Projekcija dokumentarnog filma „Osijek, ruka koja daje“ @ kino Urania, 02. 12. 2018.

Šutin film „Osijek, ruka koja daje“ možda se trebao nazvati „Valentino, ruka koja daje“ jer ovo je navijački film o tom kultnom kafiću i vremenu 80-ih koji nažalost ne nudi gotovo nikakve poveznice s Osijekom danas, već okuplja ekipu bivšeg i sadašnjeg inventara tog legendarnog kafića koji eskapistički bježe u bolju prošlost… 

Prošlo ljeto u sklopu Filmske runde održana je premijera trailera za film u nastajanju Ivice Šute pod nazivom „Osijekana“. Tada je Šuto pričao kako mu je cilj napraviti dokumentarac koji će prikazati kulturu grada kroz 80-e, tijekom Domovinskog rata i devedesetih pa sve do danas, opisujući kada je i zašto grad prestao biti gradom. Iako je prvo prikazivanje filma bilo najavljeno za Dan grada prošle godine, rad na montaži i post-produkciji se otegnuo tako da se film prikazao tek za ovaj Dan grada.

A interes Osječana bio je ogroman. Ne sjećam se kad sam vidio dvoranu kina Urania ispunjenu do posljednjeg mjesta, a oni koji nisu došli dovoljno rano stajali su sa strane, uz zidove. I ja sam mislio da mi je to sudbina jer sam došao neposredno pred početak projekcije, no onda se ukazala drugarica T. koja mi je rekla da ima jedno slobodno mjesto u trećem redu, odmah pored druga M., druga V., Herr O.-a i ostalih sumnjivih likova o kojima tu i tamo možete čitati na ovom blogu kao dio ekipe koja sa mnom pohodi kulturne događaje. Kako je to slobodno mjesto promaklo kopcima koji su stajali sa strane ne znam, ali ja sam iskoristio priliku koja mi se pružila i zavalio svoje lijeno dupe.

Najprije da raščistimo nešto: ovo nije bila premijera filma. Ovo okupljanje zapravo je snimano i bit će iskorišteno u finalnoj verziji filma kad se (i ako) on jednog dana pojavi. Kažem kad i ako jer Šuto na ovom projektu radi već pet godina i očito ga još nije dovršio…

Drugo, često se govori kako je ovo nastavak dokumentarnog filma „Nebo ispod Osijeka“ Zvonimira Jurića koji je bio prikazan na početku cijele manifestacije (uz dokumentarac o pokojnom Ceneru) i koji govori o životu i razmišljanjima jedne generacije Osječana sredinom 90-ih, netom nakon rata. Ispostavilo se da nije. Čak bi se prije moglo reći da je ovo nekakav „prequel“ jer se film bavi 80-ima i ekipom koja se okupljala oko kafića Valentino.

S te strane Šutin film funkcionira. Barem donekle. Čovjek je htio snimiti film iz svog ugla, sa svojom ekipom, u kojem je u prvom planu birtija u koju je svakodnevno zalazio u to vrijeme i to je posve legitimno. Samo što je negdje usput promijenio ime filma, poljigavio ga („Osijekana“ je mnogo upečatljiviji naslov) i naveo nas na razmišljanje da je ovo film o Osijeku. Najbliže što film dolazi Osijeku kao konceptu grada je u narativnim dijelovima gdje Šuto priča o ljubavi prema Osijeku tako paćeničkim glasom kao da je studirao na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu početkom 90-ih i s toliko patetike da steknete dojam da u jednoj ruci drži Bibliju a u drugoj bič kojim se udara po leđima, a sve to režira Jakov Sedlar. Prestrašno!

Kroz film defiliraju stari samuraji, nekadašnji (a možda i današnji) inventar Valoša koji nam po tko zna koji put prodaju priču o tome kako je nekad bilo bolje. To je rakurs koji je dosta čest posljednjih godina, od Hedlovih romantično-nostalgičnih knjiga preko predstave „Osječki Long Long Play“, i polako mi već izlazi na uši s mitologiziranjem toga vremena. A ja sam bio dio toga vremena, iako mlađi od Šute i ostalih stećaka iz filma, i sam ponekad u svojim tekstovima imam slične lamentacije ali pazim da ne pretjerujem. K tomu, ovo nije ni film koji pretendira dati jednu širu sliku o Osijeku 80-ih i kulturi grada onda: u filmu se ne spominju ni STUC koji je bio centar kulturnih događanja tada niti Korzo kao glavna žila kucavica mladih onog vremena, već se polazi od teze da je Valoš bio centar svemira. Što je naravno budalaština.

I tako je Šuto doveo ekipu svojih starih pajdaša u Valentino, malo snimao njihove izjave, tople i srdačne zagrljaje onih koji su Osijek u međuvremenu zamijenili Zagrebom, i sve je to rezultiralo teškim nostalgitisom. Na što ta ekipa ima pravo, naravno, ali meni je smetalo što film gotovo da i nema veze s Osijekom danas. Ako je Šuto htio napraviti most između dviju epoha, razdoblja 80-ih i ovoga danas, sagradio je most samo do pola rijeke: na drugoj strani nije postavio ni kamen temeljac.

