Šort kats – Albumi: Edi East Trance Blues, Stray Dogg, Bernays Propaganda, Sharon Van Etten

Evo i prvog izdanja Šort katsa gdje predstavljam nove albume. Plan je u svakom izdanju ubaciti po jedan album iz Hrvatske, Srbije, ostatka regije i vascelog svijeta, pa ćemo vidjeti kako će to i hoće li to funkcionirati. Naravno, da ne pomisli sad netko da ćete dobiti recenzije u tri rečenice, nećete, ali ću sve skupa ugurati na ispod tri stranice teksta, a znate kad ja imam dobar skribomanski dan da sam u stanju tri stranice potrošiti samo na jednu recenziju. Dakle, da vidimo na što će ovo ličiti… 

Edi East Trance Blues – Sumpor;

Otkud Edi Maružin, lider Gustafa, u blues priči? Pa, pravo pitanje nije otkud on u ovoj priči već što mu je toliko dugo trebalo da snimi ovakav album jer ako pratite karijeru Gustafa, onda vjerojatno znate da se na svakom njihovom albumu nalazi barem po jedna blues stvar.

Ovdje se Edi zadržao u okvirima sirovog, jednostavnog četveroakordnog bluesa, okupivši ekipu koju čine Predrag Ljuna (gitara, usna harmonika, vokal), Danijel Paulović i Davor Milovan (bas), Čedomir Mošnja (bubanj) te uber producent Edi Cukerić (perkusije, produkcija). Blues ove ekipe nije blues američkog juga, močvara i Roberta Johnsona, već onaj američkog Teksasa i ZZ Topa ili, kako je Edi napisao na omotu CD-a, „istrijanski bili blues“. A njega karakteriziraju snažan i brz ritam, čvrste blues-rock gitarske dionice, sitni dodaci poput efektnog ubacivanja usne harmonike, cigarbox gitare ili jakih perkusija koje pjesmama daju plesnu dimenziju te zajebantski tekstovi.

Zaboravite na one klasične tužaljke tipa: „Otišla si, sad sam sav sjeban, jao meni“. Edi ne može pobjeći od sebe i načina na koji piše tekstove, pa je tome ostao vjeran i ovdje: i dalje se čvrsto drži pjevanja na čakavštini, a tekstovi su zajebantski, cinični i lascivni, a damama u pjesmama Edi se obraća biranim izrazima poput „pičiću moj“ ili „anđeliću moj bjondi“. Moj favorit je pjesma „Kad mi je prva žena pošla čja“ čiji je tekst tipično gustafovski neodoljiv: „I sad ću petu uženiti / Sisti vraga u soje krilo / Ali bez vraga dosadno bi bilo“. Cijeli album se doima iskreno i spontano, a tako je i snimljen: navježbaš stvar, stisneš „rec“ u studiju i to je to – sirovo, rudimentarno, bez pretjerano mnogo šminkanja u post produkciji – onako kako bi se blues i trebao svirati.

„Doma gren“ ima klasičan blues rock rif koji malo vuče na svevremenski „La Grange“ teksaških bradonja, dok „Tornjaj se“ ima southern rock rif kakav su patentirali Lynyrd Skynyrd, a završna „Poništo“ je boogie rock na tragu ranih radova Status Quo-a s kraja 60-ih i prve polovice 70-ih („Pictures of Matchstick Men“ npr.). To su samo neki vrhunci ovog ujednačenog albuma čijih deset pjesama traje jedva pola sata i neće vas ni za trenutak smoriti, čak će vam pokazati da blues može zvučati plesno, sexy i zabavno.

https://www.facebook.com/edieasttranceblues/

Stray Dogg – Look at the Moon;

Stray Dogg je ime kojim se u početku koristio beogradski kantautor Dušan Strajnić koji je potpuno prešao na bendovsku varijantu na prethodnom albumu „Come along Wind“. Dakle, ovdje više ne govorimo o jednom psu lutalici, već o čitavom čoporu njih koji gledaju u mjesec (prije bih rekao da laju na njega, ali „Bark at the Moon“ je Ozzy Osbourne patentirao prije podosta godina).

Na svom četvrtom albumu Dušan i bratija nisu mnogo odstupili od zvuka s njihovih prethodnih izdanja, ali su ga malo apdejtirali. Malo su se odmakli od tradicionalnih instrumenata pa su eksperimentirali s elektronikom što se čuje prije svega u „Sunset“, lijepom komadu sanjive downtempo elektronike gdje uopće nema „klasičnih“ rock instrumenata već Dušanov falseto vokal „lijeno“ lebdi iznad sintetičkog beata, efekata i delay mašine i to zvuči savršeno logično u kontekstu albuma. Malo elektronike osjeti se i u naslovnoj pjesmi, dodatno obogaćenoj zvukom Rhodes piana kojeg je lijepo a suptilno odsvirala Ana Janković.

