Započelo je sedmo izdanje koncertnog ciklusa grada pod nazivom Osječka glazbena srijeda, a čast da ju otvore imao je deseteročlani puhački sastav iz Samobora koji su jedinstvena pojava na našoj sceni i donose zvuk koji rijetko imamo prilike čuti i koji nas je poveo na malo glazbeno putovanje kroz povijest glazbe…
Da, dragi moji, pomalo tiho i bez velike medijske pompe, gotovo u konspiraciji, započelo je sedmo izdanje koncertnog ciklusa grada pod nazivom Osječka glazbena srijeda. Stari morski vuk Herr Bobić i njegova ekipa i za ovu su sezonu pripremili 20 koncerata, s time da će njih 16 biti u Osijeku, a preostala četri u ostalim slavonskim gradovima (Našice, Đakovo, Valpovo, Beli Manastir). Bio je tu i jedan predkoncert održan u rujnu, no kako nisam ljubitelj orgulja, to sam ‘ladno preskočio.
Što se samog programa tiče, bit će tu gostovanja iz Austrije, Mađarske, Bugarske, Italije i Slovenije, sve u svemu nekoliko zanimljivih stvari, no što ću od toga pogledati ovisit će o mom slobodnom vremenu i kurcobolji mojoj svagdašnjoj. Malo su smanjili s crkvenim dijelom programa jer prošle godine gotovo četvrtina programa održala se po crkvama tako da sam već bio sklon preimenovati ih u Osječka katolička srijeda, tako da su ovoga puta samo predkoncert i ovaj uvodni koncert održani u sakralnim prostorima. U koje ja, kao istaknuti predstavnik druga Sotone na Zemlji, ne volim zalaziti…
Ali, ovo je ipak otvorenje, to nije mala stvar, plus Camerata Cantilly je neobičan ansambl koji još nikada nije gostovao u Osijeku, pa je taj nastup imao i određenu auru ekskluzivnosti oko sebe. Dakle, radi se o deseteročlanom komornom sastavu iz Samobora, jedinom takvog tipa u Hrvatskoj, kojega čine klasični puhački oktet (par oboa, klarineta, rogova i fagota), uz flautu i kontrabas. Osnivač i umjetnički voditelj Ansambla je priznati klarinetist Mihael Paar, a iako je još uvijek nepoznanica široj publici, Camerata se nizom koncertnih nastupa po Hrvatskoj i Sloveniji već nametnula kao dašak svježine i originalnosti na našoj ozbiljnoj, klasičnoj sceni.
A nakon odgledanog nastupa mogu reći: s razlogom! S jedne strane, ansambl se specijalizirao za tzv. Harmoniemusik, glazbu iz 18. i 19. stoljeća koja se slušala na bečkom dvoru i bila je poznata kao glazba visokog aristokratskog društva. No, s druge strane, Camerata je u svoj program uvrstila i glazbu 20. i 21. stoljeća, a zanimljivo je što u svom repertoaru imaju i novonastala djela skladana posebno za njih od strane modernih europskih skladatelja i šteta samo što neka od tih djela nisu bila sinoć na repertoaru.
No, i bez njih dobili smo uglavnom zanimljiv program koji se protezao kroz glazbene epohe, u rasponu od klasike do evergreena. Tako su program otvorili George Gershwinom i odabranom glazbom iz njegovog klasika, opere „Porgy and Bess“ i time su me odmah kupili. Skladbu „Summertime“ znaju već i vrapci na grani, ali u ovoj kombinaciji desetak instrumenata zvučala je baš čarobno i ekipa je Gershwinovom klasiku podarila jedno sasvim novo čitanje.
S početka 20. stoljeća vremeplovom smo se vratili u 19. stoljeće kroz „Oktet“ njemačkog skladatelja Franza Lachnera i „Concertino za obou“ austrijskog skladatelja Johanna Nepomuka Hummela. Bogate orkestracije, tople boje, širok, gotovo cinemascopski zvuk kao da je riječ o skladbi pisanoj za neki film te odlična solo dionica Vittorie Palumbo na oboi u Hummelovom djelu koja je ostvarila sjajan dijalog s ostatkom ekipe doslovno su nas katapultirali u Beč onoga vremena i eto, bar za trenutak sam se osjećao kao dio aristokracije, kad sam već u ovoj nakaradnoj državi čista fukara.
Nakon 45 minuta sjajne svirke za prste polizati, uslijedila je desetominutna pauza, a potom i crna rupa u repertoaru – Beethovenov „Oktet u Es-duru“. Ne znam za vas, ali meni je to bilo dosadno za popizdit’, čista pilana, i mislim da je problem u tome što te tri skladbe dolaze iz istog razdoblja i sličnog senzibiliteta i tu se već ispuhao onaj „wow“ faktor kojim nas je Camerata na početku osvojila. Naravno, kvaliteta izvedbe nije bila upitna, ali meni je trebalo nešto drugačije…
…a to drugačije stiglo je na samom kraju u vidu „Evergreen Suite“ Ante Grgina, proslavljenog kompozitora i dirigenta rodom iz Hrvatske, ali koji je slavu stekao u Beogradu. Njegova ljubav prema spajanju klasike s jazzom, swingom i evergreenom savršeno se uklopila u repertoar Camerate koji su suvereno prošli kroz svih pet stavaka i ovoj suiti dali bigbendovski osjećaj. To je bilo ono što mi je trebalo da me digne nakon onog udava od Beethovena i mislim da su koncert doslovno završili uz prasak.
Članovi Camerate Cantilly ponudili su jedno novo čitanje (ili slušanje) tzv. „bečke glazbe“, ali su pokazali i da su mnogo više od restauratora zvuka nekih davno prošlih epoha. Njihov sastav, kvaliteta svirke, ali i repertoarni iskorak u jazz, swing i evergreen vode izdvaja ih od ostalih komornih sastava na ovim prostorima, i šteta što umjesto Herr Ludwiga nisu u program ubacili nešto iz hrvatske baštine, npr. Papandopuloa (koji im je često na repertoaru) te tako program učinili bogatijim i raznovrsnijim.
Ipak, bilo je ovo dobro otvorenje nove sezone, nešto drugačije, spoj klasične i moderne glazbe predstavljen Osječanima na nov i zanimljiv način, primjereniji današnjem vremenu, post-modernizmu i svim drugim post-ovima. Ovu ekipu trebate ovjeriti ako vam se ukaže prilika, a ja se samo mogu nadati da će i nastavak ovosezonskog OGS-a ponuditi neka nova čitanja i iščitavanja klasike umjesto već milijun puta isfuranih i isviranih kanona.
Harmonični Hadžo
https://www.facebook.com/CamerataCantilly/
zlihadzoponovojase 