Barutana 018 – Predstavljanje monografije „Tomislav Gotovac – Life as a Film Experiment“ @ MLU, 19. 11. 2018.

Novo izdanje programa Barutana započelo je ovog tjedna, traje do 23. studenog, a prva rubrika već po defaultu je nešto vezano uz lik i djelo Tomislava Gotovca. Zanimljivo uvodno predavanje pratio je dosta dosadan i naporan film koji pokazuje da čak ni veliki Tom nije mogao svaki put od blata napraviti zlato… 

Barutana je umjetnički festival koji godinama manje ili više uredno pratim i trudim se ići na što više događaja jer bude tu lipih stvari, od projekcija filma, performansa, izvedbi suvremenog plesa, zvučnih instalacija, eksperimenata raznoraznih itd. Nakon što se u početku održavao u kultnom prostoru po kome je dobio ime, festival je izbačen iz Barutane pa je nekoliko godina nomadio od prostora do prostora sve dok ga nije udomio Muzej likovnih umjetnosti gdje se odvija četvrtu godinu zaredom.

A nekako je postao već red i običaj da se program otvori nečim što ima veze s likom i djelom Tomislava Gotovca, jednog od najznačajnijih hrvatskih (i jugoslavenskih) umjetnika druge polovice dvadesetog stoljeća, koji je obilježio filmsku, likovnu i performersku praksu. Pretprošle godine imali smo tako predavanje i projekciju filmova „Strategije ready-madea u djelima Tomislava Gotovca“, prošle godine projekciju Gotovčevog performansa „Paranoia View Art – Hommage to Glenn Miller“ s uvodnm predavanjem Darka Šimičića s Instituta Tomislav Gotovac, a ovoga puta predstavljena je monografija „Tomislav Gotovac – Life as a Film Experiment“ Slobodana Šijana uz prikazivanje Tomovog filma „Glenn Miller I. (Srednjoškolsko igralište I.)“ iz 1977. godine.

Knjigu su predstavili urednici izdanja – Diana Nenadić (Hrvatski filmski savez) i gore pomenuti Darko Šimičić čime se nastavila dobra suradnja Instituta s udrugom M-art koja organizira Barutanu. I opet se ponovilo ono što kao da je postalo praksa zadnjih godina, da uvodno predavanje bude zanimljivije od samog glavnog događaja, u ovom slučaju projekcije filma.

Predavanje je trajalo školskih 45 minuta i bilo je podijeljeno ugrubo u tri dijela: u prvom se govorilo općenito o monografiji „Tomislav Gotovac – Life as a Film Experiment“, u drugom se malo konkretnije govorilo o Tomovom filmskom stvaralaštvu, a u posljednjem o filmu „Glenn Miller I.“ koji je bio na repertoaru.

Prvo i osnovno: je li autor knjige THE Slobodan Šijan? Jest, upravo on, filmski redatelj i autor nekih od najznačajnijih filmova ex-jugoslavenske kinematografije na kojima je moja generacija odrasla („Ko to tamo peva“, „Maratonci trče počasni krug“, „Davitelj protiv davitelja“…). Šijan i Gotovac su bili prijatelji još od studentskih dana, obojica su bili filmomanijaci, a Šijan je često isticao da je fasciniran Tomovim fimskim stvaralaštvom. Nakon što je Tom preminuo 2010., Šijan si je dao truda pa je, prebirući po Tomovoj ostavštini, pronašao fragmente iz Tomovog kultnog filma „Prijepodne jednog pauna“ iz 1963. koje je Tom izbacio iz svoje verzije te je s tim dodacima ponovo rekonstruirao taj film u nekoj vrsti posthumnog director’s cuta. Potom je 2012. napisao knjigu pod naslovom „Kino Tom – Antonio G. Lauer ili Tomislav Gotovac između Zagreba i Beograda“ iz koje je nastala ova monografija.

Monografija je kolažno-mozaičnog tipa, podijeljena je u 48 poglavlja koja funkcioniraju kao 48 filmskih kadrova i ne mora se nužno čitati od početka do kraja. Tako je Šijan postigao to da se knjiga čita na način na koji se gleda film. Osim što je dao pregled nekih procesa koji su utjecali na nastanak Gotovčevih filmova i na formiranje njegovih umjetničkih postupaka, Šijan je Tomovo djelovanje smjestio u širi kontekst događanja na društveno-političkoj i kulturnoj sceni bivše države od 1960-ih naovamo, tako da je monografija o Tomu prestala biti samo monografija, već je postala i važno kulturološko i sociološko svjedočanstvo jednog burnog vremena. Predavači su naglasili impresivno grafičko oblikovanje knjige uz obilje arhivskog materijala, osobnih Šijanovih sjećanja i svjedočanstva drugih autora, pa je rezultat jedinstveno djelo koje se obraća nekoj široj, ali i novoj publici. Naime, posljednjih desetak godina Toma su počeli otkrivati i vani, pa se njegovi radovi sve češće nalaze na velikim izložbama u međunarodnim muzejima. Tako je i ova monografija imala svoju promociju i vani, u Velikoj jabuci.