Još jedna novost je i gostovanje velikog broja gostujućih glazbenika što je dovelo do proširenja zvučne slike i izlaska iz zone hermetičnosti koja je bila prisutna na prva dva albuma SD-a. Ljubiteljima „starog“ Straya možda neće odmah leći središnja tema albuma, šestominutni tour de force „Devil’s Dance“ ili pjesma „Pity“ gdje su akustični instrumenti potpuno uklonjeni i zamijenjeni električnima, Dušan se i vokalno „digao“ i pokazao zube, a novi bubnjar u bendu, Boško Mijušković, basist benda Straight Mickey And The Boys, u ove je dvije pjesme pokazao da je punokrvni rock bubnjar koji je zvuk benda digao na razinu više.

Ipak, novotarija koja će izazvati najviše zanimanja je stvar ostavljena za kraj albuma, prva pjesma na srpskom jeziku koju je Dušan napisao za soundtrack filma „Susret”. Prekrasna uspavanka odsvirana samo na akustičnoj gitari pravi je flashback na onog starog, ranog Straya, ali pokazuje i da je opcija pjevanja na materinjem jeziku otvorena i da se ništa ne gubi u odnosu na engleštinu.

No, nemojte da vas ovaj spisak noviteta obeshrabri da možda pomislite da su Stray Dogg odlučili komercijalizirati se, ići na stadione ili prodati se (hm, a što je loše u „prodaji“? Ja bih bio prvi koji bi se „prodao“, samo kad bi me netko htio). To je i dalje melankoličan lo-fi zvuk (unatoč hi-fi teškašima koji sviraju na njemu) s tekstovima o ljubavi ili nedostatku iste, o gubitku i nadi, s karakterističnim Dušanovim falsetto vokalom, samo proširene zvučne slike, aranžmanski malo drugačije i s novim-starim producentom Borisom. Album se može slušati i u kućnoj varijanti ali i uživo (što su potvrdili jako dobrim nastupom na prošlogodišnjem beogradskom Beer Festu) tako da, za koju god se varijantu odlučili, nema zajeba.

https://www.facebook.com/Stray-Dogg-126432744107798/?ref=page_internal

http://www.straydogg.com/

Bernays Propaganda – Ništo nema da ne razdeli EP;

Bernays Propaganda ove godine slave desetu obljetnicu svog diskografskog i koncertnog postojanja, a tim povodom kreću na europsku turneju na kojoj će u proširenoj postavi izvoditi presjek svoje karijere, ali i svih bendova i projekata s kojima motor benda, Vasko Atanasoski, surađuje. Taj spektakl najavljuju krilaticom „33 hita u 150 minuta“, a okruglu obljetnicu dodatno će uveličati i novim albumom „Druga mladost, treči svetski rat” koji bi se trebao pojaviti na jesen.

A kao predjelo za novi album Vasko, Kristina i Deni, sada kao petorka pojačana basistom Radetom Jordanovskim i bubnjarem Kristijanom Lafanazovskim, krajem prošle godine isporučila je ovaj EP s tri pjesme koji je objavljen kao zajedničko izdanje nezavisnih izdavačkih kuća iz Slovenije, Hrvatske, Srbije i Makedonije – Moonlee Records, Geenger Records, Pop Depresija i Balkan Veliki. To je njihovo prvo izdanje nakon albuma „Politika“ iz 2016. koji je predstavio promjenu u zvuku benda jer je veći naglasak stavljen na synthove i programirane ritmove te je bend počeo zvučati plesno i popično.

Taj trend se nastavlja i na ovom EP-u koji kao da predstavlja presjek cijele karijere benda do sada. Uvodna „Mojata Marija“ kao da je sišla s „Politike“, svojim plesnim ritmom odvodi bend još dublje na teritorij disco punka poput nekog čudnog remiksa LCD Soundsystema, „Kerka na gladot“ je najviše old-school BP s minimalističkim post punk zvukom i uber pop Kristininim vokalom, dok je najzanimljivija naslovna stvar u mid tempu vrlo neobičnih zvučnih ornamenata za koje su zaslužni poznati jazz gitarist Toni Kitanovski solo dionicom na električnoj gitari, dok je fluidni bas odsvirao ni manje ni više nego legendarni američki basist Mike Watt (Minutemen, fIREHOSE, The Stooges). (Mikeu ovo nije prva suradnja s ekipom: prije nešto više od godinu dana za Record Store Day 2017. objavio je 7” singl “Balkans Pedro Four Way” gdje je okupio tri benda iz tri različite balkanske države (Thee Melomen iz Zagreba, Vaska Atanasoskog iz Skopja, Disciplin A Kitschme iz Beograda i Wattov bend The Secondmen iz San Pedra) koji su svaki obradili po jednu pjesmu nekog od preostalih bendova).

