Šort kats – TV serije: True Detective, Counterpart, Black Monday

Nova godina, nova rubrika. Obzirom da me svako malo netko prca u zdrav mozak što ne radim više recenzija albuma, a malo sam smanjio i pisanije o filmovima i serijama, odlučio sam izaći vam u susret i uvesti novu rubriku pod nazivom „Šort kats“ u kojoj ću u kratkim crtama predstaviti po nekoliko novih i aktualnih izdanja koja sam gledao / slušao u posljednje vrijeme. 

Za ovo prvo izdanje ŠK-a predstavljam vam tri svježe serije iz ovogodišnje produkcije: jednu ganc novu, jednu ponavljajuću i jednu antologijsku seriju. Dakle, od svačega ponešto. A onima kojima će možda nedostajati moja skribomanska izdrkavanja u recenzijama, što da vam kažem osim onoga što govorim od početka – get a life!

True Detective by Nic Pizzolatto (HBO)

Kada je „Čru Ditektiv“ u pitanju ja sam malo čudan svat: nisam slijepo obožavao prvu sezonu (premda je bila jako dobra), niti sam pljuvao po slabijoj ali solidnoj drugoj sezoni jer je to bilo, kao, u trendu. Ipak, Pizzolatto je čitao kritike, vidio je da su ljudi popizdili što je drugu sezonu s američkog juga prebacio u sunčanu Kaliforniju, što se sam latio režije, što je priču ispričao pravocrtno, bez vremenskih skokova, pa se vratio formuli koja je u prvoj sezoni odlično funkcionirala. Ponovo imamo buddy-buddy par detektiva u istraživanju nestanka i ubojstva, malo mjesto u zabiti sjevernog Arkansasa, neriješeni slučaj iz prošlosti koji diže svoju ružnu glavu i nekoliko vremenskih radnji koje se isprepliću – čak tri. Režiju je povjerio Jeremyju Saulnieru, ne toliko razvikanom redatelju, ali koji je u sjajnom filmu „Green Room“ pokazao da zna graditi napetost, iako nema Fukunagin vizualni stil gothic noira koji je obilježio prvu sezonu. I dok istraga teče (ili ne teče), u pozadini imamo prisutne sve klasične elemente života u redneckovkoj zajednici – rasizam, alkoholizam, gospodarska depresija, obiteljsko nasilje, nezaposlenost i besperspektivnost. (Svaka sličnost s Hrvatskom danas je zlonasmjerna.)

Pizzolatto je pogodio u izboru glavnih glumaca – crnog detektiva Waynea Haysa (Mahershala Ali) i bijelog Rolanda Westa (Stephen Dorff), ali tu nema one kemije koju su u prvoj sezoni imali McConaughey i Harrelson: Ali toliko dominira da su svi ostali totalno u drugom planu i imam dojam da su seriju jednako tako mogli snimiti s njim i garniturom vrtnih patuljaka. Sama istraga nestanka i ubojstva dvoje djece prikazana je tako detaljno i minuciozno kao da se odigrava u realnom vremenu, Pizzolatto nije mogao protiv sebe pa i ovdje imamo prekomjerno granatiranje pretencioznim filozofskim dijalozima, no nakon prve tri epizode dajem palac gore ovoj seriji zbog odlične, prijeteće i beznadne atmosfere koja iz nje isijava.

 

Counterpart by Justin Marks (Starz)

„Counterpart“ je prošlu godinu završio na četvrtom mjestu moje liste najboljih novih serija, a pred sam kraj 2018. pojavila se i druga sezona, prilično tiho i ispod radara za jedan od najboljih Starzovih proizvoda posljednjih godina. Priču znate: postoje dvije paralelne dimenzije i dvije paralelne Zemlje koje su odvojene portalom kroz koji samo odabrani mogu prolaziti, no naši susjedi infiltriraju gomilu spavača u našu dimenziju kako bi ju destabilizirali. Zanimljiva, originalna i napeta priča sama po sebi ima dodanu vrijednost u glavnom glumcu, J. K. Simmonsu, koji maestralno igra dvije glavne uloge, dva Howarda Silka identična po izgledu ali dijametralno oprečna po karakteru. Upravo je Simmons bio zvijezda prve sezone, zahvaljujući kome je „Counterpart“ prije bio odlična studija karaktera nego sci-fi miš-maš.

