Promocija knjige „Drugi peron, četvrti kolosijek“ Mirele Španjol Marković @ knjižara Nova, 26. 10. 2018.

Iako se mnogim ljudima koje znam, barem onima koji još nisu izgubili naviku čitanja onih antikviteta zvanih knjige, na sam spomen ženskog pisma diže kosa na glavi, pa i sam ponekad imam predrasude prema takvoj vrsti literature, sinoćnja promocija prvog romana Mirele Španjol Marković „Drugi peron, četvrti kolosijek“ bila je vrlo zanimljiva i mnogo više od okupljanja „tamo nekih baba“ koje kukaju kako ih je život zajebao i pitaju se gdje im je nestala mladost… 

Knjižara Nova nastavila je sa svojom uhodanom praksom predstavljanja novih književnih djela. Mislim, nastavila, nije nikada ni prestala, samo što se tamo svako malo održe promocije sranja vezanih uz crkvu, Domovinski rat, partizane i ustaše i slične teme za koje me zaboli kurac, ali prošlog tjedna sam bio na promociji knjige Branka Kostelnika „Osječki Long Long Play“, a evo sinoć sam odgledao i promociju romana Mirele Španjol Marković. Ne do kraja, doduše, jer promocija je počela u 19 sati, a u 20 sam već jurio u Tvrđu na otvorenje video izložbe Marka Meštrovića. Bio je to jedan od onih dana kada imate tonu kulturnih događanja koja se, po starom lošem osječkom običaju, preklapaju, pa je u 20 sati Umjetnička akademija imala izvedbu predstave „Kisik“, a HNK je također u 20 sati na Noćnoj sceni imao premijeru crne komedije „Richard III Grbavi“. Pa vi stignite sve to ošacovati bez kloniranja…

A da će ova promocija biti ženska priča, uvjerio sam se po dolasku u knjižaru: gotovo tri četvrtine dobro ispunjene dvorane činile su žene, a ona šaka jada muškaraca činilo mi se da su muževi koji baš i nisu imali izbora hoće li doći ili ne. A veliki nesrazmjer je bio i na bini gdje se naguralo njih šestero: uz samu autoricu tu su bile i književnica Ivana Šojat, dekanica Akademije za kulturu i umjetnost Helena Sablić Tomić, urednica knjige Sandra Pocrnić Mlakar i moderatorica, novinarka Ivana Rab Guljaš, dok je čast „muškića“ branio novinar Saša Drinić.

Kad na bini vidiš toliko gostiju, obično pomisliš da će se to pretvoriti u verbalnu gonoreju i završiti u vražjoj materi, no začudo promocija je bila jako efikasna i zanimljiva. Zasluge za to idu ponajprije odličnoj moderatorici koja je vodila računa da postavlja kratka, direktna pitanja (i dobiva iste takve odgovore) te da pruži podjednako prostora svim sudionicima. Interesantno je to što je Mirela Španjol Marković, po struci konzultantica i poslovna savjetnica, stručnjakinja za retoriku, pa je Ivana uvodno napomenula da je pričati o retoričarki kao da na melodici svirate Pogorelića, što je vrlo simpatična usporedba.

Mirela je uvodno rekla da se ne doživljava književnicom. Ovaj roman počela je pisati jako davno, prije 20 godina, kao autobiografiju, bez ikakve namjere da ga objavi, već kao nešto za sebe i svoju djecu. Prvi dio romana dosta je autobiografski, sa stvarnim likovima iz Mireline obitelji i okruženja, no drugi je dio uglavnom fikcija gdje je pustila mašti na volju pa je likove izobličila da što manje liče na one stvarne. Tijekom tog vremena više puta je roman ostavljala po strani pa mu se vraćala, dodavala dijelove, brisala cijela poglavlja pa ga vraćala u ladicu i prođe 20 godina dok si rek’o keks. Šta zna dijete što je 20 godina… Kada ga je konačno dovršila, poslala ga je nekim ljudima da ga pročitaju, njihovo je mišljenje bilo pozitivno te joj je urednica predložila da ga objavi za svoju kuću Beletra, koja je objavila i Mirelinu prvu knjigu „Moć uvjeravanja“. No, to je bila stručna knjiga, priručnik iz retorike, tako da joj je “Drugi peron, četvrti kolosijek“ roman prvijenac.