Tekstualno, Bernaysi su i dalje socijalno osjetljivi i društveno angažirani, njihov osjećaj za aktivizam i pokazivanje srednjeg prsta sistemu i establishmentu i dalje je jak kao i na početku karijere i to se ni promjenom u zvuku nije promijenilo. Njihova poruka i dalje je jasna i punkerski izravna, a minimalistički pristup aranžmanima i široko postavljena produkcija daju pjesmama da dišu ali bez da prekriju poruku u tekstu. Bernaysi vas sada mogu istovremeno natjerati i da plešete i da razmišljate svojom glavom, a to baš nije mala stvar.

https://www.facebook.com/bernayspropaganda/ ; https://bernayspropaganda.bandcamp.com/

Sharon Van Etten – Remind Me Tomorrow;

Svašta nešta se izdogađalo u životu Sharon Van Etten od izlaska njezinog posljednjeg albuma „Are We there“ iz 2014. Cura je doslovno nestala s mape: počela je glumiti (u Netflixovoj seriji „The OA“), pohađala je tečaj za psihološkog savjetnika, dobila je sina, sjebe to čovjeka, a pogotovo ženu, još ako je bila sjebana i ranije… Sve te okolnosti dovele su do toga da njezin novi, peti album, zvuči dosta drugačije od prethodnih, a opet nekako poznato.

Najvažnija novost je Sharonino okretanje elektronskom zvuku. Da, to danas rade svi rock bendovi i njihova mrtva baba, ali ne uspijeva to svakome, a onaj tko hoće da taj prijelaz „na tamnu stranu“ bude uspješan često kao džoker „Pozovi prijatelja“ koristi poznatog producenta Johna Congletona koji je postao „in“ faca radeći sa St. Vincent ili Future Islands. Naravno, to je vrh ledenog brijega, većina onoga s čime je radio je boranija koju ni njegov magic touch nije mogao izvući iz osrednjosti, no sa Sharon Van Etten je ponovo pogodio u sridu.

Stvar je u tome što je Sharonica odličan storyteller, singer-songwriter koja sjajno secira međuljudske odnose bez obzira na glazbenu podlogu ispod; kao u slučaju Bernaysa gore, mogla si je dopustiti da glasne gitare zamijeni old-school synthom i elektroničkim beatovima a da ništa ne izgubi na snazi i uvjerljivosti. A s druge strane dobila je svoj najkomercijalniji album do sada s nekoliko rasnih, gotovo stadionskih hitova: prvi singl „Comeback Kid“ bio je njezin prvi hit tjedna kod mene krajem prošle godine, a i završio je među 10 najboljih za cijelu 2018. svojim plesnim disko ritmom i pop harmonijama; novi singl, Springsteenovska posveta mladosti u New Jerseyu „Seventeen“ cijeli je siječanj najslušanija stvar kod mene, a k’o budali šamar mi je sjela i laganija „Malibu“ svojom zvučnom rekreacijom west coast zvuka 70-ih. Njima nasuprost stoje pjesme poput „Jupiter 4“, imenovane po marki sintisajzera koja prevladava na albumu koja zvuči poput pjeva duha koji opsjeda ukletu kuću, ili delikatna „You Shadow“ gdje se možda najbolje čuje širina i pop celofan kojim je Congleton omotao album.

Rezultat je njezin najprijemčiviji i najbolji album do sada, ali koji i dalje sadrži sve one elemente koje smo voljeli kod Sharon: introspektivne tekstove, sirove i duboko emotivne vokale, samo što su gitare utišane i veći naglasak je stavljen na synthove. Ako možete živjeti s tim, a ja mogu, slobodno ću reći da je ovo prvi veliki album 2019. do sada. Nadam se da će ih biti još…

https://www.facebook.com/SharonVanEttenMusic/ ; https://sharonvanetten.bandcamp.com/album/remind-me-tomorrow

Ovaj unos je objavljen u Šort kats. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s