Šort kats – Filmovi: Posljednji Srbin u Hrvatskoj, Free Solo, Detainment

Zanimljiv izbor ovaj put: domaći blockbuster, dokumentarac koji je dobio Oscara i kratkometarac nominiran za zlatnog kipića koji je podigao neviđenu prašinu u Velikoj Britaniji. Vrijedi li baciti okce na nešto od toga?

Posljednji Srbin u Hrvatskoj by Predrag Ličina

Hrvatsku u bliskoj budućnosti pohara virus koji građane pretvara u zombije. Jedini koji su imuni na virus su hrvatski Srbi, a učinkoviti serum dobiva se miješanjem njihove krvi i rakije. Zvuči zabavno? Pa, kad to ovako sažmete u jednu rečenicu, jest. Sam film je mnogo manje zabavan.

Predragu Ličini ovo je prvi dugometražni film, nakon mnogobrojnih projekata koje je radio na televiziji i video spotova. Imao sam ga priliku upoznati dok sam onomad živio u Zagrebu i činio mi se kao vrlo duhovit i pametan lik, uvijek sa zajebancijom na umu, pa sam priznajem imao možda nerealno visoka očekivanja od ovog filma.

Prvo, ajmo biti iskreni, tko još radi filmove o zombijima u 2019. godini? To je totalno passe trend kojeg je progutala, sažvakala i ispljunula bulumenta filmova i serija koje se bave tom tematikom, a posljednji čavao u lijes zabila je grozna serija „The Walking Dead“. Mislim, zaostajemo čak i za komšijama Srbima koji su svoj film o zombijima imali još prije desetak godina („Zona mrtvih“ dvojice Milana, Konjevića i Todorovića).

Drugo, možda i najvažnije, ovo nije smiješan film, a riječ je o komediji. Tu sam najviše očekivao od Ličine, a on je tu najviše zakazao. Film će vas nasmijati na samo nekoliko mjesta i to jedva, osim ako se baš ne palite na stereotipne šale o Hrvatima, Srbima, Slovencima i ostalim govnima s ovih prostora. K tomu, Ličina je svoj film pretrpao značenjima, aluzijama i forama kao da nije bio siguran hoće li dobiti priliku snimiti još jedan film pa ajd’ da ovdje umiksam sve što mi padne na pamet. Nema tu ništa pogrešno, Ličina niti ne skriva svoj ljevičarski stav dok secira Hrvatsku danas, ali sve je to već viđeno i, realno, ne morate zbog toga ići gledati film: dovoljno je prolistati bilo koje dnevne novine. I shvatiti da su Hrvati govna koja se kurče nepostojećom povijesnom važnošću i nepostojećom kulturom, mrze Srbe i gejeve a zapravo su dvolične licemjerne pederčine. Što potpisujem.

Produkcijski, vidi se da je budžet bio za kurac jer su maske očajne, zombiji ne izgledaju strašno već kao da ih je radio neki amater za lokalni fašnik, a CGI efekti, ako ih uopće ima, totalno su lame. Na trenutke imate dojam da gledate lošu parodiju na neki film o zombijima.

Sve ove mane daleko zasjenjuju dobre stvari kojih u filmu ipak ima. Ličina je pametno odlučio „lokalizirati“ svoj film kako bi ga približio domaćoj i regionalnoj publici, a strancima ponudio nešto egzotično i jedan novi pogled na već ustajao podžanr akcijske horor komedije o zombićima. Film je i dosta kratak, 90 minuta, što nije ni čudo obzirom da je Ličina zanat ispekao na TV-u i radeći video spotove gdje je svaka sekunda dragocjena pa tu nema puno praznog hoda, radnja počinje odmah i ne gubi se vrijeme.

Kada ne ide prvoloptaški na već prežvakane međunacionalne žvake, Ličina nas tjera da razmišljamo o nekim zanimljivima pitanjima: uticaj multinacionalki na zbivanja u svijetu, tezi da će se ratovi u budućnosti voditi oko vode a ne oko nafte; ismijava kojekakve aktiviste za ljudska prava (Seve Nacionale glumi talijansku aktivisticu za prava zombija jer „i oni su ljudi“) koji su se nakotili posljednjih godina pa danas svaki ubojica, silovatelj, kriminalac i sličan ološ imaju svoja „prava“, ismijava hrvatsku kinematografiju od 1991. naovamo… Sviđa mi se i štos sa miješanim brakovima, kao i twist na samom kraju filma, zanimljiva je i ideja da niti jedan glumac ne dijeli nacionalnost lika kojeg glumi, no moj dojam ipak je da je ovo tanak film koji ne funkcionira ni kao čisto žanrovski film, ni kao mainstream „crowd-pleaser“. Upućeni kažu da su se svi uključeni jako dobro zabavljali snimajući ga. Ja nisam gledajući ga. (Ocjena: 2 i pol „serbuma“)

