zanimljivo je da su i jedni i drugi svoje reunion koncerte imali upravo u Novom Sadu: Instant karma na EXIT-u 2007. (bio tamo, gledao, pisao), a DLM na Koncertu godine 2011.
Decu sam posljednji put do sada gledao prije četiri godine na Ritmu Evrope, s njihovim tadašnjim pjevačem, glumcem Ivanom Jevtovićem, i bio je to jako dobar nastup. Ovaj ne toliko. Dva su razloga: novi pjevač Nenad Petrović je dobar pjevač, ali nije u rangu prethodna dva, a moram priznati i da mi na jetra idu pjevači s bonovskim tamnim naočalama na bini koji glume rock zvijezde. Osim ako Nenad ima problem s očima pa mu smeta jaka rasvjeta, u kom slučaju se ispričavam čovjeku. Tako sam svojevremeno na Arsenal Festu u Kragujevcu popljuvao Dejana Cukića što je na promociji svoje knjige nosio tamnjake, da bih kasnije saznao da je imao operaciju na oku pa je na taj način krio ožiljke.
Drugi je razlog činjenica da nisam neki veliki fan DLM-a i festivalski nastup od sat vremena, kao na Ritmu Evrope, bio mi je taman po mjeri: odsvirali su sve same hitove, dobro su me razdrmali i ćao amore. Ovdje su na raspolaganju imali pun set, sat i 45 minuta, i to je za mene bilo too much: njihov žestok funk rock, pojačan s dva trubača koji duvaju kao da sutra nikada neće doći, pretvorio se u nizanje pjesama koje nisu loše same po sebi, ali pretjerano liče jedna na drugu. Mislim, volim ja pjesme kao što su „Ljubav“, „Doživotno osuđen…“, „Ubiše Pabla“, „Vladu Divca“, „Zeku“ ili furioznu obradu AC/DC klasika „Let there Be Rock“ kao i svaki štovatelj srbijanskog rocka 90-ih, ali između njih ubacili su hrpu manje poznatih (i zanimljivih) pjesama koje su me natjerale da osvježenje potražim na terasi Fabrike gdje sam, ispostavit će se, proveo najveći dio njihovog nastupa. DLM su donekle slični našim Kawasaki 3P i znaju napraviti killer atmosferu s mnogo energije i groovea, ali nemaju dovoljno jakih pjesama da izduraju cjelovečernji koncert.
Negdje pred kraj njihovog nastupa Šan Diesel je dao znak za polazak, pa su spori i žestoki krenuli natrag za Osijek. Do novog izvještaja iz Novog Sada nećete morati dugo čekati jer se koncertna sezona zahuktava, Fabrika ima dosta događaja u rujnu i listopadu, a tu su i CK13, Gerila bar, Dom B-612 i još nekoliko prostora koji se povremeno koriste za svirke. Samo sinoć bilo je pet događanja za koja ja znam, a nije isključeno da ih je bilo i više. To vam je veliki grad, ljudi moji, a ne palanka u koju se Osijek pretvorio…
Hadžo još gore dijete lošeg muzičara
zlihadzoponovojase 