OGS – Marko Feri i Igor Zobin @ galerija Waldinger, 20. 03. 2019.

Odličan koncert i neviđena gužva u galeriji Waldinger pokazatelj su da su ljudi željni malo drugačijeg sadržaja od prevladavajućih klavirskih recitala i već pomalo zamorne jedne te iste klasike.

U galeriji Waldinger doslovno se tražila stolica više za posljednji nastup u ciklusu Osječke glazbene srijede. Mislim da su organizatori doslovno izvukli sve stolice iz galerije i još je bilo ljudi koji su stajali. Zašto je tolika gužva ne znam – možda ljudi vole kombinaciju zvuka gitare i harmonike, „možda je Vlada, možda su Srbi, možda masoni“, možda su društvene mreže dobro odradile oglašavanje, a obzirom na velik broj mlađih ljudi zlobnik poput mene to povezuje i s činjenicom da je Marko Feri gostujući profesor gitare na osječkoj Akademiji za umjetnost i kulturu pa je dio njih tamo sigurno bio pod mussom. Bilo kako bilo, ovo je bio daleko najposjećeniji koncert u galeriji Waldinger kome sam ikad prisustvovao.

Marko Feri na gitari i Igor Zobin na harmonici nisu ista generacija, razlikuje ih 13 godina, ali su im se životno-poslovni putevi često križtali kroz brojne suradnje. Između ostalog, Igor je i dirigent simfonijskog orkestra slovenske škole Glasbena matica FVG koji je često pozivao Marka kao prvu gitaru na nastupe, a mi smo u Osijeku imali priliku vidjeti na djelu samo njih dvojicu, naoružane svojim instrumentima.

Marko i Igor nastup su započeli klasikom Astora Piazzole „Histoire du Tango“. Prikladno djelo čija je nadahnuta izvedba dala ton ostatku nastupa. Djelo napisano za flautu i gitaru vrlo je fleksibilno i dopušta izmjene instrumenata, a Igorova harmonika pokazala se dorasla zadatku. Često kod ovakvih kombinacija, pogotovo kod djela pisanih za gitaru, drugi instrument nekako ostane u drugom planu i više služi kao pratnja, no ovdje to nije bio slučaj: gitara i harmonika bile su u svakom pogledu ravnopravni partneri koji su pričali svoju priču dopuštajući dvojici majstora da prikažu tehničku superiornost, ali i opuštenost u nastupu. Četiri stavka „Povijesti tanga“ dala su im mogućnost da nam dočaraju i razvoj te glazbe, od početaka u bordelima Buenos Airesa s kraja 19. stoljeća da modernog doba kada tango, kao i svaka vrsta glazbe uostalom, doživljava novu popularnost kroz kombinacije s popom, rockom, jazzom, klasikom…

A Marko i Igor kroz nešto više od sat vremena odlične svirke pokazali su nam kako to kombiniranje žanrova može zvučati čarobno i zavodljivo. Utjecaji jazza i klasike kod njih su sveprisutni, a na to se nadovezuju elementi latinoameričke glazbe, prvenstveno brazilske, mediteranske glazbe te dašak francuske šansone koji je najviše došao do izražaja u skladbi „Tango pour Claude“ francuskog skladatelja i harmonikaša Richarda Galliana koja je zorno demonstrirala koliko se moderni tango udaljio od klasičnog te koliko su europski kompozitori u njega unijeli utjecaja „sa strane“.

Potom smo dobili solo nastupe dvojice majstora: Marko je maestralno prošao kroz jedno od ključnih djela brazilskog kompozitora i gitarista Dilermanda Reisa, tužnu i melankoličnu skladbu „Eterna Saudade“ dok je Igor briljirao u „Luizi“ Anonia Jobima, jednog od pionira brazilske bossa nove i jednog od prvih autora koji je spojio bossa novu i jazz i ostvario velik komercijalni i kritičarski uspjeh.

No, da ne griješim dušu, Marko i Igor su najbolji ipak bili zajedno, a to su pokazali na samom kraju eksplozivnom izvedbom kompleksne četverostavačne suite „Retratos“ koju je skladatelj Radames Gnattali posvetio četvorici pionira choro glazbe. U izvedbi gitare i klavira Marko i Igor savršenom su preciznošću i timskim radom uspjeli svaki stavak učiniti drugačijim, slijedeći izvornu skladateljevu ideju. Gromoglasan pljesak osječke publike, koja kao da se polako zagrijavala na radnu temperaturu, bio je najbolja potvrda njihovog zadovoljstva odslušanim, pa je uslijedio i kratki bis, da ne kažem bišćić.

Jedina zamjerka koju ću uputiti na koncert jest činjenica da se nitko od njih dvojice nije udostojio prozboriti niti jednu jedinu riječ s publikom. Kao da smo kužni. To je bezobrazna praksa svojstvena svijetu klasične glazbe u kojoj izvođač publiku ne jebe ni tri posto, a ovo je bila odlična prigoda da čujemo nekoliko riječi o ovim djelima i njihovim autorima koji su jako rijetko na repertoaru (a sad baš da ću pohoditi Markova predavanja na akademiji, neću). Izvedba je bila sjajna, čista desetka, ali odnos prema publici je bio mauna.

Ipak, kad se sve zbroji i oduzme, pravo je osvježenje bilo čuti u programu OGS-a djela modernih kompozitora koja izlaze iz prevladavajuće klasične matrice klavirskih recitala i mamuzanja jednih te istih klasičnih autora. Mislim, nakon pet sezona, ta formula je poprilično potrošena i ja sam si obećao da ove sezone neću popratiti niti jedan klavirski koncert. Za sada mi dobro ide…

Hadžo iz brazilskih favela

 

 

Ovaj unos je objavljen u Gdje sam bio - koncerti. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s