 

Free Solo by Elizabeth Chai Vasarhelyi & Jimmy Chin

Alex Honnold danas je možda najpoznatiji svjetski penjač po kojekakvim stijenama i stjenovitim vrhovima. Pravi celebrity među ljubiteljima adrenalina, a zašto je taj status stekao govori nam odličan dokumentarac u produkciji National Geographic-a bračnog para Elizabeth Chai Vasarhelyi & Jimmyja China koji su mjesecima pratili stvarnu verziju Spidermana dok ovaj pokušava osvojiti naizgled neosvojivi El Capitan, 950 metara visoku stijenu u američkom nacionalnom parku Yosemite u Kaliforniji. I to free solo, kao što film kaže – bez ikoga u pratnji i bez sigurnosnog užeta.

Da, lik je lud k’o šlapa, ali užasno simpatičan, a takav je i film koji s jedne strane priča o samom penjaču i njegovom životu, a s druge minuciozno opisuje pripreme i konačno sam uspon na El Capitana. Sam Alex kao lik prikazan je kao simpatičan opičenjak, otvoren pred kamerom, humanitarac koji trećinu svoje godišnje zarade uplaćuje u svoju fondaciju za pomoć ugroženima, ima čak i funkcionirajuću dugogodišnju vezu s djevojkom Sanni, također klajmbericom ali početnicom, vegetarijanac je (hm, ovo naravno ide među ružnije osobine), živi u kamp prikolici, ali ipak dosta introvertiran, gotovo autističan. Zanimljivo je kada na pitanje da li pati od depresije okrene glavu od kamere i ne odgovori na pitanje, što je odgovor sam po sebi…

Samo planiranje uspona prikazano je do u najsitnije detalje, poput neke složene vojne operacije. Nije ni čudo jer ovdje nema mjesta niti za najmanju grešku: čak i najmanja nesmotrenost znači pad s litice i sigurnu smrt. A da je to uobičajen slijed događaja kod slobodnih penjača svjedoče snimke nekolicine prvaka ove discipline koji su posljednjih godina riknuli baveći se ovom rabotom. To je nešto što ima utjecaja i na Alexa koji je sve njih poznavao, neki su mu bili prijatelji i mentori, ali poriv da prkosi silama prirode, gravitaciji i koječemu drugome jači je od ovakvih zlokobnih najava.

I to je jedna od zanimljivosti ovog dokumentarca: svi, ali ama baš svi u njemu, uključujući i Alexove prijatelje penjače koji mu pomažu u ekspediciji, odgovaraju ga od nauma. Redateljski par u nekoliko scena također je preplašen mogućim ishodom jer su velike šanse da će snimiti film o posljednjem usponu penjačke zvijezde, pa u sceni samog uspona tako vidimo Jimmyja kako uplašeno sklanja pogled s ogromnog teleskopa kojim prati Alexovo kretanje. Na svu sreću, sve je završilo dobro, za razliku od sličnog pokušaja šest mjeseci ranije kada je Alex morao prekinuti uspon na El Capitana nedugo nakon početka.

I ono što je najvažnije: ovo je vizualno impresivan film. Sniman je dronovima, teleskopima, kamerama i tko zna čime sve ne, a dobili smo fantastične panoramske snimke i close-upove čovjeka koji doslovno pred našim očima stavlja glavu na panj. Svaka snimka iz zraka koja pokazuje koliko je daleko dno izazvala mi je trnce u leđima, a uspon sam pratio poput najnapetijeg akcića, ono kad sjediš na rubu stolice i razjapljenih labrta gledaš kako se lik kocka životom. Film bi bio još efektniji da je skraćen za desetak minuta i da su izbačene njonjave scene između Alexa i Nanni tamo negdje u sredini, ali u svakom slučaju ovo je jedan od najboljih filmova o penjanju ikada snimljenih, film koji je zaslužio Oskarka i zaslužio je da ga ošacujete. I naravno upozorenje: Djeco, ne pokušavajte ovo kod kuće… (Ocjena: 4 i po planinska vrha)

 

