Izložba „Paradise now_ _ twilight zone, snapchat, camera, text to speech”, Ivane Talčić @ Galerija Kazamat, 23. 03. 2019.

U subotu smo u osječkoj Galeriji Kazamat prisustvovali otvorenju izložbe mlade umjetnice Ivane Tkalčić (mlade, rođena je 1987., u usporedbi s Metuzalemom poput mene to je još dijete, mogao bih joj lupiti čvrku i poslati ju do trafike po cigare) pod nazivom, udahnite duboko, „Paradise now_ _twilight zone, snapchat, camera, text to speech”. Or something…

Vrlo aktualna izložba gledajući s aspekta modernog načina života, jer propitkuje moderne tehnologije, društvene mreže i kako digitalne platforme utječu na ljudsku percepciju. To je teror kome smo svi izloženi i s kojim se nosimo kako znamo i umijemo, a Ivana je dala svoj doprinos ovoj temi oko koje se već dugi niz godina lome koplja.

Otvorenju izložbe prethodio je razgovor s umjetnicom, no kako se moja biciklijada odužila, razgovor ugodni sam fulao. Odnosno, stigao sam na sam kraj, no drugarica J. i drug D. iz Irske kažu kako je bilo zanimljivo. Ne morate vjerovati na riječ matorom lažovu poput mene – idite na Facebook stranicu galerije Kazamat (https://www.facebook.com/hdlu.os/) i provjerite sami – u skladu s temom izložbe, razgovor s Ivanom bio je prenošen i putem live streaminga, po prvi put koliko ja znam, a nadam se da će to od sada postati redovna praksa.

Za potrebe izložbe iskorištene su prve dvije prostorije u galeriji. U svakoj od njih postavljena je „teška mašinerija“ – laptopi, tableti, projektori, kurci palci s kojih su posjetitelji bili bombardirani informacijama. Bombardirani je prava riječ – na svakom zaslonu su se izmjenjivale Facebook poruke, Skype komunikacije, YouTube snimke, fotografije, tekstovi… Pravi košmar od kojeg mi se zavrtjelo u glavi već nakon nekoliko minuta.

Izložba otvara cijeli niz pitanja. Prvo koje mi je palo na pamet jest kako je naslov izložbe ironičan. Paradise now? Malo morgen, prije bih rekao Paradise lost. Jedna od instalacija izložbe uključuje riječ „Elysium“ ali razlomljenu u sedam slova: Elysium je grčka riječ za raj, za mjesto na koje idu oni odabrani od bogova, a Ivana nam poručuje da su od tog raja danas ostale samo krhotine. Što je nešto s čime se mogu složiti. Često govorim kako su, unatoč razvoju tehnologije i poboljšanju životnog standarda, nove generacije sve retardiranije od prethodnih, i tu tezu često ilustriram upravo primjerom Interneta: moja generacija izmislila je Internet, a generacija iza izmislila je društvene mreže i sjebala cijeli koncept.

Iduće pitanje je kako se obraniti od tog bombardiranja. Mogu reći kako ja to radim: doziranjem prisutnosti na društvenim mrežama. Imam FB profil, imam Twitter account, Instagram, svašta nešta, ali im pristupam samo po potrebi, međutim ja sam stara škola koja se dobro sjeća života prije Interneta. Kod novijih generacija to je malo teže: oni su rođeni u eri modernih tehnologija, upijali su ih s majčinim mlijekom i nemaju izraženu tu sposobnost da izgrade zid oko sebe koji ih štiti od data overloada. Znam ljude koji rade osam ili više sati dnevno i radni dan im se sastoji od takvih napada na osjetila, imaju otvoreno milijun prozora, istovremeno rade nekoliko zadataka i svi se žale da ih to ubija. Netko to zove multitasking, ja to zovem baš ubijanjem u zdrav mozak.

Zanimljiv je i odnos umjetnog i prirodnog prikazan tako što je autorica modernim uređajima kontrapunktirala – biljke. Priroda je baza, kao da poručuje Ivana, osnova svega od koje se sve više odvajamo i koju sve više iscrpljujemo. Digitalno ne mora nužno biti protiv prirode (a pogotovo društva), potrebno je samo pronaći pravi balans između vremena provedenog na netu i aktivnosti u prirodi. Ali ajd’ ti to objasni ovim zatucanim novim generacijama čiji je ideal provoda četovanje preko Facebooka dok u drugoj ruci držiš neko McDonalds sranje.

Pitanja koja otvara ova izložba ima još: od privatnosti i nedostatka iste u današnjem sveumreženom društvu, odnosa stvarnosti i „stvarnosti“ koju nam moderne tehnologije nude, upotrebe i zloupotrebe društvenih mreža, medijskih manipulacija, pitanja slobode sadržaja i sve većeg ograničavanja slobode medija (cenzura naša svagdašnja) itd.

To je samo dio tema koje sam pretresao s ekipom dok smo gledali izložbu, a vjerojatno ih ima još milijun drugih. Sviđalo se to nama ili ne, ali moderne tehnologije su nam preoblikovale živote, negdje na bolje drugdje na gore, i to je činjenica. Ivanina izložba konstatira tu činjenicu, ali ne docira i ne tupi pričama o tome kako je to sve za kurac te kako je nekad bilo bolje (je li?). Posjetitelju je ostavljeno da sam odgovori na postavljena pitanja i izvuče zaključke koje hoće. Nitko nakon ove izložbe neće prestati koristiti društvene mreže ni slušati glazbu preko YouTubea, ali možda nekome dođe iz dupeta u glavu da ideja modernih tehnologija nije da ti robuješ njima, već da njima upravljaš. A to se, čini mi se, negdje usput zagubilo. Lost in translation…

Izložba je otvorena do nedjelje, 7. travnja.

Digitalni Hadžo

Ovaj unos je objavljen u Gdje sam bio - ostalo. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s