Black Mirror: Bandersnatch by Charlie Brooker & David Slade (Netflix, 2018.)

Je li televizija budućnosti stigla i u naše sokače? Ako je suditi po spin-off filmu kultne serije „Black Mirror“ jest: dobili smo prvi, ili barem jedan od prvih, interaktivnih filmova gdje gledatelj izravno utječe na tijek radnje i odluke koje glavni lik donosi te postaje protagonist radnje. 

Starije generacije i korisnici Spectruma i Commodorea iz prve polovice 80-ih zasigurno se sjećaju avanturističke računalne igrice „Hobit“, rađene prema predlošku istoimene hit knjige, kasnije i filma. Zanimljivost te igrice bila je njezina interaktivnost: vi ste bili Bilbo Baggins, putovali ste s bandom patuljaka na planinu Erebor oteti zlato od zmaja Smauga, a catch je bio u tome što ste vi imali mogućnost kreirati tijek radnje. Način na koji ste vi vodili igru, odluke koje ste donosili, izravno su utjecale na (ne)uspjeh misije. Uf, kolike sam noći proveo igrajući Hobita, učeći na greškama iz prethodnih pokušaja, otkrivajući nove razine igrice. Dosta daleko sam i dospio ali ju nikada nisam uspio završiti, kao ni bilo tko koga sam znao…

„Hobit“ se kao igrica spominje u „Bandersnatchu“, spin-off filmu sjajne kultne TV serije „Black Mirror“ koja je ove godine emitirala svoju četvrtu sezonu (drugu na Netflixu), a najavljena je i peta. Ne samo što se spominje, već je „Bandersnatch“ interaktivni film, jedan od prvih takve vrste, gdje gledatelj preko „daljinskog upravljača“ kontrolira radnju filma te odlučuje kojim će putem priča krenuti, kako će se nastaviti i kako će završiti. Da biste mogli upravljati „Bandersnatchom“ morate imati instaliranu Netflix aplikaciju na mobitelu, tabletu ili računalu, odnosno biti Netflixov pretplatnik i imati neki od novijih TV uređaja. Ja to nisam, pa sam s torrenata naših svagdašnjih skinuo verziju u kojoj imate unaprijed programirane različite mogućnosti razvoja priče i njihovih završetaka, ali na njih ne možete utjecati.

Scenarij filma je napisao Charlie Brooker, a režirao ga je David Slade, dakle uhodani „Black Mirror“ tim. Priča filma odvija se 1984. godine, a glavni lik je mladić Stefan (mladi Fionn Whitehead iz filma „Dunkirk“), programer kompjutorskih igara koji živi u Londonu i radi na interaktivnoj revolucionarnoj igrici iz naslova filma koja je modernija verzija već pomenutog „Hobbita“. Stefan je emocionalno sjeban jer je kao dječak izgubio majku za čiju smrt krivi sebe, stoga posjećuje psihijatricu i pokušava si srediti glavu. Istovremeno planira prodati svoju igricu jednoj velikoj gaming tvrtki i… I, to je manje-više to što se opće priče tiče. Sve ostalo što će se u filmu dogoditi ovisi isključivo o vama i vašim odlukama.

A radnjom se upravlja tako što se u određenim trenucima filma na ekranu pojavi izbornik s dvije mogućnosti, a vi daljinskim upravljačem birate između ponuđenih opcija. Za odluku imate 10 sekundi, a ako ne odaberete ništa, Netflix sam odabere nastavak priče. Izbori prate logiku složenosti video igrica, pa i svakodnevnog života; od banalnog izbora što će Stefan jesti za doručak, preko toga koju će kasetu slušati u autobusu ili koju ploču kupiti u trgovini, pa do krucijalnih pitanja o kojima doslovno ovisi Stefanov život. Tako npr. možete odlučiti hoće li Stefan početi eksperimentirati s halucinogenim drogama, hoće li pod njihovim uticajem skočiti u smrt s balkona višekatnice, a možete odabrati i mnogo morbidnije mogućnosti, primjerice u napadu rastrojstva ubiti vlastitog oca pa potom pilom raskomadati njegovo tijelo i zakopati ga u dvorištu. Ako vas je to ikada palilo u životu, sada imate mogućnost to i izvesti, barem virtualno. Ali opet, dobra je to vježba za one koji žele svoje probleme s ocem na sličan način riješiti i u stvarnom svijetu…

Snimljeno je ukupno 150 minuta materijala, a koliko ćete vi pogledati ovisi o vašem izboru. Ako idete najpravocrtnijim putem (i prihvatite ponudu gaming tvrtke iz prve), epizoda će trajati oko 40 minuta, a ako idete težim putem i do 90 minuta. Toliko je i trajanje ovog filma koji se može naći na torrentima, što znači da ima još sat vremena materijala koji ovdje nije uključen. Naravno da su geekovi po društvenim mrežama već postavili dijagrame s tokom radnje sa svim mogućim završecima i vezama među njima i to liči na rodoslovno stablo jedne stare britanske obitelji, baš onako zamršeno i zakukuljeno kako je i Stefan to radio u filmu.

