Jebem vam mater i indijskoj kulturi i klopi i maharadžama i najavama u medijima i 12 minuta i matorim babama s ružnim guzicama koji su mi priuštili ružno iskustvo koje dugo neću zaboraviti…
„U utorak 26. veljače s početkom u 18:30 u kinu Urania nas očekuje jedinstveno, duhovno, transmeditacijsko iskustvo, u sklopu Festivala Indije u Osijeku“. Tako glasi prva rečenica najave događaja koji se sinoć održao u kinu Urania. Nisam neki ljubitelj indijske glazbe, ali kako nisam imao pametnijeg posla, a i uvijek se može dogoditi da koncert bude dobar, rekoh zašto ne?
Kako sam imao nekog posla u gradu, u kinu sam bio već oko 18 i 15. Parter je bio već dobrano popunjen pa sam sjeo negdje u treći red, odmah pored vrata, da mogu lako zbrisati ako mi program ne bude po volji. Dvorana kina se lagano popunjavala, prošlo je i najavljenih 18:30, no kontam da će biti neka akademska četvrt, maharadže su se motale po dvorani, kao sad će to samo što nije.
Vrijeme prolazi a ništa se ne događa. Ja već dobivam mlade od dosade, kad negdje u 5 do 7 na binu se penje neki mladac svečano odjeven i mislim si: Ok, to je to, sad će početi. Oće kurac. Mladac nas obavještava kako će program početi za 12 minuta i poziva sve okupljene da se pogoste indijskim specijalitetima u predvorju dvorane.
I tada kreće stampedo. Pola dvorane izlazi van, uključujući cijeli treći red u kome sam ja sjedio. I naravno, kako sam bio na samom kraju reda, tako svi prolaze pored mene šamarajući me svojim guzicama u prolasku. Isukrste razapeti na križu, kakva je to bila galerija ružnih, debelih, izobličenih guzica koje su paradirale pred mojim očima, pa to je prestrašno. Da su bar bile mlade i zgodne pa da uživam, možda bi mi se i digao što u ovim godinama baš i nije lako postići, ovako mi se digao jedino tlak.
I tako ta horda prolazi pored mene i seli se u predvorje kina, a ja gledam na sat i vidim da 40 minuta daždim u stolici vrteći prstima, a kako vidim po odazivu na klopu nema šanse da se tih najavljenih 12 minuta ispoštuje. A onda sam se sledio shvativši da će ista ta galerija ružnih dupeta ponovo prolaziti pored mene na povratku i to je bila kap koja je prelila čašu. Ustao sam se, poslao sve ovo u tropičku materinu i krenuo kući. Tako da ćete izvještaj sa samog koncerta morati pročitati na nekom blogu ružnih matorih baba.
Na odlasku sam nabasao na gazdaricu kina koju sam pitao što klopa nije bila organizirana poslije svirke, kako je to običaj kod takvih prigoda, no dobio sam odgovor kako je plan bio da klopa bude u 18:30, a da svirka počne točno u sedmicu. Pa, ne znam kakav je plan bio, ne čitam misli organizatora festivala, znam samo ono što sam pročitao u svim medijskim najavama ovog događaja, a to je rečenica s kojom sam započeo ovaj tekst i gdje lijepo piše, još i boldirano i sve, da je početak u 18:30.
Netko će reći pola sata ni tu ni tamo. Pa, ne znam za ostale egzemplare u kinu, ali moje je vrijeme previše dragocjeno da bi se neka banda Indijaca igrala njime. Poznat sam po kratkom fitilju i već činjenica da sam 40 minuta izdržao u kinu gdje se nije događalo ama baš ništa dovoljna je da mi se dodjeli medalja za upornost. Ali onaj bablji stampedo me ubio i sahranio.
I zato ponavljam ono što sam napisao u uvodu: Jebem vam mater i indijskoj kulturi i klopi i maharadžama i najavama u medijima i 12 minuta i matorim babama s ružnim guzicama koji su mi priuštili ovo ružno iskustvo koje dugo neću zaboraviti. Ovaj događaj je kao najava festivala indijske kulture koji će se održati ove godine. Na kojemu ja, nakon ovoga, sigurno neću biti.
Guzičar Hadžo
P. S. Da ne ispadne da je ovo klasično rntanje rđavog kurca kome svaka dlaka smeta, podsjetit ću kako sam svojevremeno, dok sam bio mlađi i potentniji, prekinuo s tadašnjom curom zbog njezine ružne navike olakog shvaćanja svog i mog vremena pa je na sve dogovore kasnila po pola sata, sat vremena ili više. Pa ako sam mogao odjebati izvor pičke rosne, kako ne bih mogao odjebati tamo neku bandu indijskih džabalebaroša?
zlihadzoponovojase 