Promocija knjige „Neispričane priče“ Rajka Grlića @ knjižara Nova, 12. 12. 2018.

Naš poznati filmski redatelj Rajko Grlić predstavio je sinoć u klubu knjižare Nova svoju prvu knjigu „Neispričane priče” što je samo po sebi velik i bitan događaj za nas grlićoljupce, ali to je i knjiga koja je osvojila mirovnu nagradu „Krunoslav Sukić“ kao knjiga godine te je promocija i organizirana kao dio programa proslave desete obljetnice ove važne i značajne nagrade. 

Ne bi čovjek očekivao od zlotvora poput mene da bude aktivan u nekim mirovnim inicijativama, međutim to je priča mog života. Sredinom 90-ih počeo sam raditi za Međunarodni Crveni križ te smo, u suradnji s lokalnim gradskim društvima CK, dali svoj doprinos mirnoj reintegraciji i kakvoj-takvoj normalizaciji života na ovim prostorima. Kad sam radio za OESS, između ostalog sam bio zadužen za financiranje projekata nevladinih udruga koji promiču suradnju na cijelom području nekadašnje bojišnice. Krajem 90-ih bio sam jedan od osnivača PRONI centra, jednog od danas najaktivnijih osječkih NGO-a, gdje sam kratko radio, pa bio u Upravnom odboru, pa čak i predsjednik UO-a sve dok nisam otišao raditi u Zagreb pa sam to morao bataliti.

Po povratku iz metropole radio sam u Centru za mir, nenasilje i ljudska prava, jednoj od najstarijih mirovnih organizacija na području bivše države, a danas sam se malo udaljio od svega toga, no i dalje sam vanjski suradnik Mirovne nagrade „Krunoslav Sukić“ koju CZM već deset godina dodjeljuje zaslužnima za doprinos razvoju mirotvorstva.

E sad, koja je svrha ovog uvoda, osim da se pohvalim kako bi, bez mog angažmana, rat na ovim prostorima vjerojatno još uvijek trajao 🙂  : ove godine jedan od dobitnika Mirovne nagrade u kategoriji „Knjiga godine“ je upravo Rajko Grlić i njegova nedavno objavljena knjiga „Neispričane priče“. Otud i promocija koja je održana u sklopu trodnevne proslave desete obljetnice nagrade. Bilo je tu svašta nešta: promocija video spota o nagradi, okrugli stolovi na temu migracija i mirne reintegracije (na kojoj je gostovao i gradonačelnik Vrkić pa je odmah drugi dan završio u bolnici zbog srca, što će reći da je mirotvorstvo opasna rabota, uostalom znam to i sam), sama ceremonija uručivanja nagrada i, kao šećer na kraju, ova promocija.

Sala knjižare Nova bila je dupkom puna, ali uglavnom stećcima poput mene koji znaju tko je Grlić, gledali su njegove filmove i sjećaju se problema koje je imao početkom 90-ih jer nije imao dovoljnu količinu odgovarajućih krvnih zrnaca. Uslijed toga čovjek je otišao u Ameriku i ne može se reći da mu je loše: sa 7 banki na leđima još predaje na sveučilištu u Ohiu koje ne samo da ga dobro plaća, već mu financira i neke projekte sa strane te mu ostavlja dovoljno vremena da tu i tamo snimi pokoji dugometražni film (posljednji u nizu je “Ustav Republike Hrvatske” po scenariju Ante Tomića koji je osvojio brojne svjetske nagrade).

Na početku promocije okupljenima se obratio Goran Božićević ispred Odbora nagrade „Krunoslav Sukić“ pojasnivši kako ovo nije nagrada za najbolju knjigu jer oni nisu književni kritičari, već im je važno bilo ima li knjiga mirovnu poruku. A Rajkova, po njihovom mišljenju, ima: unatoč svim nedaćama kroz koje je prošao još od djetinjstva (roditelji su mu imali „privilegij“ upoznati „čari“ Golog otoka) pa posebno kroz 90-e, u Rajkovoj knjizi nema gorčine, nema osvete (Rajko na jednom mjestu u knjizi i sam kaže kako se filmovi ne snimaju iz osvete), već s mnogo brige za sve likove koji se u njoj pojavljuju. Goran je Rajkov stil pisanja usporedio s njegovim poslom kao redatelja koji također brine o svim likovima u filmu, pozitivnima ili negativnima, poentiravši kako su „Neispričane priče“ „pitka, ali ne plitka knjiga“.

