Promocija knjige „Osječki Long Long Play“ Branka Kostelnika @ knjižara Nova, 17. 10. 2018.

Sinoćnja promocija knjige „Osječki Long Long Play“ Branka Kostelnika bila je baš poput predstave: na trenutke vrckava i zabavna, na trenutke pretenciozna i patetična, no u konačnici previše long long… 

Ljetos sam bio na praizvedbi predstave „Osječki long long play“ u dvorištu hotela Central. Kako to da nisam ništa pisao o njoj onda? Jednostavno, nisam bio oduševljen, prije svega njezinom dužinom, pa sam nakon prvog dijela koji je trajao maratonskih sat i pol poslao sve to u vražju mater i otišao kući. U predstavi su angažirali cjelokupni ansambl osječkog HNK, napučili ju nepotrebnim statistima, ispremiješali priču o mladom bendu u usponu, ljubavni trokut, povijesni pregled Osijeka od kraja sedamdesetih do iza Domovinskog rata, kritiku socijalizma 80-ih, sve velike teme od kojih se od svake mogla napraviti posebna predstava, sve su to stavili u mikser i dodali možda i najkancerogeniji sastojak – Kostelnikov ego.

Da se odmah razumijemo, ne znam čovjeka privatno jer je on dosta stariji od mene i moguće da smo se viđali u ono vrijeme druge polovice 80-ih oko Stuca, Valoša i drugih tadašnjih centara kulture grada, ali imam dojam da je riječ o čovjeku koji o sebi ima monumentalno mišljenje i kivan je na cijeli svijet što to nije shvaćeno, pa sad pod stare dane pokušava dokazati koliko je on bio velik autor. Cijeli taj galimatijas od predstave služio je zapravo samo tome: ispravljanju krivih Drina i povijesnih činjenica i pokušaju samo-glorificiranja jednog solidnog ali ništa više od toga osječkog benda (Roderick) koji se i onda, kao i danas, pokušavao prikazati kao jedan od rijetkih proplamsaja genijalnosti u okviru alternativne osječke scene. To što „veličinu“ Rodericka nije shvaćao gotovo nitko osim Kostelnika i njegovog osječkog „kruga dvojke“ (relacija Stuc – Valentino) njega previše ne zanima – tu su predstava, a sada i knjiga, da širokim narodnim masama pokaže koliko je cijeli svijet bio u krivu.

A sličnog je tona bila i sinoćnja promocija u knjižari Nova za koju je Kostelnik okupio doista respektabilne snage: glazbenika Zorana Predina, njegovog imenjaka, bivšeg košarkaša Zorana Čuturu te pisca Davora Spišića, koji je bio dramaturg predstave, dok je odlomke iz knjige čitala Sandra Lončarić, prvakinja osječkog HNK. Kostelnik je preuzeo na sebe ulogu moderatora, a kako čovjek voli pričati, uglavnom o sebi, to je rezultiralo jednom od dužih promocija knjige na kojima sam bio u posljednje vrijeme – više od sat i pol.

Cjelovečernje busanje u prsa junačka započelo je još dok se svi nismo ni smjestili na stolice uvodnom Kostelnikovom napomenom kako upravo on drži rekord u posjećenosti književnih promocija u Novi s 248 posjetitelja na promociji održanoj 2011. godine, što je naravno jako nebitna informacija po sebi, ali oslikava grandomaniju autora. (Inače, dvorana Nove je i ovaj put bila dupkom puna) To je bio tek početak prekomjernog granatiranja, pa nam je autor tako opisao svoju „drskost da napišem ovaj tekst“ s kojim je „hrabro izašao pred vas“ (ne serem, to su doslovni citati). Nije mogao izostaviti ni činjenicu da su on i Topić još tamo negdje početkom 90-ih napravili TV anketu o višestranačju koja je, navodno, bio prvi zabranjeni novinarski prilog u Hrvatskoj, yada yada…

Možda najveći proser u ovoj vrlo teškoj konkurenciji „bisera“ ipak je bila Kostelnikova reminiscencija na kraj 70-ih: „Kad sam prvi put bio u Londonu kao svi velikani novovalne scene – Gile, Cane, Koja…“. Isusekristuše, koji si ti velikan jeboteja, pa ti ne samo da ne staneš u istu rečenicu s ovom trojicom, ne staneš ni u isti avion s njima…

