Noć muzeja 2019. – Četiri skakaonice, 01. 02. 2019.

Tradicionalna, četrnaesta po redu Noć muzeja održana je diljem Hrvatske u petak 1. veljače. U nedostatku pametnijeg posla i drugih, boljih sadržaja i ja sam se ukazao tamo i malo prokrstario po Tvrđi odradivši svoje uobičajene četiri skakaonice: Muzej Slavonije, Arheološki muzej, Geleriju Kazamat i Galeriju Waldinger. 

Noć muzeja je ona idealna manifestacija da si ljudi operirani od kulture olakšaju dušu jer, eto, bar jednom godišnje posjete muzeje, ne moraju platiti upad, a ogrebu se i za neke publikacije ili ih nabave uz popust. Otud i gužve na ulazima i čekanje u redovima što meni kao redovnom posjetitelju kulturnih događanja ide na kurac jer se mrzim gurati s tim šljamom koji kulturu ne bi prepoznao ni da nogom ugazi u nju. Zato par godina nisam uopće izvještavao o ovoj manifestaciji (iako svake godine odem baciti oko), no kako je ovaj siječanj bio katastrofa što se kulturnih događanja tiče čak i za osječke palanačke standarde, odlučio sam napisati par riječi. A obzirom da su u pitanju četiri skakaonice, neću dužiti kao obično.

Prva skakaonica – Galerija Kazamat, izložba „Bure baruta 8“

HDLU Osijek i Galerija Kazamat već osmu godinu zaredom organiziraju skupnu izložbu pod nazivom „Bure baruta”, koja je namijenjena mladim, kvalitetnim i školovanim neafirmiranim umjetnicima izvan kulturno-umjetničkog establišmenta i služi kao platforma za upoznavanje javnosti i struke s njihovim radom. Svako „Bure baruta“ predstavlja po troje umjetnika sa svojim samostalnim i odvojenim umjetničkim konceptima.

Ovoga puta barut su potpalili Dario Brkić, Josipa Stojanović i Vinko Vidmar. Dario Brkić predstavio se u prvoj prostoriji sa 14 grafika u tehnici dubokog tiska poput aquatinte pri čemu je grafičke matrice lomio i presavijao kako bi dobio specifičan odnos svjetla i sjene. Rezultat je vrlo apstraktan, niz radova bez naziva i bez ikakvog značenja, barem za mene. Malo previše eksperimentalno za nekoga tko voli makar trag smisla u eksponatima.

A smisla ima u sljedećoj prostoriji, u dva rada Vinka Vidmara. Lijevo od ulaza je prostorna instalacija sačinjena od greda koje su pripadale kući u kojoj je odrastao, a koja je tijekom Domovinskog rata pogođena s dvijea granate pa joj je krov urušen. Vinko je sačuvao grede koje je konzervirao pored kuće koja je obnovljena i na taj način je nastao njegov „Memento mori“. A pitanju smrtnosti vraća se i u video instalaciji preko puta u kojoj metalne gelere iz rata pere vodom i tako ih „čisti“, poput Pilata simbolički ih odriješujući od grijeha. Drugarica T., koja mi se s drugom K. pridružila u obilasku mjesta zločina, izrazila je interes da otuđi ovu konstrukciju i prebaci ju u svoje dvorište kao ljetnikovac za džukelu koju je udomila, no od toga izgleda neće biti ništa.

I konačno, u posljednjoj prostoriji imamo jedinu damu, Josipu Stojanović, koja je na izložbi predstavila svoj rad „I will be good… I will share my colours“ koji se sastoji od tri skulpture, tri gipsana odljeva biste umjetnika, multipliciranih u prirodnoj veličini, koji su cijelom površinom prekriveni fluorescentnim bojama. Josipin rad nastavlja se na „umjetnički rat“ koji su započela dva cijenjena umjetnika: Stuart Sample i Anish Kapoor. Njezin rad nastavak je njihovog spora oko (ne)slobode uporabe jedinstvenih materijala i boja, a ako vam to sve djeluje previše apstraktno i nejasno, pojednostavit ću vam. To su tri simpatična flourescentna čončike! Vrijedi ih pogledati, baš kao i cijelu izložbu. Jedina mana boravka u Kazamatu je užasna zagušljivost: kao da su svi prisutni, osim nas troje, pušili k’o sumanuti i zrak je bio toliko težak za disanje da smo ostali kraće nego što bismo inače. Čak ni cugu nismo popili…

