STYX by Wolfgang Fischer (2018.) @ kino Urania, 08. 11. 2018.

Što je važnije u današnje vrijeme, Hipokritova zakletva ili hipokrizija, pita se njemački redatelj Wolfgang Fischer u sjajnom filmu „STYX“ koji se pokazao izuzetno aktualnim, ali i upozoravajućim. 

Osijek je i ove godine sudjelovao u Danima LUX filma. Dani LUX filma podrazumijevaju simultane projekcije tri glavna kandidata za ovogodišnju LUX nagradu koju dodjeljuje Europski parlament. Filmsku nagradu LUX Prize dodjeljuje Europski parlament u suradnji s Europa Cinemas mrežom kina, a ima dva glavna cilja: poboljšanje distribucije europskih filmova u Europi i poticanje rasprave o važnim društvenim pitanjima diljem Europe. Svake godine žiri sastavljen od 21 filmskog stručnjaka izabire 10 europskih filmova koji ulaze u službenu konkurenciju, nakon čega se trojici finalista omogućuje prijevod na 24 službena jezika EU, a tijekom Dana Lux filma prikazuju se u 28 država članica Europske Unije (i preko 60 gradova). Tako smo prošle godine  mi u Osijeku u kinu Urania i hrpa ljudi diljem stare dame Evrope gledali simultanu projekciju filma „Laponska krv“ (Sameblod), a ove godine još jednu poslasticu – njemački film „STYX“.

Nakon što smo ponovili i utvrdili gradivo, nije mi preostalo drugo nego se udobno zavaliti u fotelju i sačekati projekciju, naoružan uobičajenim filmskim rekvizitima (velikim kokicama po 10 kuna cvi bočicom mineralne). Gledatelja je ovoga puta bilo osjetno manje nego prošle godine što je baš šteta jer, primjerice, dvorana u Bruxellesu iz koje se poslije prenosio izravni razgovor s redateljem filma bila je ispunjena do posljednjeg mjesta.

„STYX“ je film o 40-godišnjoj liječnici hitne pomoći Rike (Susanne Wolff) koja radi u Kolnu, uspješno obavlja svoj iznimno zahtjevan a stresan posao, a inače je pasionirana jedriličarka i namjerava iskoristiti svoj godišnji odmor kako bi sama na svojoj 12-metarskoj jahti Asa Gray otplovila od Gibraltara do Ascensiona, malog tropskog otoka u južnom Atlantiku između Brazila i Angole. U početku sve ide po planu, Rike rutinski savladava i opasnu oluju na otvorenom moru, no iduće jutro nailazi na teško oštećeni i izbjeglicama pretrpani brodić na kojem se stotinjak ljudi suočava s neminovnim utapanjem. Rike poziva obalnu stražu koji obećavaju brzu pomoć, no vrijeme prolazi a pomoć ne stiže, pa se Rike suočava s velikom moralnom dilemom: pomoći unesrećenima, što joj životni poziv i pomorska etika nalažu, ili stajati sa strane i prepustiti „institucijama da rade svoj posao“…

Tema filma je, dakle, vrlo aktualna i suvremena: migranti naši svagdašnji. Šteta što se film nije pojavio par godina ranije, u jeku najveće migrantske krize, no ni danas nije kasno, posebice kad vidite s koliko žuči desničarske budale po kojekakvim nazovi portalima i forumima šire fake news i paranoju najavljujući apokalipsu zbog nekoliko stotina izbjeglica koji na granici BiH i Hrvatske traže načine da se dočepaju zapadne Evrope. Što Hrvatska nije, niti će ikada biti. Jebote, to čak i izbjegličerosi iz sirijskih ili iračkih pripizdina znaju, ali naši političari ne, no to je neka druga priča…

Redatelju Wolfgangu Fischeru ovo je tek drugi film, no kad vidite konačan proizvod rekli biste da je u pitanju iskusni filmski sineast. Fischer je i koautor scenarija, zajedno s kolegicom Ikom Künzel, a napisan je prema istinitoj priči, možda bolje rečeno pričama, jer ovakve su situacije bile jako česte, a događaju se i dan danas, možda jedino u nešto manjem broju.

