Izložba „Sinkronizacije“ Josipe Stojanović @ Galerija Waldinger, 21. 02. 2019.

Don’t you hate that? Uncomfortable silences. Why do we feel it’s necessary to yak about bullshit in order to be comfortable?

Svi ljubitelji „Pulp Fictiona“ sjećaju se ovog legendarnog citata Ume Thurman na dateu s Johnom Travoltom. Taj mi je citat pao na pamet dok sam sinoć bio na samostalnoj izložbi „Sinkronizacije“ mlade osječke umjetnice Josipe Stojanović koja se bavi upravo pojmom tišine.

Ako vam je Josipino ime nekako poznato, čestitam – ona je bila jedna od troje umjetnika koji su se predstavili nedavno na osmoj po redu izložbi „Bure baruta“ u galeriji Kazamat. Dva pojavljivanja u manje od mjesec dana na mom blogu koji baš ne pripušta svakoga – to je pothvat koji ni mnogim razvikanijim mangama nije pošao za rukom.

Sad smo imali priliku vidjeti njezinu prvu samostalnu izložbu u rodnom gradu, a drugu pod nazivom „Sinkronizacije“. Istoimenu izložbu Josipa je imala prošle godine u zagrebačkom Pogonu Jedinstvo gdje se predstavila s pet različitih radova, dok smo mi u Osijeku imali priliku vidjeti četiri.

Pred nekih tridesetak okupljenih, kratke uvodne riječi održali su uobičajeni sumnjivci – voditeljica galerije Ljerka Hedl i povjesničar umjetnosti Igor Loinjak. Uvodnu besjedu održali su ispred rada koji je zauzeo središnji dio galerije, a to je „Nebo nadohvat ruke“, podna instalacija koja se sastoji od ogromne fotografije neba u tisku koja se nalazi na podu galerije koju osvjetljava projekcija iste te fotografije. Velikoj većini ljudi priroda je tišina, mir i spokoj, a ovako imamo priliku u gomili ljudi gaziti po tom miru i spokoju, što mi se sviđa. Priroda je ionako precijenjena…

A što običnim ljudima znači tišina možemo saznati iz video instalacije „Što je tišina?“ gdje je to pitanje postavljeno slučajnim prolaznicima različitih dobnih skupina koje je autorica nahvatala na glavnom osječkom trgu. Rad se konzumira sa slušalicama na ušima, što je na čisto fizičkoj razini jedan otklon od buke posjetitelja oko sebe (i svojevrsna izolacija), dok slušamo šablonizirane odgovore prolaznika (tišina je odsustvo buke i slične bljuzge). Tada se događa nešto zanimljivo: počinjemo bolje gledati; postane manje zanimljivo što oni pričaju već kako pričaju, kako se drže pred kamerom, neverbalni govor, govor tijela… I još nešto: ne znam je li to zato što sam ja matori namćor ili što, ali za te bezimene likove iz videa meni je drago što samo prolazim pored njih na ulici i što postoji tišina kao neka barijera između nas. Ne želim se družiti s takvima, a siguran sam ni oni sa mnom.

Josipa se potrudila da posjetiteljima predstavi pojam tišine kroz multimedijski sadržaj te da im omogući i interakciju s radovima. Tako tu imamo rad „Prigušivač“ koji se sastoji od drvene kutije koja ima otvor s donje strane, a visi sa stropa galerije na užetu čija se visina može ručno regulirati i prilagoditi visini posjetitelja koji stavljaju glavu u kocku (srećom ne na kocku). Kocka je iznutra zvučno izolirana te se i na taj način posjetitelj odvaja od buke (i svijeta) oko sebe.

Totalna je suprotnost drugi interaktivni rad, „Zviždaljke“. U staklenoj posudi nalazi se hrpa zviždaljki različitih boja, pri čemu svaka boja simbolizira neku emociju: crvena nervozu, žuta smirenost… Od posjetitelja je zatraženo da uzmu zviždaljku one boje koju smatraju da im u tom trenutku najviše odgovara i da slobodno razbiju tišinu izložbenog prostora. Pitanje je hoće li posjetitelji to doista učiniti ili će se držati po strani poštujući tišinu i „svetost“ galerije. Pa, baš i nisu, i odmah po završetku uvodnih besjeda galerijom su počeli odjekivati iritantni zvuci zviždaljki. To je bilo toliko iritantno da mi je tišina odmah počela nedostajati, a nisam se uspio spasiti tako da gurnem glavu u onu kocku jer je tamo već bio poduži red. Tako da sam odmaglio s izložbe.

Ne znam je li Josipa imala neke političke ideje iza ovih zviždaljki, ali zviždaljke su često i simbol otpora nekom režimu, pa ih često imaju prosvjednici koji se bune protiv nečega ili jednostavno zviždanjem pokušavaju probiti medijski nametnutu tišinu koja ljudima ne dopušta iskazati drugačije mišljenje.

Unatoč tome što su me zviždači otjerali, ovo je bila super izložba – zanimljiva, duhovita, pronicljiva. Josipa je pristupila pojmu tišine kroz četiri različita medija i omogućila svakom od nas da tišinu doživi na vlastiti način, onako kako nam najviše odgovara. Josipa se već predstavila kao jedna od najzanimljivijih mladih osječkih umjetnica (rođena je 1993.) i to je ovom samostalnom izložbom i potvrdila. Očekujem još više od nje u budućnosti, a i svim ljubiteljima moderne umjetnosti preporučujem da obrate pažnju na nju.

Utišani Hadžo

Ovaj unos je objavljen u Gdje sam bio - ostalo. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s