Najbolji CRO albumi 2018.

Izgleda da se ponovo potvrdila ona stara maksima da, što je situacija u društvu lošija, to glazbenici izbacuju bolja izdanja. Ne znam za vas, ali po meni je 2018. godina jedna od najboljih i najplodnijih za hrvatsku diskografiju još od osamostaljenja države, pa i dalje u prošlost… 

Dobro, da sad ne palamudimo o nekim društvenim i socio-ekonomskim razlozima, rekao bih da je objašnjenje u osnovi vrlo jednostavno: pogodilo se da je velik broj izvođača objavio dobre albume u prošloj godini. Simple as that. Bendu The Strange trebalo je 14 godina da snime novi album, Šumskome 15 godina, Baretu i Edi Maajki šest… Odlične debi albume objavili su kantautorica Mary May, Ogenj i Josip Radić aka Kensington Lima – eto, dogodilo se da su se svi oni oglasili 2018. Važnije je pitanje kad pogledate koga sve imamo na ovogodišnjoj listi: koga ćemo imati na listi nagodinu? Ali, o tom potom.

Neki trendovi na sceni su jasni. Hrvatska ide u korak sa svijetom jer je streaming posljednjih godina postao daleko najčešći oblik konzumiranja glazbe, a definitivnu potvrdu taj je trend dobio kroz album Vojka Vručine i njegov instantni prelazak u mainstream. Ali Vojko je mila majka u odnosu na ostatak rap/trap/crap scene. Mislim, jedina gora stvar od smrdljivih crnčuga su smrdljive bjelčuge koji imitiraju smrdljive crnčuge u nadi da će im slušajući hip-hop izrasti velika crna kita. Naravno, nama staroj gardi i dinosaurima odraslima na rock glazbi nije baš po volji takav razvoj događaja, ali svako vrijeme ima svoj soundtrack, a ovo je soundtrack nadolazeće kataklizme.

Ali nemojmo se zavaravati: hip hop u zemlji seljaka na brdovitom Balkanu ni izbliza nije soundtrack novih degeneracija. To su narodnjaci, turbo-folkeri, cajke ili kako god ih zvali. Svaka čast ekipi koja puni Dom sportova, ali kad ti nekakvo smeće tipa Saša Matić čiju niti jednu pjesmu nikad nisam čuo dva dana za redom napuni zagrebačku Arenu, to ti je dokaz potpunog pomanjkanja ne samo dobrog ukusa nego ukusa uopće. Ali, današnje degeneracije ionako su idioti, pa je i normalno da slušaju idiotsku glazbu.

Neki opći problemi i dalje su prisutni: nedostatak potpore mladim izvođačima na radiju (jebeno formatiranje!) i televiziji, što je dijelom riješila ekspanzija društvenih mreža i streaming servisa; albumi se ne prodaju ali po tome smo ispred svjetskih trendova: kod nas su se albumi prestali prodavati još dok je tržište vani bilo koliko-toliko zdravo; koncertna ponuda sve je bolja, a sve posjećeniji koncerti dokazuju da su turneje za sada najbolji način zarade, a dostupnost sve bolje tehnologije i jeftinijih programa uvelike su olakšali izdavanje diy albuma čija kvaliteta ne zaostaje mnogo za profesionalnim izdanjima. LP ploče i dalje su preskupe i zapravo su više fetiši generacija odraslih na tom nosaču zvuka nego što imaju neku komercijalnu važnost, izvođačima i autorima nešto kaplje od ZAMP-a i streaming servisa… Uglavnom, unatoč svemu glazbena industrija i dalje je aktivna, samo što se stara paradigma prošlih decenija mijenja u korak s novim vremenima.

A sad da ukratko predstavim 13 albuma za koje mislim da su obilježili ovu godinu. Zašto 13? Pa, ne patim od predrasuda da je to nesretan broj, a ako i jest, odgovara mojoj zločestoći, a ako se baš bojite da baksuz pređe čitanjem na vas, tu je i jedan album izvan konkurencije pa ih ukupno ima 14. Jel’ vam sad lakše oko srca? Preduvjet je bio da su objavljeni u 2018. te da sam ih imao prilike preslušati u cjelini i cijelosti, bilo da sam dobio CD od izdavača ili su mi poslali download kod ili sam ga pronašao na YouTubeu ili torrentima. Obzirom da je ovogišnja berba bila toliko dobra, nije bilo potrebe uključivati EP-eve, za njih možda organiziram poseban izbor…