Koliko točno ima završetaka, o tome se vode žustre polemike. Službeno ima pet različitih završetaka, s varijacijama na temu koje ne utječu na konačni ishod. Korisnici Netflixa tvrde da ih ima barem 15, ali da to ne mora biti konačan broj. I dok nitko još uvijek ne zna 100% koliko film ima različitih krajeva ili koliko je skrivenih scena pametno ubačenih kroz film do kojih mogu doći samo oni najuporniji, ono što se pouzdano zna to je da, u najboljoj Black Mirror tradiciji, u većini krajeva glavni junak na kraju najebe k’o žuti. Samo se razmjeri tog najeba razlikuju: ako pristane ustupiti svoju igricu tvrtki da ju oni razrade i iskasape, Stefan mora postiđeno gledati kako se s njom izruguju na nacionalnoj televiziji dajući joj katastrofalne ocjene. Ipak, to je mila majka prema drugim završecima poput onoga kada pod uticajem droge skoči u smrt ili kada završi u ćorki zbog ubojstva oca i onda na telki gleda kako mu igrica u toj istoj emisiji dobiva hvalospjeve. Tako je to i u stvarnom životu: hoćeš postati uspješan i bogat, ponekad je dovoljno samo da u pravo vrijeme umreš ili nekoga ukokaš…

Ima i nekih urnebesnih završetaka poput onoga kada Stefan u uredu psihijatrice shvati da je njegov cijeli život reality show u stilu „Truman showa“ gdje su ured ili njegova kuća filmski setovi, a da je njegov otac zapravo redatelj tog istog projekta. Ipak, meni je najdraži i najbolji završetak onaj kada Stefan, poput Alise u zemlji čuda, odlazi natrag u prošlost do dana kada je njegova majka poginula i nalazi se pred nemogućim izborom: nikako ne može promijeniti činjenicu da će ona poginuti, može samo odabrati da bude s njom u tom trenutku pa da pogine i on ili da ne ode s njom i nastavi se zbog toga gristi cijeli život. Taj završetak s putovanjem u prošlost duša je cijelog filma.

Urnebesna mi je i scena kada se Stefan počne obraćati izravno gledatelju, svjestan da njegovim životom i postupcima upravlja neka nevidljiva sila. U toj sceni gledatelj dobije opciju u kojoj mu može izravno odgovoriti na ekran računala i reći da ga kontrolira iz budućnosti, putem Netflixa. Stefan naravno pojma nema što je to Netflix, vi mu možete pokušati objasniti da je to platforma za zabavu iz budućnosti, no time ćete ga samo još više izjebati u zdrav mozak. Izvrsna fora, čak i ako samo gledate tu scenu bez da možete sami to direktno izvesti.

Nekima ovaj eksperiment nije baš najbolje sjeo, mišljenja su podijeljena, ali ja smatram da je u konačnici ovaj film satkan od istog materijala kao i „BM“ serija. Pitanja slobode izbora, manipuliranja ljudima i odnosa ljudi i strojeva nalaze se duboko utkana u DNK serije, a osjećaj bezizlaznosti, nemogućnosti izbora i paranoje nešto je čime se „BM“ diči još od prvih epizoda emitiranih na britanskoj televiziji početkom desetljeća. Ili, kao što mudre glave često zanju reći: nije važno gdje putovanje završava, važno je samo putovanje. Tako ono što su autori filma htjeli poručiti u ovoj priči postaje u neku ruku nebitno.

A nebitno je i sviđa li nam se „Bandersnatch“ ili ne. Netflixov najnoviji proizvod je „game changer“, najava novih stvari koje dolaze i novih načina na koji ćemo u budućnosti gledati  filmove i serije na televiziji. Interaktivno gledanje i uključivanje gledatelja u priču umjesto da, kao do sada, budu pasivni „couch potatoes“, putokaz su za televiziju budućnosti. Možemo ju prihvatiti, možemo ju odjebati, ali ona je tu, na horizontu. A dokaz da će uspjeti upravo je to što iza cijelog ovog projekta stoji jaki Netflix koji pomjera granice streamanja filmova i serija i sigurno tu i takvu televiziju budućnosti može progurati. A hype koji se stvorio oko ovog filma i lavina komentara na Internetu pokazuju da je eksperiment uspio. Sve se danas ipak svodi na broj klikova, zar ne?

A ako vas smeta što ovo ne djeluje bogznakako atraktivno ili „budućnoskije“, ovo je ipak pionirski pokušaj. Sjetite se koliki su put avanturističke video igrice prešle od danas zastarjelog i primitivnog „Hobbita“ iz 1983. do danas. A obzirom na brzinu promjena u današnjem društvu, ne treba sumnjati da interaktivnoj televiziji budućnosti, ako se dogodi, neće trebati toliko dugo da uđe u naše svakodnevne živote.

Zanimljivo, baš ovih dana pojavilo se reizdanje kultnog ZF romana „Vrli novi svijet“ Aldousa Huxleyea. Da, vrli novi svijet je pred nama, sviđalo nam se to ili ne…

Vrli stari Hadžo

 

Ovaj unos je objavljen u Što sam gledao. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s