A i kad ova ekipa ocvalih rockera pokuša dati neko mišljenje o gradu i mladima danas, to ispada tragikomično. Pa tako imate lika koji mrtav-‘ladan govori kako današnja mladež treba pronaći boga u sebi jer će im to riješiti sve probleme u životu. Moš’ mislit’, ex-Valentinovac odrastao u socijalizmu danas docira o bogu klincima koji žive u katoličkoj džamahiriji i u kršćanskom fundamentalizmu. Da, opće je poznato da se u Valoš u ono vrijeme išlo tek nakon večernje mise… Netko drugi današnje loše stanje u gradu opisuje riječima da su ljudi ovdje jednom nogom još u rovu. Koji ljudi pička mu materina, možda šljam iz šatoraško-braniteljskih udruga i lažni invalidi koji sišu do iznemoglosti ovu državu za koju su se kao borili? U kojem rovu su to generacije 20-, 25- i 30-godišnjaka koji rat nisu ni doživjeli? Drugi su problemi koji danas muče Osijek i Osječane, ali o tome u ovom filmu nema ni riječi.

Tu je i neki vampir koji kaže da bi Osijek bio selo da u njemu nema – udahnite duboko – KBC-a i Sveučilišta! Pa jebote u kojem ti stoljeću živiš burajz – KBC je materijalno i kadrovski devastirana ustanova iz koje je pobjegao tko je stigao i mogao (iako se stvari polako mijenjaju na bolje u posljednje vrijeme), a današnji studoši su upravo oni koji svojim neukusom ovaj grad pretvaraju u palanku, što nije ni čudo ako znamo da „urbani“ Osječani sve više odlaze studirati u Zagreb, a ovamo dolaze Slavonci iz pasivnih krajeva koje civilizacija nije dotakla te kozojebi iz županjske i bosanske Posavine. Svaka čast izuzecima kojih ima, ali današnje degeneracije studoša su dno dna. Nešto totalno suprotno vremenu 80-ih. Ni o tome se u filmu naravno ne govori.

Možda je stoga i bolje da ta ekipa priča samo o onome što zna – danima ponosa i slave 80-ih – jer o ovome danas očito kurca ne znaju. A ne znaju zato što su odavno ispali iz tog đira – pos’o kuća birtija i to je to. Kultura im nije visoko na listi prioriteta, ipak je mijenjanje dječjih pelena ili šoping u Portanovi važniji. Uz časne iznimke poput onih koji se kulturom bave, poput Sanje ili Rešickog, ili neuništivog Mihe koji se još batrga i nema glavu zabijenu duboko u vlastiti čmar poput većine ovih eksponata iz muzeja vošatnih figura. Tim je bitnije da o Osijeku danas govore današnji protagonisti kulturne i društvene scene, no ni za koga mlađeg od 50 kuka u filmu se nije našlo mjesta. Ako ne računamo one Kohortaše i kandidate za zatvor s Juga 2 na početku i na kraju filma i one arogantne pozere iz Praxitensa. Ako je to Šutina vizija mladeži ovoga grada, onda nek nam pomogne bog u koga ne vjerujem…

Kažem, nije ovo loš film, tehnički je sasvim OK uzevši u obzir da je to većim dijelom rad jednog čovjeka i svaka čast na trudu i upornosti, ali nemojmo se sad svi praviti da je ovo neko remek-djelo: ovo je prije svega jako navijački i selektivan film koji će se dopasti onima koji su bili dijelom istog tog kružoka ili su spremni vratiti se u prošlost, svoju ili tuđu, i prisjetiti se nekih ljudi i nekih mjesta. Ali sve je manje onih koji se u toj crkvi mole i ne znam koliko će ovakav film biti zanimljiv nekim mlađim generacijama. Možda će to sve imati više smisla ako, kroz nekih 50 godina, Šuto dovrši ovaj film i snimi još njih nekoliko (navodno je u planu čak pet filmova) koji bi trebali tvoriti jednu cjelinu čiji će ovaj film biti samo jedan dio. Možda. Ali dok se to ne dogodi, dobili smo solidan film koji je mnogo više obećavao, a to nije do kraja isporučio…

Nego, da me ne bi sad nepoznat netko optužio da sam kritizirao ovaj film jer nisam sudjelovao u njemu, prvo ja nisam ni bio dio te ekipe kojima je Valoš bio doručak, ručak i večera, a drugo, ja na neki način jesam sudjelovao u projektu jer je Šuto tekst intervjua koji je pokojni Ante Perković vodio sa mnom povodom re-izdanja kompilacije „Osijek poslije bombe ’81-’91“ na CD-u koristio kao referencu da u film ubaci glazbu osječkih bendova tog vremena. I to mi baš imponira. Ali što se tiče nekog mog daljnjeg sudjelovanja… Prošlo ljeto Šuto i ja smo se našli na cugi (pogađajte gdje – u Valošu, naravno!) i pitao me je bih li bio zainteresiran da se na neki način uključim u rad na ovom projektu. Odbio sam. Sad vidim da nisam pogriješio…

Hadžo i Valentino bez Renata

Fotke: Tatjana Ivegeš-Wilhelm & moi

P.S. Po završetku projekcije imali smo i zanimljiv glazbeno-scenski događaj kad su na bini kina nastupili Galebovi sa Šljamom na vokalu i u pratnji članova Gužve u 16-ercu s dvije pjesme, da bi potom Gužva izvela svoje tri skladbe. I s te glazbene strane priča o povezivanju epoha je uspjela. Šteta što to nije postigla i filmska priča…

Ovaj unos je objavljen u Što sam gledao. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s