Ono što prvo fascinira u filmu je izrazito dokumentaristički stil: prvih pola sata uopće nema dijaloga, osim jednog kratkog razgovora dva broda preko radio veze. Umjesto toga gledamo nešto što bi se moglo nazvati svakodnevnicom putnika jedriličara: povremeno kupanje nasred oceana, čitanje knjiga, sunčanje, borba s nepredvidivim vremenom… Gluma je izrazito zahtjevna jer je ovo baš fizička uloga, pa je pomoglo što je Susanne Wolff, izabrana na europskoj audiciji za glavnu ulogu, i sama jedriličarka, doduše na jezeru a ne na oceanu, ali žena zna znanje. Za potrebe uloge provela je neko vrijeme sa stvarnim ekipama hitne pomoći kako bi stekla iskustvo koje je demonstrirala u uvodnoj sceni filma.

Dokumentaristično-realističnoj atmosferi filma pridonosi i prekrasna fotografija nagrađivanog direktora fotografije Benedicta Neuenfelsa koji savršeno dočarava atmosferu klaustrofobije i skučenosti unutar male brodice, kontrapunktirajući ju s nepreglednim plavetnilom oceana oko nje. Stvarno, kad gledate kadrove iz ptičje vizure male brodice usred velikog plavetnila, sjetim se koliko je istinita ona izreka: Hvali more, drž’ se kopna… Posebno je impresivno snimljena i režirana spektakularna noćna scena oluje, dok valovi udaraju brodicu tamo amo, a kiša pere Rike dok trči po brodici, osvijetljena jedino minimalističkim crveno-žutim svjetlom s male lampice prikačene na njezinu glavu.

Dinamika filma i napetost rastu u drugoj polovici filma nakon što Rike iz vode izvuče polumrtvog 14-godišnjeg Afrikanca Kingsleya (sjajni Gedion Oduor Wekesa), naravno u bijeloj majici s natpisom Ronaldo i brojem 7. Kingsleyeva sestra je i dalje na tonućem brodu i on očajnički pokušava nagovoriti Rike da se vrati i pomogne joj, no ona je svjesna da je njezina brodica premalena da primi toliki broj putnika i da je to rizik.

Iako je redatelj u Q&A dijelu nakon projekcije istaknuo kako mu namjera nije bila nikoga optuživati niti upirati prstom u krivce, ne treba biti Einstein pa zaključiti kako je ovo velika pljuska obalnoj straži, ali i političarima i politikama prema migrantima. Zvuči malo oštro, ali fakat je istina: najveći zajeb koji je Rike napravila je to što se našla na krivom mjestu u krivo vrijeme. Da nje nije bilo, brod s migrantima bi jednostavno potonuo i nikom ništa – brod bi potonuo na dno oceana, tijela putnika bi pojele ribe, a ako bi se za potonuće ikada i saznalo, uslijedile bi krokodilske suze i prebacivanje odgovornosti na pohlepne krijumčare i očajne izbjeglice koji su spremni na sve ne bi li ostvarili svoj cilj i dočepali se mitske „Jurop Jurop“ ili „Đermani Đermani“. Svjedoci njihove nesposobnosti, nebrige i indolentnosti, poput Rike i Kingsleya, su nepoželjni, pa će tako u ironičnom obratu sudbine Rike završiti pod istragom zbog toga što je prekršila naredbe obalne straže i pokušala pomoći unesrećenima.

Film je prepun alegorija, od samog naslova iz grčke mitologije koji označava rijeku koja razdvaja žive od mrtvih, preko snimaka majmuna koji se slobodno šetaju po Gibraltaru ili ptica koje slobodno lete iznad Rikeine jahte simbolizirajući slobodu kojoj izbjeglice teže, pa sve do sintagme „moja je brodica premalena za sve te ljude“ koja se u ponešto izmijenjenom obliku često koristi kao opravdanje za neprimanje „hordi izbjeglica“ koje će navodno preplaviti Evropu. Borba za preživljavanje na moru istovremeno opisuje i situaciju svih onih ljudi koji se nalaze u teškim životnim situacijama, a koji ovise o pomoći drugih.

Ipak, sve su to teme iz drugog plana. Ovaj se film bavi jednom konkretnom situacijom i nemogućom dilemom u kojoj se našla glavna junakinja. Odlična režija, sjajna fotografija i izvrsna gluma Susanne Wolff aduti su ovog filma koji zaslužuje da ga pogledate ukoliko se nađete u prilici jer će vas natjerati na razmišljanje. A mene, koji sam šest mjeseci proveo u izbjegličkom centru u Slavonskom Brodu, podsjetio je na to teško ali i ispunjavajuće razdoblje u životu kada sam shvatio da su moji problemi i osjećaj da mi je život totalno sjeban potpuno zanemarivi u odnosu na probleme tog vala ljudi koji je prelazio pola svijeta u potrazi za boljom budućnosti.

Hadžo, sam na moru

Ovaj unos je objavljen u Što sam gledao. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s