Stručno vodstvo kroz izložbu „GRUPA 4“ @ MLU, 22. 11. 2018.

Treća sreća: nakon što sam fulao otvorenje izložbe „GRUPA 4“, a potom i stručno vodstvo kroz istu u pratnji jednog od izlagača, Ivana Doroghya, dočekao sam ipak da i ovu izložbu ošacujem uz stručno vodstvo višeg kustosa Muzeja likovnih umjetnosti Daniela Zeca. 

U posljednje vrijeme često mi se događa da ne stignem na otvorenje neke izložbe zbog zauzetosti drugim događanjima ili zbog kurcobolje moje svagdašnje, pa mi ovakva stručna vodstva dobro dođu da nadoknadim propušteno. Otvorenje je otvorenje reći će netko, ali i stručna vodstva imaju svojih prednosti: manja je gužva i umjesto općih blablarija dobiješ detaljnije informacije o izloženim eksponatima od strane stručnjaka. Mislim da ću malo češće posjećivati ovakva vodstva.

Grupu 4 osnovali su u Osijeku 1975. godine slikari i grafičari Branimir David Kusik, Ivan Doroghy i Boris Ivandić te kipar Marijan Sušac, a iste godine zajedno su izložili svoje radove u osječkoj Galeriji Zodijak u nekadašnjem legendarnom Radničkom domu. Zec je ovu izložbu po važnosti usporedio s legendarnom Dadaističkom matinejom u kinu Royal davne 1922. godine.

Važnost izložbe 1975. bila je dvojaka: s jedne strane četiri različita autora, ali bliskih senzibiliteta, htjeli su unijeti promjene u do tada sterotipiziranu slavonsku umjetnost širokih polja, rijeka, drveća obavijenih izmaglicom i sličnih pejzažno-krajobraznih pizdarija. Sva četvorica bili su mladi i upravo su završili školovanje na poznatim akademijama: Marijan Sušac vratio se sa studija kiparstva u Zagrebu, Branimir D. Kusik sa studija slikarstva u Ljubljani, a Ivan Doroghy i Boro Ivandić s likovne akademije i studija umjetnosti u Zagrebu. Izloženost novim tendencijama u umjetnosti na studiju i pragmatična želja da se vrate u svoj rodni grad i „isuše močvaru“ učmale i konzervativne osječke kulturne scene dovela je do velike koncentracije lokalnih talenata kojima je izložba „GRUPA 4“ poslužila kao odskočna daska za uspješne karijere u ex-jugoslavenskim ali i međunarodnim razmjerima.

Zec je odmah na početku rekao kako namjera izložbe danas nije bila repriza izložbe iz 1975., što je uostalom bilo i nemoguće jer djela koja su tada bila izložena danas su većinom izgubljena ili se ne zna gdje su. Umjesto toga, Zec i idejni autor izložbe, pokojni kustos MLU-a Vlastimir Kusik, odlučili su da ovo bude svojevrsna rekapitulacija, koja će s jedne strane predstaviti članove Grupe 4 kao pokretače i nositelje progresivnih promjena u osječkoj kulturnoj sredini u kojoj su tada djelovali, a s druge strane predstaviti izbor radova iz različitih faza sva četiri umjetnika. Na taj način na izložbi je uspostavljen dijalog između ranih radova ovih umjetnika i radova u kasnijim razdobljima stvaranja, sve do današnjih dana.

Izložba je postavljena u četiri prostorije u prizemlju Muzeja, a svaki od četvorice umjetnika dobio je svoju prostoriju. U prvoj prostoriji izložena su djela Branimira Davida Kusika čije radove iz sredine 70-ih Zec smatra njegovim najkvalitetnijim radovima. Ovi radovi nikad nisu bili izlagani i uglavnom su nepoznati široj javnosti što je šteta jer je riječ o radovima zavidne kvalitete i sjajnim primjerima reference na američki pop art 60-ih. Kusik je studirao u Ljubljani, gradu u kome se tada održavao svjetski poznati grafički bijenale na kome je izlagao i Robert Rauschenberg, veliki Kusikov uzor. Još jedan Kusikov uzor bio je drugi veliki američki umjetnik, Jackson Pollock, i njegova tehnika bacanja boje na platno rukom. Kombinacija masivnih nanosa crvene i plave sa isječcima iz novinskih tekstova na velikim panel pločama stvara vrlo zanimljive vizualne kombinacije.