Izvan konkurencije: Vojko V. – Vojko; OK, gledajući čisto kvalitetu Vojko ne bi završio na ovoj listi, ne bih ga stavio ni među prvih 20. Ali ovo je važan i epohalan album jer je lik savršeno uhvatio zeitgeist ovog vremena snimivši album koji je instantno postao klasik hip hopa 21. stoljeća i etablirao bivšeg Dječaka kao veliku hrvatsku ali i regionalnu zvijezdu. Za razliku od sugrađanina Kreše Bengalke čiji „Split Zoo“ se bavi sličnim društvenim temama ali kroz uličnu gangsta prizmu, Vojko je ozbiljnim temama pristupio na zajebantski način, a citate iz njegovih hitova poput „Zovi čovika“, „Ne može“ ili „Kako to“ citiramo i mi koji hip hop ne volimo ali volimo zdravu i dobru zajebanciju. Ovo je album koji je, možda više no i jedan drugi, obilježio pop kulturu na ovim prostorima anno domini 2018. Mislim, čovjek na albumu ima suradnju s Huljićem i sample jedne Cecine pjesme i preživio je da priča o tome – jel’ vam trebam više pričati.

13. Rezerve – Ravno u zamku; Rezerve iz Makarske eksplodirale su prošle godine svojim debi albumom gdje su punk korijene s početka karijere iskombinirali sa zvukovima 50-ih i 60-ih, dodali malo dalmatinskog pop rock štiha Đavola, malo Brit-popa, Weezera, pa čak i šlagera uz duhovite tekstove i dobili smo jedan od onih rijetkih albuma koji funkcioniraju i kao kolekcija sjajnih singlova („Koga briga za zvijezde“, „Oduzimaš dah“) i kao cjelina albuma. RTL televizija ima moto „Samo zabava“, i ta krilatica savršeno pristaje ovoj ekipi. Ovi Makarani nisu ničije rezerve već zaslužuju veći i bolji status na našoj sceni.

12. Svemirko – Tunguzija; Konja koji dobiva ne treba mijenjati, pa tako ni Marko Vuković nije mnogo mijenjao u zvuku na drugom albumu svog benda / projekta Svemirko. „Tunguzija“ se izravno nadovezuje na „Vaniliju“ s tom razlikom što je još malo više uronjena u nostalgični retro pop zvuk 80-ih i još rasplesanija. Gitare su na albumu nešto malo povučenije, ali sam gledao Svemirka dva puta uživo prošle godine i to je koncertno jedno dosta drugačije iskustvo gdje uspijevaju taj synth pop prenijeti u više gitarsko ruho i to rade sjajno. Odličan nastup na Festivalu uličnih šetača u Novom Sadu i oduševljena reakcija publike koja je pjevala sve njihove pjesme dokaz su da Svemirkova glazba odlično rezonira i među istočnim komšijama.

  1. Mario Knezović & Filip Motovunski – Pionirski dom 2; Pionirski dom je rezidencija glazbeno poetskog programa i međunarodne kulturne suradnje koja se odvija u Radnoj sobi Pionir u Rojcu u Puli, u organizaciji udruge „Tondak“. Na prvoj rezidenciji prošle godine sudjelovali su Aleksandar Stojković St, pjesnik i frontmen Goribora te trombonist i jazz glazbenik Luka Žužić, a na drugoj rezidenciji u glavnim su ulogama bili Mario Knezović, lider mostarske grupe Zoster te zagrebački DJ i producent Filip Motovunski. Uz njih kao autore, logističku potporu čine „rezidenti“ Alen Rosanda na sintisajzerima, Branko Crnogorčić, tehnički voditelj rezidencije te poznati producent i idejni začetnik rezidencije Edi Cukerić. Osnovna značajka ove rezidencije je pokušaj da se autori koji na njoj sudjeluju pomaknu iz svoje zone komfora, okušaju u nečemu drugom, a da tu opet bude dovoljno poveznica s njihovim matičnim bendovima. I u tome su u potpunosti uspjeli, jer meni je „Pionirski dom 2“ kao kolekcija pjesama bolji od bilo kojeg albuma Zostera do sada: sjajan miks elektronike, drum’n’bassa, old school diska, sve do dalmatinskog popa u najljepšoj pjesmi s albuma, „Moji brodovi“, za koju se ne bih čudio da postane budući klapski standard. Plesne bombe poput singla „Imigrato Slavo“ podjednako tjeraju na ples i na razmišljanje, „Nosit ću sam“ je predivan electro valcer, a „Du du du“ plesni pop pojačan odličnom međuigrom muško-ženskih vokala.
    Završena je i treća rezidencija na kojoj su gosti bili osječki reper Kandžija i sarajevski multiinstrumentalist Srđan Vranić-Duco, član Rundek Cargo Tria, to izdanje će se pojaviti na proljeće ove godine, a već je najavljena i četvrta rezidencija na kojoj će gost biti bosanski psiho Damir Avdić.