Davor Špišić kao moderator promocije i veliki fan Grlićevih filmova (i filmova općenito jer se pojavio u crnoj majici s likom Dona Corleonea iz originalnog „Kuma“) istaknuo je neobičnu strukturu knjige koja je izvedena u formi leksikona nazivlja filmske terminologije na engleskom jeziku koje autor u nekom logičnom tematskom ključu povezuje s pričama i situacijama iz svog života i života svoje obitelji te tako na jedinstven način spaja život i film. Npr., poglavlje u kojem govori o smrti svog oca naslovljeno je s „Fade to Black“, a poglavlje u kome opisuje rast ustaštva od početka 90-ih do danas s „Horror Movies“.

Špišić je naglasio kako se Rajkova knjiga može gledati na više načina: kao autobiografska proza, kao dnevnički zapisi, ali i kao bukvar sa skicama njegovih nesnimljenih filmova. Također, može se promatrati i kao udžbenik za sve koji se bave filmom jer se u knjizi spominju mnoga važna imena ex-YU i svjetske kinematografije, ali i kao dokument jednog turbulentnog vremena. Bez obzira kako gledali na nju, knjiga je zanimljiva i odlično napisana, duhovita i bolna, ali i „veća od života, kakvi su i Grlićevi filmovi“, završio je Špišić.

Govoreći o nastanku knjige, Rajko je rekao kako je u početku planirao napisati memoare za svoje unuke koje je čuvao u folderu pod imenom „100 najboljih filmova koje nikad neću snimiti“. No, onda je te svoje „črčkarije“ pokazao prijatelju Anti Tomiću koji se oduševio te ga je spojio s urednicom iz izdavačke kuće Hena koja je odmah pokazala interes da se to objavi, no Rajko se nećkao i više od godinu dana je trajalo to pregovaranje i igra živaca, no kako izdavač nije gubio interes, knjiga se na kraju ipak pojavila. Jedan od razloga što je popustio je i to što je i njegova majka svojevremeno objavila knjigu koja je bila jako popularna, pa je odlučio slijediti tu obiteljsku tradiciju (i djed mu je bio pasionirani pričač priča).

Izjavio je i kako je zapanjen reakcijama publike, onih običnih ljudi, iako se o knjizi dosta slabo piše u državotvornim medijima gdje se krvna zrnca i dalje broje, pa tako na jednom mjestu u knjizi Rajko točno u postotcima nabraja krvna zrnca, svoja i svojih predaka. Pričao je i o boravku u Pragu na legendarnoj praškoj filmskoj akademiji taman u vrijeme ulaska sovjetskih tenkova i okupacije zemlje, a meni osobno najbolji dio promocije odnosio se na njegov sada već gotovo 30-godišnji boravak u Americi kamo, kako sam kaže, nije pobjegao ni zbog rata ni zbog šikaniranja, već da svojoj kćeri omogući bolji život. Razloge za odlazak sažeo je u jednom pismu kćeri oko kojega do zadnjeg trena nije bio siguran treba li biti dio knjige ili ne, no kraju se odlučio da ga ostavi. Taj motiv odlaska aktualan je i dan danas, manje-više iz sličnih razloga: ne bježi se odavde zbog rata ili nedostatka posla, već zbog želje za boljim i mirnijim životom za sebe i svoje potomke, daleko od ustaša, partizana, kroni kapitalizma i terora katolibana.

Rajko je svoj bolji život pronašao na drugom kraju svijeta. Nama koji „kud puklo da puklo“ živimo u „Đavoljem raju“, u ovoj „karauli“ u šupku svijeta i grčimo se „u raljama života“ i vičemo „Bravo maestro“ našim političarima barabama preostaje samo da mu zavidimo. Ili da pročitamo ovu knjigu.

Hadžo u raljama života