Barutana 018 – Projekcija filmova Brucea Bailliea @ MLU, 20. 11. 2018.

Pet kratkih filmića pionira Nove američke kinematografije 60-ih pokazuje kako neovisni i umjetnički orijentirani filmovi ne moraju nužno biti dosadni i mrcvariti gledatelja poput Gotovčevog filma večer ranije, već mogu biti zanimljivi, uzbudljivi i vizualno poetični. 

Druga večer ovogodišnjeg izdanja Barutane bila je posvećena filmskoj umjetnosti i to onoj s margina, iz najdubljeg undergrounda. Tema je bio Bruce Baillie čijih je pet kratkih filmova i prikazano, a uvodni komentar dao je rezidentni suradnik Barutane po pitanju filmova, Ivan Paić.

Baillie je bio jedan od najistaknutijih pripadnika pokreta pod nazivom New American Cinema osnovanog početkom 60-ih u New Yorku i usmjerenog prema produkciji neovisnih i umjetnički orijentiranih filmova koji bi se suprotstavili tada (a i danas, nažalost) prevladavajućoj mainstream holivudskoj produkciji. Pokret je okupio uglavnom mlađe autore nezavisnih filmova koji su se predstavili novim, svježim i dogmama neopterećenim avangardističkim i eksperimentalističkim filmovima.

Upravo je Baillie (rođen 1931. i još živ, svaka čast!) bio vodeća figura ovog underground pokreta koji je, kako to lijepo kaže ona vječna poslovica o proroku u vlastitom selu, u početku bio neshvaćen i ignoriran, ali danas se mnogi od tih filmova smatraju remek-djelima američkog avangardnog i eksperimentalnog filma zbog svoje vizualne poetike, novih narativnih izraza i inovativnog stila i pristupa filmmakingu.

Neke od tih karakteristika mogu se vidjeti i u pet Baillievih filmova prikazanih nakon uvodne besjede. „Tung“ (1966.) je kratki filmić u boji, bez zvuka, Bailliev portret jedne prijateljice koji je totalno opičeno, psihodelično iskustvo koje je vjerojatno najbolje konzumirati dok si na drogama. Svjetlo jutarnjeg sunca igra se sa sjenama u oblacima dima dok se kamera vrti u krug tvoreći snoliku atmosferu za koju niste sigurni je li stvarna ili su u pitanju halucinacije i vizije. Vizualno možda i najzanimljiviji od svih Baillievih filmova.

„Mass for the Dakota Sioux“ (1964.) je bio već dosta teži, 20-minutni film snimljen u crno-bijeloj tehnici koji pokazuje jednu od važnih Baillievih karakteristika: društveni aktivizam. Film je kritika američkog društva i njihovog odnosa prema manjinama, prije svega nativnim Indijancima koje su uspješno istrijebili ili getoizirali, ali može se shvatiti i kao opomena današnjoj Americi pod riđokosim idiotom. Tijelo umirućeg muškarca na ulici velegrada oko kojega prolaze hladni i indiferentni ljudi, a sve to garnirano zbornim crkvenim pjevanjem, film je prepun metafora i simbolizma (ulazak i izlazak vozila iz tunela poput metafore života i smrti) i nije lak za gledati, ali ima nešto duboko poetično i umjetničko u njemu.

„Valentin de las Sierras“ (1968.) je interesantan zbog načina na koji Baillie kontrapunktira naizgled nespojive stvari: tužnu meksičku folk pjesmu o nekoj vrsti lokalnog Čaruge koji je za jedne bio heroj, za druge kriminalac, no završio je obješen negdje u meksičkim planinama. Ta turobna glazbena priča praćena je prekrasnim vizualima prirode i djece koja se bezbrižno igraju, a način na koji je to sve bešavno spojeno potvrđuje Bailliea kao možda i najvećeg dizajnera zvuka u američkom underground filmu toga razdoblja.

Njegov najpoznatiji film svakako je „Castro Street“ iz 1966. godine, snimljen u Richmondu u Kaliforniji. Taj je film još više fragmentiran nego „Valentin“, a riječ je o majstorski režiranom i montiranom filmu kao oštroj kritici rastuće industrijalizacije američkog društva. Pod utjecajem francuskog umjetnika Erica Satiea, Baillie je jednu stranu ulice snimao u boji a drugu u c/b tehnici pa je to preklapao i dobili smo začudan kolaž boja i motiva koji istovremeno predstavlja underground hommage Cinemascopu Hollywooda 40-ih i 50-ih ali i ruskom avangardnom filmu. Film bez dijaloga, bez klasične naracije, a opet govori jako mnogo. Ovaj je film 1992. primljen u knjižnicu američkog Kongresa kao djelo izrazitog kulturnog, povijesnog i estetskog značaja. Zasluženo, rekao bih.

Posljednji prikazani film bio je i najkraći, „All My Life“ (1966). Cijeli film se sastoji od snimaka jedne obične ograde negdje u Kaliforniji, omeđene plavim nebom iznad i nizom trave i cvijeća ispod. U pozadini ide klasik Elle Fitzgerald „All My Life“ iz 1936. u pratnji pijanista Teddyja Wilsona. Ništa naročito na prvi pogled, međutim način na koji se kamera lijeno kreće ulijevo i na koji se slika obične ograde preklapa s Ellinim neponovljivim vokalom jednostavno je čaroban. Snimljen 1966., film predstavlja Bailliea u zenitu svoje autorske karijere, sposobnog da u tri minute u kojima se naizgled ništa ne događa isporuči strašnu količinu emocija i ljepote. Ne znam je li i koliko Baillie uticao na Toma Gotovca, ali ovdje je u tri minute rečeno više nego što je Tom rekao u svom nepotrebno razvučenom i dosadnom dokumentarcu koji smo gledali dan ranije.

I to je krunski dokaz onoga što sam rekao u raportu s prvog dana Barutane 018: eksperimentalni film ne mora biti dosadan, a Baillie je najbolji dokaz za to. Pet filmova koji su svi različiti, a svaki je na svoj način intrigantan i zanimljiv.

Ovo je bila projekcija na koju se isplatilo doći; OK, ove filmove možete pronaći i na netu, ali doživljaj je neuporedivo bolji kada ih gledate na velikom ekranu i u društvu.

Hadžo iz ulice Sjenjak

 

 

Ovaj unos je objavljen u Što sam gledao. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s