U drugoj sezoni Marks je slijedio mudre riječi Randyja iz filma „Scream 2“ koji objašnjava Sidney kako funkcioniraju nastavci: više akcije, više mrtvih, više napetosti, bolje elaborirane scene itd. Tako u drugoj sezoni imamo znatno više akcije u obje dimenzije, uvodi se hrpa novih likova, naglasak se stavlja na konspiraciju druge dimenzije protiv naše i sve je to dobro i funkcionira, ali pritom je Marks samog Howarda gurnuo dosta u stranu. I tu serija jako gubi: Simmons je i dalje brilijantan dok igra dva Howarda koji su nakon zatvaranja portala završili u pogrešnoj dimenziji i svojom nijansiranom izvedbom savršeno ocrtava razvoj njih obojice dok se prilagođavaju životu u novim okolnostima, no prostor je dao drugim likovima koji ga nisu najbolje iskoristili: buđenje njegove žene iz kome u našoj dimenziji uglavnom ima zijevajući efekt, a ideja da bi nas mogao zanimati dublji uvid u privatni život birokratskog štrebera Petera potpuno je pogrešna. Veteran James Cromwell je sjajan dodatak drugoj sezoni i jedini zanimljiv lik koji može koliko-toliko parirati Simmonsu. Nakon odgledanih pet epizoda (Starz ih izbacuje jednom tjedno), nešto sam manje zadovoljan nego prvom sezonom, ali kad pogledam kamo su otišle druge sezone „Sluškinjine priče“ ili „Westworlda“ (u lijepi trokurac), „Counterpart“ se još sasvim dobro drži.

 

Black Monday by Jordan Kahan & David Caspe (Showtime)

Imali smo svojedobno sjajan britanski film „Crni petak za gangstere“, a evo nam sada i crnog ponedjeljka, priče o najvećem padu njujorške burze u povijesti od 19. listopada 1987. godine koji je, unatoč brojnim teorijama s ove ili one strane zdravog razuma, do danas ostao velikim dijelom nerazjašnjen. Showrunneri Kahan i Caspe odlučili su nam dati svoju verziju tog događaja koja se, dakako, ne pretrže baš od držanja povijesnih činjenica uobličivši cijelu priču kao urnebesnu komediju o skupini opičenih trgovaca dionicama predvođenih osebujnim Mauriceom “Mo” Monroem (sjajni Don Cheadle) koji neortodoksnim, često i gerilskim metodama uspijevaju zaobići uštogljena pravila trgovanja na Wall Streetu ali i, što je najvažnije, ostvariti profit. Moova menažerija uključuje Dawn (Regina Hall), njegovu ex-partnericu i zamjenicu te nespretnog nerda Blaira Pfaffa (Andrew Rannells) koji im se pridružuje na kraju prve epizode.

„Black Monday“ nije Stoneov „Wall Street“, prije bi se reklo da je Scorcesejev „Vuk s Wall Streeta“ po količini humora, tempu i dinamici, načinu kako likovi komuniciraju, njihovom ekscesnom ponašanju, po šmrkanju kokaina umjesto jutarnje kave, pa i po stavu koji ekipa ima – mi možda jesmo autsajderi, ali ćemo se bosti i s najvećima i nitko nas neće prcati u mozak. Jedina je razlika što ova ekipa ne organizira partije na kojima se igra ljudski pikado s patuljcima umjesto strelica ali dobro, tek smo odgledali prvu epizodu, možda dođemo i do toga. Cheadle se nevjerojatno dobro zajebava kanalizirajući kroz svoju ulogu duh genijalnog komičara Richarda Pryora s afro frizurom, a duša serije je Regina Hall koja se jedina doima koliko-toliko normalnom i stabilnom u tom zvjerinjaku. Dobro ćete se nasmijati, a ako ste zaljubljenik u pop kulturu 80-ih neće vam promaći ni obilje pop kulturnih referenci iz tog vremena, od Bananarame, preko „Top Guna“, Billyja Oceana, Freddyja Kruegera, a kada iz pete izvuku zaboravljene i pokopane DeBarge i njihov hitić „Rhythm of the Night“ izmame vam osmijeh od uha do uha. Prva epizoda je brza, dinamična, frenetična, svakako pretjerana, no užasno zabavna (killer lajna: „Najgori si trgovac na Manhattanu poslije Indijanaca“) i ostaje vidjeti hoće li i ostatak sezone biti takav.

Ovaj unos je objavljen u Šort kats. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s