  1. Nina Romić – Sloboda; Svaki novi album Nine Romić praznik je za uši, no činjenica da je njen peti album „Sloboda“ jedva dobacio među prvih deset manje govori o kvaliteti samog albuma, a više o opakoj konkurenciji koju smo prošle godine imali. Na novom albumu Nina s ekipom sjajnih suradnika zvuči još bendovskije i rockerskije, a primjetan je pomak i u produkciji i u Nininom vokalu koji je u ovoj kolekciji pjesama konačno eksplodirao u svoj svojoj snazi. Zanimljiva je i sekvencija pjesama jer album počinje laganijim i mračnijim kompozicijama da bi prema kraju one postajale sve brže, slobodnije i pozitivnije. Nina eksperimentira sa zvukom, ali to je opet ona stara dobra Ninočka koju slušamo i pratimo brat bratu desetak godina. Žena se pošteno namučila i zaslužila da dobije tu slobodu da radi što želi i što voli, pa čak i ako „Sloboda“ nije njezin najbolji album, jebeno je dobar.

 

  1. Mile Kekin – Kuća bez krova; Nakon što je 2017. Mile predstavio genijalni singl „Reno 4“ bio sam uvjeren da će i ostatak albuma biti u tom springsteenovsko-segerovsko-brianfallonovskom štihu, ali avaj – to se tek donekle ostvarilo. Mile je sjajan tekstopisac i to je na svom drugom solo albumu još jednom dokazao kroz priče o djetinjstvu, odrastanju, roditeljstvu i ljubavi, spretno između svih tih naizgled pastoralnih sličica ubacujući stihove koji seciraju tešku i turobnu hrvatsku stvarnost. Mlada ekipa svirača zna svoj posao, o Denykenu kao producentu da ne govorimo, ali konačan rezultat je album s pjesmama uglavnom u laganijem ili mid tempu koji povremeno zagnjavi, uz nekoliko „bisera“ poput nepotrebnog dueta s Bajagom u patetičnoj „Atlantidi“ ili ljigave „Samo moja“ koje jednostavno nisu zaslužile biti uvrštene u ovu kolekciju. No, unatoč tome Mile uspješno vozi paralelku solo i s matičnim bendom i drago mi je što je s nama.

 

  1. Jonathan – To Hold; Riječki Jonathan po nekima su prećerali u ambicioznosti razdvajajući svoje posljednje izdanje na dva podulja EP-a, „To Love“ iz 2017. i prošlogodišnji „To Hold“, ali po meni to se isplatilo. Novi album i prethodni su poput yina i yanga: dok je prošli bio sastavljen uglavnom od melankoličnih mid-tempo komada, ovdje su se Jonathanovci malo oslobodili, ubacili u višu brzinu i snimili kolekciju bržih i poletnijih pjesama koje ne samo što će jebati majku nerotkinju u live izvedbi, već kvalitetom ne zaostaju za njihovim sjajnim debijem „Bliss“. „Something to Cry about” je hitoidna poput najboljih radova The Nationala, „I Never Meant to Be there” je na tragu Bryana Ferryja i Roxy Music, „I don’t Mind” je odličan duet s Lovely Quinces, dočim „Wake Up Call” zvuči poput The War On Drugs u plesnom raspoloženju, a to je tek polovica albuma.

  1. Ogenj – Domaj; Koprivnički Ogenj jedna su od najboljih priča domaćeg rocka posljednjih godina. Ono što ih izdvaja od brojnih drugih bendova je prije svega pjevanje na kajkavštini, zanimljiv instrumentarij koji uključuje bisernicu i violinu te osjećaj za napraviti pravu podravsku „štalu“ (kako bi to Gustafi rekli) svojim energičnim i nabrijanim miksom folka, punka i countryja. „Domaj“ se lijepo nadovezuje na njihov nastupni EP „Još je rano“ s kojim dijeli dva hita („Lepa Mara“ i „Hote hote“) uz još deset novih pjesama čiju snagu su demonstrirali u Osijeku u klubu Siesta i prošle godine na Backyard festivalu u Donjem Miholjcu kada sam ih ulovio uživo. U međuvremenu je ekipa promijenila dva člana, ali nadam se da to neće utjecati na kvalitetu live izvedbe ili budućih pjesama. Sjajan bend i album vrijedan svake pohvale.