Na Kusiku smo proveli najviše vremena zato što Zec piše monografiju o njemu pa je imao najviše podataka, a postoji i drugi razlog: pokojni Vlastimir Kusik, Branimirov brat, bio je nešto kao „skriveni“ peti član Grupe 4 koji je predložio Muzeju da u ovogodišnji izložbeni program uvrsti upravo izložbu Grupe 4. Postoji još jedna poveznica Vlastimira Kusika i Grupe 4: izložba iz 1975. bila je prva o kojoj je napisao likovnu kritiku, a jedan od posljednjih njegovih tekstova prije smrti je onaj za katalog ove izložbe čime je zatvoren krug.

Druga prostorija bila je posvećena Borisu Ivandiću koji je u njoj predstavio nekoliko svojih najrecentnijih radova gdje se također vidi izražena fascinacija pop artom. Ivanićevi radovi su također inspirirani pop-art kulturom kao i Kusikovi, no njegovi su radovi prostorniji, trodimenzionalni, negdje na granici između slike i skulpture. Također preuzima slike i tekstove iz novina, voli rastere, tekstovi su mu najčešće poput grafita – kratki i parolaški, a česta je uporaba i IT simbola poput kursora kao dokaz svijesti o vremenu u kojem živi i radi. Ivandićeva satira na konto potrošačkog društva i medijske (ne)kulture nije prvoloptaška, skrivena je iza više slojeva ali koji se relativno lako mogu skinuti.

Treća prostorija pripada Ivanu Doroghyju koji je na istom ovom mjestu imao svoju samostalnu izložbu prije mjesec dana. Ono što je bilo vidljivo onda, vidiljivo je i na ovdje izloženim radovima, a to je izražena Doroghyjeva gestikularnost i ekspresivnost, uz snažan kontrast crnog i bijelog. Način na koji kadrira svoje slike u središtu okvira i izražena redukcija motiva naglašavaju Doroghyjev stilski minimalizam i racionalnost, a njegov autoportret ili prizor pejzaža spadaju među sjajne primjerke opt arta iliti optičke umjetnosti.

Na samom kraju, u četvrtoj prostoriji bili su radovi jedinog kipara među njima, Marijana Sušca, koji je izložio nekoliko svojih recentnijih skulptura. Prostorijom dominira djelo pod nazivom „Skica za čitanje DNA“ koja se sastoji od više od stotinu drvenih oblutaka raznih veličina postavljenih tako da djeluju dvosmisleno, baš kao i naslov: nije jasno radi li se o čitanju ljudskog DNA ili o čitanju dna, recimo mora. Namreškani oblutci nekoga će asocirati na valove, ali jednako tako i na sekvence ljudskog genoma. Apsolutni highlight cijele izložbe koji pokazuje autorov istančan osjećaj za snažne forme i voluminoznost.

Za osječku likovnu scenu nastup Grupe 4 1975. važan je povijesno-umjetnički događaj koji je ovom izložbom 43 godine kasnije kritički valoriziran. Mislim da se bez sumnje može reći kako je uspostavljen most između dva razdoblja njihovih karijera i da nije riječ o autoriima koji žive na staroj slavi „klasika“, već su aktivni (barem oni koji su još živi) i interesantni i dan danas.

Izložba 1975. bila je prva i jedina zajednička izložba ove četvorice osječkih umjetnika. Nakon izložbe, Grupa 4 kao takva je prestala postojati, pa je ova rekapitulacija lijep i prigodan osvrt na taj nikada ponovljeni zajednički nastup osječke četvorice.

Izložba je otvorena do 29. studenoga i preporučujem vam da bacite oko na nju.

Hadžo, šesti član Grupe 4

Ovaj unos je objavljen u Gdje sam bio - ostalo. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s