Roman se bavi mnogim teškim temama: miješanim brakovima, alkoholizmom, obiteljskim nasiljem, disfunkcionalnim obiteljima (ali i disfunkcionalnom bivšom zajedničkom državom), trima generacijama jakih žena i slabih muškaraca, no to je istovremeno i priča o odrastanju u Slavoniji (Mirela je rođena u Novoj Gradišci) 80-ih. Mirela tvrdi da roman nije pisala kao roman o 80-ima niti je zamišljala da će on biti dio tog danas vrlo popularnog i trendovski modernog “ženskog pisma“. Tek kad je roman poslala urednici, ona joj je u feedbacku rekla da je to roman o toj epohi, što danas prihvaća kao činjenicu.

Meni osobno najbolji dio cijele promocije bila je upravo rasprava na temu nostalgije za 80-ima koja se danas često pokušava prikazati kao jugo nostalgija, što je notorna glupost: kao što starije generacije imaju pravo biti nostalgične za 60-ima ili 70-ima, a novije za 90-ima, nama koji smo rođeni tijekom 60-ih i 70-ih a formirani kroz 80-e to pravo na nostalgiju se oduzima. To je vrijeme  mojih formativnih godina, vrijeme velikih sloboda za jednu socijalističku zemlju, vrijeme STUC-a, Korza, Valoša, novog vala, omladinske i rock štampe, LP ploča, Alana Forda, „Po vašem izboru“ Ante Bastinovića, filmova Slobodana Šijana i brojnih drugih umjetničkih dosega koji su moje djetinjstvo učinili sretnim i ispunjenim. Stoga se slažem da i mi imamo pravo na „svoju“ nostalgiju.

Drugi važan element istaknut na promociji je motiv putovanja. “Drugi peron, četvrti kolosijek“ simbolizira mjesto s kojega je kretao vlak za Zagreb koji istovremeno simbolizira i odlazak, ali i povratak. Mirela je svojim zamišljenim vlakom otišla natrag u razdoblje svog odrastanja, suočila se s demonima svoje prošlosti, pomirila se s njima i krenula dalje, što bi trebala biti poruka i svim onim zapjenjenim spodobama koje još nisu raskrstile s 1945. ili 1991. Simboličkim čišćenjem vlastitog dvorišta Mirela se suočila sa svojim traumama, a sudeći po odličnim reakcijama čitatelja na dosadašnjim promocijama, njezin je roman pomogao i velikom broju ljudi koji su se identificirali s likovima i događajima iz knjige jer su i sami proživjeli slične situacije.

Na promociji je naglašeno i kako je ovo vrlo filmičan roman koji zaslužuje da se pretvori u film, a istaknuto je i kako se Mirela svojim prvijencem odlično uklopila u danas vrlo aktualno žensko pismo i spisateljice poput Irene Vrkljan, Julijane Adamović, Hele Gašpar ili nazočne tice Šojatice čiji „Unterstadt“ također počinje scenom na kolodvoru i bavi se sličnim temama. Bilo je stvarno vrlo opušteno i zabavno, a najveća dumina mi je bila kada je netko rekao da se roman može pročitati za jedno poslijepodne, na što je Mirela naoko uvrijeđeno odgovorila: „Da, ja sam ga pisala 20 godina, a pročita se za jedno poslijepodne“. Urednica romana naglasila je kako je ovo roman izvan žanrova, koji nema svoju unaprijed formiranu publiku već je mora tek steći, no odlične kritike, reakcije čitatelja i dobra prodaja sugeriraju da se to već dogodilo.

Šteta što sam nakon nešto manje od sat vremena morao kidati nalijevo što bi rek’o Krezumica jer me čekao drugi program u Tvrđi, ali drago mi je što sam došao i dobro se zabavio u tom „babinjaku“…

Hadžo s drugog perona

 

 

Ovaj unos je objavljen u Gdje sam bio - ostalo. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s