Kostelnik je jedno 4-5 puta spomenuo kako je on pričao s pokojnim Arsenom Dedićem, valjda je u svojoj uobrazilji zaključio da su oni bili nekakvi veliki intimusi i pajde, štajaznam, a podsjetio nas je i da je razgovarao s Margitom Stefanović i Perom Lovšinom, tako da steknemo pravi dojam kolika je on faca. Takvo hvalisanje obično dolazi od strane malih ljudi koji se druže s velikim facama u nadi da će se tako na njih prenijeti barem djelić talenta i karizme koje oni sami ne posjeduju. O uvlačenju časnoj starini Predinu da ne pričam: ne znam je li Zoranu bilo neugodno slušati vodopad hvalospjeva kojima je bio obasut, ali meni jest. Kostelnik je bio gotovo u religijskom zanosu i svaki čas sam očekivao da će pasti na koljena pred Predinom i početi mu ljubiti stopala, no na neku čudnu foru se uspio suzdržati…

Kostelnik je bio neizdrživ u svom samoveličanju, pa je tako „hrabro“ ustvrdio i kako je Domovinski rat glavni razlog što Roderick nije napravio veliku karijeru. Ne bih se složio s tim: gledao sam bend u nekoliko navrata pred kraj 80-ih i oni su bili jednostavno dosadni, loši epigoni Cavea, Bowieja, Bauhausa i drugih velikih uzora koji jesu slušali dobre stvari i bili su u tom nekom „indie“ trendu druge polovice 80-ih, ali bez izražene autorske osobnosti i sviračkih sposobnosti da doguraju dalje od statusa kultnih heroja lokalne scene. Naravno, to je moje mišljenje i ne moram biti u pravu, ali ova moja ocjena čini mi se realnijom od panegirika kojima ih je obasuo Kostelnikov kolega iz omladinskog časopisa Ten (mislim da je u pitanju Jerković, ali nisam siguran) koji ih je u jednoj recenziji nahvalio kao da svjedočimo drugom dolasku Krista na Zemlju. Ta drugarska nekritičnost mogla je samo dodatno napuhati Kostelnikov ego, ali činjenica da je nakon rata s Roderickom novim snimio nekoliko albuma koji su bili smeće, barem ono što sam ja čuo, pokazuje da nekog velikog dometa tu nikada nije bilo.

A nije da je Kostelnik počeo patiti od manije veličine tek pod stare dane. Ako ste čitali njegovu knjigu „Pop kalčr“ u kojoj piše o pop kulturi, svako malo se on tu pojavljuje: s ovim je lokao u birtiji, s ovim je razgovarao, s trećim se svađao… Ispada da pop kulture bez njega na ovim prostorima ne bi ni bilo i da je on siva eminencija, lutkar koji je iza scene vukao konce. Što nije točno. U nekom kontekstu pop kulture 80-ih i šire, Kostelnik zapravo nije bio niti fusnota.

No, promocija je imala i svoje dobre strane, a to je bilo onda kada bi se Kostelnik sklonio u stranu, koliko god mu to teško padalo, i prepustio koju riječ svojim sugovornicima.  Predin je bio Predin – ubacivao je šale i pošalice i donio toliko potreban duh opuštenosti i nepretencioznosti dok je opisivao početke rada s Lačnim Franzom, od faze zabrane tadašnjih vlastodržaca, preko faze ignoriranja, asimilacije, nagrađivanja i, konačno, puštanja na miru da rade što žele. Predin je bio jedini koji je na pitanje što misli o predstavi rekao: „Ruku na srce, ja bih ju malo skratio“ i time je izmamio veliki pljesak okupljenih što znači da nije jedini koji tako misli.