Detainment by Vincent Lambe

U veljači 1993. majka je otišla sa svojim trogodišnjim sinčićem Jamesom u šoping centar u mjestu Bootle u blizini Liverpoola. U trenutku nepažnje izgubila je dječaka iz vida i on je nestao. Odvela su ga dvojica tada devetogodišnjaka, Jon Venables i Robert Thompson, u obližnje selo Walton gdje su malog Jamesa divljački mučili i na najokrutniji način ubili. Taj je zločin postao dijelom kolektivnog imaginarija modernog britanskog društva, nešto poput terorističkog napada na tornjeve u New Yorku na američko društvo: o događaju je snimljeno nekoliko filmova i dokumentaraca, postavljena je kazališna predstava, napisano je više knjiga…

Irski redatelj Vincent Lambe imao je 12 godina kada se ovo sve dogodilo i nije mogao vjerovati da su dvojica klinaca koji su se tek prestali igrati autićima bili u stanju učiniti takvo što. Nije mogao vjerovati još nečemu: da su svi ti stručnjaci, psihijatri sijedih brada i glava i kojekavi pi-ejč-dijevi davali jednostavan odgovor zašto se to dogodilo: zato što su dječaci jednostavno zli. Stoga je Lambe napravio ovaj polusatni igrani kratkometarac temeljen na transkriptima policijskih ispitavanja i izjava na sudu.

Film nije igrao u kinima već samo po manjim festivalima i vjerojatno bi prošao totalno ispod radara da nije završio u najužem izboru za Oscara za najbolji kratki film. Nije ga osvojio, ali podigla se ogromna halabuka predvođena roditeljima pokojnog Jamesa, a organizirana je i peticija kojom se tražilo da se film izbaci iz konkurencije za Oskara.

Jedan od negativnih komentara upućen od strane roditelja bio je navodni redateljev pokušaj da dvojicu klinaca „humanizira“, da kod gledatelja stvori empatiju prema njima i predstavi ih kao ljude a ne čudovišta što oni jesu. To je točno, ali to je po meni i najbolja stvar u filmu: Lambe je vjerno prenio svjedočenja dječaka pred policijom, a gledatelju je ostavio da donese ocjenu. Što nije lako: s jedne strane imate strašan zločin čiji se detalji otkrivaju iz minute u minutu, a s druge strane pred sobom imate dva klinca nevinog izgleda čije noge se klataraju sa stolice na kojoj sjede, suočene s armijom policijskih službenika, psihijatara i odvjetnika i gledate ih kako se lome i koprcaju i ta moralna klackalica je lako razumljiva.

Ono gdje je ovaj film najsnažniji to je osjećaj neugode koji vas obuzima dok ga gledate. Taj osjećaj prisutan je od početka do kraja, no prizor slamanja jednog od dječaka pred kraj filma slomit će srca čak i nas koji ga nemamo. Još je strašniji prizor njegovog oca, zombiranog i izgubljenog, od koga sin vrišteći i plačući traži pomoć i zaštitu a ovaj mu je ne može, a vjerojatno ni ne želi, pružiti.

Redatelj je, braneći se od napada sa svih strana, izjavljivao kako osuđuje ono što su Venables i Thompson napravili, ali da smatra da zaslužuju da ih se promotri kao ljudska bića a ne kao čudovišta te da se otvori rasprava o socijalnim uvjetima koji su doveli do ovakvog događaja kako bi se oni u budućnosti mogli predvidjeti i možda spriječiti. Ja sa svoje strane, nakon što sam odgledao filmić dva puta, mogu reći da je zatvorska kazna za ovu dvojicu bila preblaga kazna (uostalom, Venables je pušten iz zatvora pa je dva puta ponovo završio u njemu, gdje se i sada nalazi, zbog dilanja dječje pornografije, što znači da je riječ o žešćem psihopatskom pedofilu koji zaslužuje metak u potiljak i adio Mare, imao ti 9 ili 99 godina). Raspravljati i debatirati se može i treba, ali jebemumater, neki su ljudi jednostavno izgleda rođeni nepopravljivo, hm, „zli“, pa je paradoks ovog filma da je, pokušavajući izbjeći riječ „zao“ koja je početak i kraj svake rasprave na ovu temu, Lambe kod mene izazvao baš takav dojam. Ovo su, jednostavno, dva zla čudovišta. A vi pogledajte film pa donesite svoj zaključak. (Ocjena: 4 mrtve bebe)

Ovaj unos je objavljen u Šort kats. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s