Vesna Pisarović Jazz Ansambl @ HNK, 10. 03. 2019.

Koji kontrast: u subotu sam bio u debelom undergroundu na bučnom rock koncertu u udruzi Slama, a u nedjelju sjedim u finim i udobnim stolicama osječkog HNK i gledam jazz koncert. I onda se čudite što sam totalno šizofrena osoba…

Ciklus Osječke glazbene srijede nastavio se, prikladno, nedjeljnim nastupom Vesne Pisarović i njezinog jazz seksteta u ugodnom prostoru HNK u Osijeku. Gotovo popunjeno gledalište imalo je priliku još jednom uživo vidjeti nekadašnju estradnu pop zvijezdu koja je estradu odlučila zamijeniti jazzom i to onim avangardnim i eksperimentalnim i napravila je finu karijeru i to izvan granica naše zemlje.

Vesnu sam već jednom gledao sa sličnim programom, kada je u srpnju 2015. nastupila na Osječkom ljetu kulture s programom Petit Standard kao trio koji su uz nju činili još i američki bubnjar John Betsch i kontrabasist Chris Dahlgren. Bio je to zanimljiv ali i težak nastup za progutati i bilo je mnogo negativnih reakcija polsije, posebice od tradicionalista koji su smatrali da su ovakve intervencije u jazz standarde nedopustive i svetogrđe. Ja sam u njemu ipak uživao diveći se slobodi koju su si Vesna i njezini kompanjoni dopustili te radikalno prearanžirali dobro poznate klasike.

I sad fast forward u 2019. godinu, Vesna (koja već godinama živi i radi u Berlinu) ima novi album i novu ekipu. Album je „Naša velika pjesmarica“, kolekcija jugoslavenskih pop hitova 50-ih, 60-ih i 70-ih godina, a snimljen je sa sjajnom ekipom glazbenika koje je Vesna upoznala i s kojima se druži u Berlinu. Sada je na velikoj turneji s tim projektom s različitom ekipom od one koja je album snimila, ali sve su to iskusnjare koji su se pokazali kao majstori svojih instrumenata.

Na samom početku Vesna je rekla kako joj cilj nije buditi nostalgiju za ovim, kako ih je nazvala, „nepostojećim standardima“, već im udahnuti neki novi život, provući kroz novu prizmu i tako matore dripce poput mene podsjetiti na neko staro vrijeme (kojega se ja čak ni ne sjećam, ipak sam generacija ’71.), a nove generacije upoznati s bogatom ex-YU pjesmaricom.

Koncert je uglavnom vjerno pratio strukturu albuma, uz samo jedno manje iskakanje, što znači da smo u regularnom dijelu imali priliku čuti 12 skladbi iz prebogate riznice jugoslavenske zabavne glazbe od pedesetih do sedamdesetih godina. To je bilo vrijeme kada smo slali kvalitetne pjesme na Euroviziju, kada su festivali tipa San Remo ili Opatijski festival bili pravi rasadnik kvalitetnih autora, odličnih vokala i pjesama koje će postati evergreenovima, ali i razdoblje brojnih posudbi: veliki broj hitova iz onog vremena, uključujući i neke u sklopu ovog projekta, bile su prepjevi talijanskih kancona, francuskih šansona, južnoameričkih latino ritmova ili tada jako popularnih jazz standarda. Ti su prepjevi pokušavali prenijeti izvorni duh pjesme na naš jezik, u naš kulturni kod, i u rukama majstora poput Arsena, Kabilja ili Krajača to su postajale nove skladbe, a sada su ti, uvjetno rečeni „originali“, dobili novi face-over u rukama Vesne i njezine ekipe.

Od uvodne „Bijela lađa plovi morem“ Maria Kinela do „Svemu dođe kraj“ Alfija Kabilja dobili smo totalno dekonstruirane verzije poznatih klasika u jazz interpretaciji sjajne ekipe koju čine čak četiri Talijana: pijanist Giorgio Pacorig, bubnjar Zeno De Rossi, kontrabasist Romano Todesco i tenor saksofonist Francesco Bigoni, dok je čast ostatka svijeta, osim Vesne, branio njemački trombonist Gerhard Gschlößl. U najboljem stilu Bajagine prerade „Vidi šta sam ti uradio od pesme mama“ ova je šestorka minuciozno i sustavno pristupila klasicima jedne bivše ere, ogoljujući ih, rastavljajući ih i ponovo sastavljajući kroz formu eksperimentalnog, avangardnog jazza i uz mnogo improvizacije: sve su pjesme u live verziji produljene, oslobođene svih okova i barijera, te uz mnogo prostora za svakog od glazbenika da pokaže što zna.

A najviše je pokazao Pacorig, vrstan pijanist čiji prsti doslovno lete preko crno bijelih tipki i bilo ga je gušt za gledati, samo ne znam zašto su ga posjeli tako da su mu leđa bila okrenuta publici. Časna starina Todesco pokazao je podjednako umijeće svirajući svoj kontrabas prstima i gudalom u tandemu s odličnim i versatilnim bubnjarem De Rossijem, dok su saks i trombon zvuku davali dodatni šmek, od pariškog vodvilja do Mardi Grass tekstura New Orleansa, a zaboravljeni Arsenov dragulj „Daleko daleko“ pretvoren je u prvoklasnu funkijadu koja kao da je snimljena u Brooklynu sedamdesetih.

Ipak, Vesna je bila prava zvijezda pozornice: cura ima odličan vokal i izraženu sklonost improvizaciji i čudnim vokalizama. Upravo su Vesnine vokalize bile dodatni šesti instrument, ravnopravan u svim segmentima s ostalima. Čuje se da je to školovan vokal, a ono što najviše zadivljuje su metamorfoze kojima svjedočimo dok ju slušamo: tako ona ‘ladno i bezjebemti izuje iz cipela Arsenov klasik „Ono sve što znaš o meni“ u verziji koja nimalo ne zaostaje za Gabinom jazziranom live verzijom od prije desetak godina, dok u pjesmi „Idem i ja…Ne, ti ne!“ preuzima i glas djevojčice i glas odrasle osobe, bešavno klizeći kroz različite tonalitete. Njezina sposobnost dočaravanja različitih raspoloženja (u jednom trenutku je tužna i sjetna, a već u sljedećem vesela i prpošna) ponovno se pokazala u punom sjaju.

Ako bih trebao izdvojiti i neku manu, onda je to uvrštanje tradicionala „Moj dilbere“. Ta legendarna sevdalinka odlično je zvučala izvučena iz svog konteksta i prebačena u jazz ruho, to nije sporno, ali stilski se nikako ne uklapa u ovaj program. Bez nje, koncert bi bio kraći za desetak minuta i ekonomičniji, a tko zna, možda danas sutra Vesna odluči snimiti i cijeli album sevdalinki u svojim otkačenim i pomaknutim jazzy aranžmanima kojemu bi ova stvar logično pripadala.

No, svejedno, ovo je bila uživancija od koncerta kojim je Vesna iskazala iznimno kreativan odnos prema prošlosti. Uspjela je različite glazbene žanrove i obrasce iz daleke prošlosti modernizirati, spojiti u jednu slasnu i ukusnu cjelinu i potvrditi se još jednom kao neobična, pa i jedinstvena pojava na našoj glazbenoj sceni. I slušajući ju kako izvodi ove zabavnjake u jazz varijanti, uoopće mi ne nedostaju njezini (moram priznati solidni) pop uradci iz 90-ih.

Naš veliki pjesnik Hadžo

 

Ovaj unos je objavljen u Gdje sam bio - koncerti. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s