  1. Goran Bare i Majke – Nuspojave; Nakon šest godina i groznog hard rock izdrkavanja na albumu „Teške boje“ i nevjerojatne popularnosti naslovne pjesme koja je Baretu postala najveći hit u karijeri ali i najveći uteg oko vrata jer mu je kraljevski sjebala život, Bare se resetirao i vratio teškim, mračnim i mučnim temama uz pratnju odličnih glazbenika koji su uspješno Baretov blues odveli u pravcu psihodelije i krautrocka, na trenutke zvučeći poput Trenta Reznora koji obrađuje pjesme s posljednjeg Bowievog albuma „Blackstar“. A da Bare stoji iza novih pjesama svjedoči činjenica da je na koncertima izvodio materijal u cjelini i cijelosti, svih sedam pjesama u trajanju od 46 minuta, prije nego što bi prešao na hitove za raju, gaju i vlaju. „Ljubav krvari“ je jedna od najboljih pjesama koje je Bare ikada napisao, a na ovom „putu u srce tame“ krvari se koliko hoćeš. Definitvno album koji će odvojiti Bareta od krda nedojebanih tinejdžera i tinejdžerki koji su se zakačili za „Teške boje“, ovo je „težak zvuk“ za prave glazbene konosere.

  1. Edo Maajka – Put u plus; Edo se vratio nakon šest godina, ali ne samo što se vratio nego je razbio beba zvečku na svom novom albumu. „Naoružan“ sjajnom ekipom glazbenika koju čine svestrani klavijaturist Toni Starešinić, gitaristički majstor Yogi Lonich, fantastičan basist Mario Rašić i vrhunski bubnjar Mirsad Dalipi, ovo bi bilo nešto posebno i da su oni samo sjedili i pili kavu s Edom u studiju, ali kad su se već dohvatili svojih instrumenata rezultat nije mogao ni biti drugačiji nego možda i ponajbolji Maajkin album do sada. Nabrijan i naelektriziran, album je amalgam starog funka 70-ih, jazzy kljova, RATM-ovskih gitara i paklene ritam sekcije koja melje sve pred sobom, a takav zvuk savršeno prati Edine rafale stihova koji su proširili poetiku s balkanskih gudura na cijeli svijet, obzirom da i Edo zadnjih godina živi u Izraelu i postao je građanin tog istog svijeta. I raspižđen je onim što vidi i tu svoju raspižđenost podijelio je s nama. Iako mu na albumu gostuju prvoligaši poput Saše Antića, Yaye ili Dine Šarana, te suradnje su među slabijim stvarima na albumu, toliku sjenu „Glavonja“ baca ovdje.

  1. Mary May – Things You can’t Put Your Fingers on; „…što god da odaberete nećete pogriješiti, od nježne i sjetne beatlesovske „Grpwn Girl“, preko mračnog klavirskog bluesa „Black Porsche“, preko Lana Del Reyovskog popa „What a Day“, ili „A Lot“, bržu stvar u kojoj Mary May uspješno kanalizira buntovni duh PJ Harvey. Stvarno svestrana cura i jedan od najimpresivnijih debi albuma u dugo, dugo vremena.“ To sam napisao u recenziji singla “A Lot”, a Mary May se pokazala kao jedno od najugodnijih iznenađenja godine. Rijetko kada imamo prilike čuti debi album mlade kantautorice koji zvuči tako zrelo, tako zaokruženo i koji tako sigurno plovi kroz glazbene stilove, od americane, folka, akustičnog popa, bluesa pa do bogatih orkestracija, sve u odličnoj produkciji Marka Mrakovčića. A iznad svega toga tu je Marin vokal, lijep, siguran i uvjerljiv, na trenutke anđeoski nevin, kao da cura širom otvorenih očiju poput Alise šeta kroz zemlju čuda, svoj intimni svijet naznačen na ovom albumu, i otkriva čudesa u njemu. Otkrijte ih i vi, ovo je album pred kojim treba skinuti kapu.