Druga skakaonica – Muzej Slavonije

U Muzeju Slavonije u ulaznom holu posjetitelje je dočekivao i pozdravljao ravnatelj Muzeja Denis Detling, održana je prezentacija digitaliziranih osječkih novina na njemačkom jeziku, a posjetitelji su imali priliku vidjeti i tekuće izložbe: “Antički lapidarij”, “Tvrđa u Osijeku” i “Veliki rat i 1918.” te fotografije iz ciklusa “Lica grada”. Kroz sve smo to ekipa i ja samo proletjeli jer sam bio na otvorenju izložbe „Veliki rat“, a ono dvoje su bili na stručnom vodstvu održanom prije tjedan dana. Putevi su nam se razdvojili jer sam ja lagano odšetao iz Muzeja dok je njih dvoje otišlo ošacovati predstavljanje kataloga o – zamislite sad – tikvicama! Da, dobro ste pročitali, Muzej ima svoju zbirku tikvičarstva od 143 predmeta koja je upisana u Registar kulturnih dobara Hrvatske. Održana je čak i demonstracija šaranja tikvica koja je specifična samo za istočnu Slavoniju, no ja se nisam mogao natjerati da gubim vrijeme na to.

Treća skakaonica – Arheološki muzej

Sljedeća postaja bio je Arheološki muzej smješten odmah preko puta Trga. Gore na katu bio je stalni postav „Prapovijest“ i „Seoba naroda i srednji vijek“, kroz koji sam samo proletio, a puno zanimljivije je bilo u prizemlju gdje je otvorena izložba “U temeljima grada” autorica Natalije Čondić i Morane Vuković iz Arheološkog muzeja Zadar. Izložba prikazuje Zadar iz željeznoga doba, iz 1. tisućljeća prije nove ere, s arheološkom građom koja donosi informacije o početku života grada te predstavlja dio svakodnevnog života zadarskih Liburna. Prizemlje Arheološkog bilo je i prikladno osvjetljeno, a imali su i DJ-a koji je puštao neku bezveze tapeta mjuzu koja me nije nešto oborila s nogu, ali je prostor bio mnogo veći i nije se toliko osjetila gužva kao u Muzeju Slavonije koji stvarno postaje klaustrofobičan tijekom ovakvih manifestacija.

Četvrta skakaonica – Galerija Waldinger

Bazanje po muzejima i galerijama završili smo u Galeriji Waldinger koja je priredila retrospektivnu slikarsku izložbu našeg sugrađanina, akademskog slikara Josipa Alebića, sa slikama i crtežima nastalima između 1974. i 2019. Oni koji su malo poranili imali su priliku u neformalnom ozračju malo proćaskati s Alebićem o njegovim djelima, no mi smo debelo zakasnili na to, ali smo zato stigli ovjeriti sada već tradicionalni koncert osječkog jazz banda Argus. Stari lisac Miling udružio je snage s pjevačicom Tonkom Pintarić i imaju redovne rezidencije četvrtkom u kafiću Magis i planiram ih ovjeriti jedan od narednih četvrtaka jer ovo u Waldingeru je zvučalo loše. Svirka još ajde de, ali vokal je zvučao kao da žena pjeva s dna bunara. Je li to do samog prostora koji baš nije acoustic-friendly ili je problem u curi, otkrit ću na sljedećoj ekspediciji na Argus.

I tu smo podvukli crtu. U nešto više od dva sata obišli smo četiri institucije u Tvrđi, a moje društvo je odlučilo otići još ovjeriti „Slavonski biennale“ u Muzeju likovnih umjetnosti, no kako sam bio tamo na stručnom vodstvu, to sam preskočio i zatvorio još jedno izdanje Noći muzeja. Koje nije donijelo ništa od čega mi je zastao dah ili o čemu ću s ushitom pripovijedati onima koji nisu bili, ali i to je bolje od sjedenja kod kuće i buljenja u TV ekran ili računalni zaslon.

Skakaoničar Hadžo

Ovaj unos je objavljen u Gdje sam bio - ostalo. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s