Film „Glenn Miller I. (Srednjoškolsko igralište I.)“ odličan je primjer Tomovih filmskih postupaka 60-ih, ali i manje više tijekom cijele njegove umjetničke karijere. Iako na prvi pogled „totalno drukčiji od drugih“, Tom ipak nije okrenuo leđa Kinoteci, odnosno filmskim klasicima koje je gutao još otkako je bio klinac. I nisu to samo holivudski klasici, već i europski modernizam, ruska avangarda, japanski film. Istina, postupci su bili drukčiji, vidjelo se da Tom i ekipa drugih autora toga vremena žele okrenuti novu stranicu ali bez totalnog raskida sa starim, na taj način spajajući tradiciju s novim filmskim konceptima. Tomovi filmovi imaju jasnu koncepciju, čvrstu strukturu, obično bez naracije, uz važnu ulogu glazbe: njegovi filmovi često su bili posveta pojedinim redateljima ili glazbenicima, a u njegovim filmovima čest je postupak korištenja ready-made glazbe.

Film koji smo gledali sadrži sve te elemente: iz naslova se vidi da je riječ o posveti legendarnom glazbeniku Glennu Milleru kojega je Tom obožavao, film je imao unaprijed isplaniranu metodu snimanja (kamera na kamionu u pokretu na koju je nakalemljena čudna naprava zvana „Pan Mudri“), no ono po čemu su Tomovi filmovi karakteristični to je što, unatoč toj i takvoj pripremljenosti, u njegove filmove uvijek uđe nešto neočekivano, što ih čini životnijima. Tako ovdje kamion kruži atletskom stazom zagrebačkog srednjoškolskog igrališta iza zgrade Mimare, a u kadar svako malo upadaju klinci koji mu mašu, voze bicikle, igraju nogoš i slično, što su već djeca u socijalizmu radila.

Dok gledam taj film ne mogu se oteti dojmu da je ovo na neki način Tomov hommage klasičnim američkim westernima 40-ih i 50-ih godina: ready-made zvuk su naslovna pjesma i dijalozi iz poznatog Fordovog filma „Moja draga Klementina“ iz 1946., a atmosfera je klasično westernovska, samo transponirana na zagrebački beton. Snimke iz kamiona podsjećaju na snimke iz jurećeg vlaka, klinci na biciklima koji se utrkuju s zozilom su poput Indijanaca na konjima, a beton igrališta u ovoj c/b vizuri na trenutke se doima nepreglednim, baš poput beskrajne američke prerije.

Prvi dio filma je zanimljiv i zabavan, iako to konstantno kruženje lagano postaje premonotono. No, drugi dio filma je pravo mučenje: kamera je podignuta prema gore i više ne snima klince na igralištu i okolne objekte već krošnje drveća, nebo i oblake i to je bilo dosadno za popizdit’. Ajd’ da je to bilo nekoliko kadrova, to bih još nekako preživio, ali ovo se perpetuiralo do beskonačnosti (odnosno, sve dok je Tom imao trake, valjda), tako da sam nakon desetak minuta tog vizualnog horora učinio ono što inače jako rijetko radim – ustao sam se, otišao i poslao ovo kvaziumjetničko arty-farty izdrkavanje kamo ono i pripada: u tri pičke materine!

Uz sav rizik da me netko nazove dinosaurom koji se kurca ne kuži u eksperimentalni film (što i jesam), to što je nešto eksperimentalno ne znači da je automatski i loše. Ovo je jednostavno predosadno i predugačko. Mislim da je prije u pitanju moj osobni osjećaj gubljenja vremena: zašto gledati pola sata nečega što si već vidio u prvih pet minuta u nekakvoj filmskoj verziji iščekivanja Godota za kojega znaš da na kraju neće doći? Zar onda nije bolje otići u jednu lijepu večernju šetnju mokrim gradskim ulicama? A i bolje je za zdravlje: em si u pokretu, em te ne stresira tamo neko nazovi filmsko remek-djelo? Win-win situacija.

Dakle, u konačnici se isplatilo doći na predavanje jer ja ipak jako cijenim Gotovca, doduše više kao performera, aktivista ili slikara a manje kao filmskog stvaraoca, pa mi je drago što Institut koji nosi njegovo ime i dalje uspješno održava njegovu prisutnost u domaćoj, regionalnoj ali i međunarodnoj kulturnoj sferi. Stoga nimalo ne sumnjam da ćemo ovu ekipu ponovo vidjeti već na idućoj Barutani. Ja ću svakako biti tamo…

Hadžo, Mimarin đak

 

Ovaj unos je objavljen u Gdje sam bio - ostalo. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s