  1. Kensington Lima – May; Evo još jednog Maya, kako prikladno. Priznajem, najviše muke kod sastavljanja liste imao sam oko trećeg mjesta i krivo mi je k’o psu što je Mary „ispušila“ za picinu dlaku, ali debi album Kensington Lime je u svakom pogledu podjednako dobar kao i onaj njezin. Iza ovog imena krije se multiinstrumentalist Josip Radić, polovica bračkog dua Valentino Bošković, koji je iskoristio pauzu u izdavanju albuma Valentina da zgotivi prekrasan album koji nas podsjeća, kako kaže jedan od singlova, da je bilo bolje u doba kaseta. O tome se da raspravljati, ali ovo je neporecivo sjajan album koji kanalizira duh 60-ih, Beatlesa i Beach Boysa (nešto manje Stonesa, sorry Mick i Keith), Kinksa i Burta Bacharacha, 70-ih i najboljih radova Eltona Johna ili Fleetwood Mac, pa do 80-ih i bendova poput Big Star, a tu je i stvar „Memphis“ kao hommage poznatom američkom središtu glazbe. Josipa sam redovito predstavljao singlovima kako ih je objavljivao, no neke od najboljih pjesama na albumu, poput čistokrvnog popa „Jenny from the Upstairs“ ili genijalne “Summer’s Gone”, uopće nisu objavljene kao singlovi, što svjedoči o nevjerojatnoj snazi ovog izdanja.

  1. Šumski – Ostrvo ledenog kita; A prva dva mjesta na listi najboljih idu albumima na koje se najduže čekalo. Kada je zagrebački bend Šumski objavio svoj posljednji album, ja sam živio u Zagrebu, redovito sam pohodio koncerte i redovito sam karao, što je doista ozbiljan pluskvamperfekt. Nakon 15 godina bend se vratio, a triju Fantastikus koji čine Kornel Šeper, Viktor Krasnić i Marin Juraga pridružili su se neki novi članovi, uključujući vječno zimzelenog Pavlicu na trubi, a vratili su se genijalnim albumom koji može ‘ladno oduvati sve što su do sada napravili. Zvukom je to i dalje začudan miks prog rocka, krautrocka, afro beatova i laganih posveta zvuku 80-ih i bendovima poput Haustora, no zvučna slika je proširena dodavanjem još jedne gitare, trube i violončela, ali najveća promjena dogodila se u tekstovima. Oni su i dalje cinični, puni crnog humora, ali ozbiljniji i manje zafrkantski, a prevladavaju teme starenja i aktualni društveno-politički problemi poput iseljavanja mladih, rastućeg fašizma, rata i njegovih posljedica te srušenih iluzija generacije rođene krajem 60-ih i početkom 70-ih. Album koji bi svatko morao preslušati.

  1. The Strange – Echo Chamber; A to o obaveznom preslušavanju odnosi se i na pobjednika za ovu godinu. Davne 2004. ovo je bio side projekt američkog Slovenca Chrisa Eckmana i članova The Bambi Molestersa, a njihov debi album „Nights of Forgotten Films“ bio je moj album godine u ono vrijeme kada Zli Hadžo nije postojao kao entitet na netu već samo u stvarnom životu (mnogi bi voljeli da je tako i ostalo, no što da vam kažem osim: Life is a bitch, and then you marry one). U međuvremenu su Bambiji prdnuli u čabar (iako su svi svirali na ovom albumu), gitarist Dalibor se pridružio Chrisu pojačan članovima riječkih My Buddy Moose i puhačima koji su surađivali s TBM i nastao je „Echo Chamber“, album za koji vrijedi ona krilatica naših istočnih susjeda „Svjetsko, a naše“. Koktel žanrova koji isprepliće americanu, barokni pop, surf rock, blues, soul i malčice jazza, uz lagani naklon izvođačima poput Lambchopa, Calexica ili Tindersticksa kroz kinematografski bogate puhačke pasaže i prepoznatljiv Eckmanov vokal, podjednako je upečatljiv u laganicama poput „Lonesome Rider“, „Dead End Shore“ ili „Killing Time“, ali i u koncertnim razvaljotkama u stilu naslovne skladbe ili singla „Dime a Dozen“. Iako je album nastajao kroz dugo remensko razdoblje i, zbog geografske raštrkanosti sudionika, započeo je kao razmjena ideja mailom, konačan rezultat je savršeno odsvirano, otpjevano i isproducirano djelo koje kvalitetom nadmašuje najveći dio inozemne konkurencije koja luta po sličnim glazbenim meridijanima. Ne želim bogohuliti, ali ako smo raspadom Bambija dobili The Strange kao punokrvan bend a ne samo usputni projekt njegovih članova, rado potpisujem tu razmjenu…

Ovaj unos je objavljen u Play of the Week. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s