Drugi Zoki, Čutura, imao je možda i najbolje izlaganje večeri, možda zato što o Predinu i Franzu već dosta toga znamo, ali bio mi je baš gušt slušati priče lika koji je igrao uz Petrovića, Ćosića. Knegu i Nakića u najboljoj generaciji koju je Cibona ikada imala. Bio je i prvak svijeta s ondašnjom svemoćnom Jugom i dobio je veliki pljesak kada je izjavio da je košarka bila najbolji YU sport svih vremena, s čime se nije teško složiti. Čutura je odmah u startu rekao da neće srati po bivšem sustavu jer mu je on omogućio da s 20 i kusur putuje po svijetu, bude usred Times Squarea i na brojnim drugim mjestima, što je komentar na Kostelnikove i Predinove tlapnje o brutalnosti bivšeg sustava, o praćenju Udbe i sličnim patetičnim sranjima koji obično služe samoviktimizaciji, pokušaju da se čovjek prikaže kao žrtva sustava, iako je u tom sustavu plivao kao riba u vodi. Mislim, Lačni Franz je bio dobitnik nagrade Sedam sekretara SKOJ-a, a Kostelnik je bio glavni urednik gore pomenutog časopisa Ten, što nije mogao biti baš svatko.

Zbog toga mi se ne sviđa Spišićev tekst u predgovoru knjige o „Roderickovoj herojskoj i sizifovskoj borbi za prvi nosač zvuka“ gdje taj lik, inače odmjeren u svojim tekstovima i nastupima, skače u taj vagon glorifikacije Kostelnikovog lika i djela. U svom obraćanju izjavio je kako isprva nije htio raditi dramaturgiju knjige za kazališne daske, ali je promijenio mišljenje jer je „Osječki LLP“ osječka verzija „Američkih grafita“ što je također notorna glupost, ali dobro, njegovo je pravo da to misli. (Meni je inače „AG“ jedan od najdražih filmova svih vremena, pa sam osjetljiv kad se neka književna ili kazališna črčkarija uspoređuje s njima).

U posljednjem dijelu promocije Kostelnik nije izdržao da ne kopa po utrobi boljih od sebe, pa je tako tražio od Čuture da priča kako je to bilo igrati u sjeni veličina kakve su bili Petrović i Ćosić, no ovaj se izvukao s nekim općim pričama o timskom duhu, zajedništvu u svlačionici i slično, dok je Predin na pitanje što misli o Arsenu sve po običaju izvrnuo na šalu naglasivši da je Arsen imao sjajan smisao za humor, ali i iskrenost koja ga nije uvijek činila popularnim. To je ilustrirao s dvije najbolje dumine večeri: kada je Arsen u jednoj TV emisiji gostovao s Ibricom Jusićem i njegovim tko zna kojim po redu psom, pa je govoreći o talentu rekao: „Bog je nekima dao talent, a nekima psa“, a na istu temu je oprao i Mišu Kovača kada je rekao za njega da je on sjajna osoba neokaljana talentom.

Spišić je govorio o osječkoj kulturnoj sceni rekavši kako je ona i danas jako dobra, ali da je problem nedostatak prostora. To je u osnovi točno, ali nije dodao nešto još važnije: nedostatak publike, što uslijed masovnog napuštanja grada, što zbog općeg pomanjkanja ukusa današnjih srednjoškolaca i studenata za koje je kultura urlikanje  uz cajke, buljenje u smart phoneove i četovanje po društvenim mrežama te gledanje TV sapunica. Današnje degeneracije su najvećim dijelom moroni, što naravno nitko neće javno izrijekom reći, ali mi se jako sviđa Spišićeva sintagma da smo kao društvo retardirali u svakom smislu i to ću od sada koristiti i u svojim tekstovima jer je to baš lačarna dumina. I tako istinita…

I da ne idem dalje, ovdje ću stati. Sorry na ovoj mojoj inačici „long long playa“, ako ste izdurali do kraja, svaka vam dala. Kažem, ne znam Kostelnika osobno, možda je on super lik za popiti cugu u Valošu, ali samo ako se suspregne od opetovanog „japajatanja“ – „ja pa ja pa ja“. I mislim, ja sam kao osoba samoljubiv, nekritičan i uobražen (a to su neke od mojih boljih osobina), ali pred Kostelnikovom egomanijom postojanoj kano klisurina, iskazanoj i na ovoj promociji i u predstavi, mogu samo ničice pasti i, poput likova u „Wayne’s Worldu“, zavapiti: „We’re not worth it! We’re not worth it!“

Nevrijedni Hadžo

1. S. Kostelnik je ekskluzivno objavio kako će se po motivima knjige uskoro početi raditi i film. Jao si ga nama…