Šort kats – Albumi: Josipa Lisac, Del Arno Bend, Sethstat, The Long Ryders

U novom izdanju Šort katsa idemo malo u posjet staračkom domu – veteranima regionalne i svjetske scene koji su krajem prošle ili početkom ove godine objavili odlične povratničke albume.

Josipa Lisac – …Tu u mojoj duši stanuješ…From Croatia Records Studio

Činilo se da se karijera Josipe Lisac vrti u krug: od klasika „Boginja“ prošlo je više od 30 godina, u međuvremenu je rijetko snimala a i to što je snimala nije vrijedilo bogznašto, a na koncertima je uglavnom pričala jednu te istu priču i meni i ekipi važnije je bilo u kakvoj će se ekstravagantnoj obleki pojaviti nego da po milijunti put čujemo „Maglu“.

Sve se to promijenilo fenomenalnim singlom „Tebi putujem“ gdje je bila featuring artist elektronskom jazz bendu Chui kada se upoznala s frontmenom benda, klavijaturistom Tonijem Starešinićem, kojega je odmah uzela u svoj novi bend, dovela je još i mladu ali jaku ekipu jazzera – Bornu Šercara (udaraljke), Davora Črnigoja (bas) i Josipa Graha (truba, harmonika) – i reinventirala se serijom odličnih nastupa po regiji gdje je predstavila svoje klasike u novim, modernim i prearanžiranim jazz verzijama. Gledao sam ju u Beogradu prošle godine i to je bilo sjajno iskustvo, a uspjela se čak približiti i novijoj publici nastupajući na festivalima tipa EXIT ili Ferragosto. Mislim, svaka čast na hrabrosti – izvoditi jazz mladim degeneracijama idiota koji slušaju cajke ili (c)rap i preživjeti da pričaš o tome nije mala zajebancija…

Elem, nakon nekoliko godina nastupanja, Lisica je istu ovu ekipu glazbenika krajem studenog prošle godine dovela u studio Croatia Recordsa gdje su za samo šest sati snimili ovaj album. Osim audio snimke, tijekom sessiona nastala je i video snimka koja se u veljači ove godine na jedan dan mogla pogledati u Cinestarovima kinima (nažalost ne i u osječkom).

Neovisno o tome da li Josipu preferirate gledati ili samo slušati, ovo je sjajan album na kome se nalazi 12 najvažnijih pjesama iz svih faza njezine karijere, od „O jednoj mladosti“ i „Magle“ do „Tebi putujem“. Sve su one radikalno prearanžirane, čak do točke da u nekim pjesmama morate čekati da počne pjevati da biste skužili o kojoj je pjesmi riječ, a najzanimljivija aranžmanska rješenja pronaći ćete na njenim pop hitovima – uvodnoj „Boginji“ i pop hitu „Danas sam luda“ pred kraj albuma – gdje majstori jazz bešavno spajaju s funkom i afro beatom i izokreću ove dobro poznate pjesme za 180 stupnjeva.

Ovo je gotovo savršeno 85-minutno glazbeno putovanje, od sjajne izvedbe, preko neupitne Josipine vokalne kvalitete, a tu je i savršena snimka i produkcija Gorana Martinca, kao i bogato opremljena knjižica uz CD i sjajno osmišljen dizajn Ane Luketin Fahrenwald. Ako bih već tražio dlaku u jajetu, žao mi je što umjesto prosječne „Tu“ u set listi nije bilo mjesta za, recimo, Josipin duet s bendom Boa „Kao mir“, a najveći prigovor svakako bi se odnosio na činjenicu da su to ipak već (pre)dobro poznati klasici koje smo eto, dobili priliku čuti po milijun i prvi put, pa makar i u totalno dekonstruiranom izdanju, toliko da ih gotovo možemo smatrati ganc novim pjesmama. Mislim da bi sljedeći logičan korak bio da Josipa okupi ekipu dobrih jazz kompozitora iz Hrvatske i regije (jednog već ima u bendu, Tonija) i snimi pravi autorski album u ovakvom izričaju. Inače, ako niste znali, sredinom 70-ih Josipa je s pokojnim Boškom Petrovićem snimila jazz album, no to je tada bio tek jednokratni izlet u nešto novo i drugačije, a ovo danas se čini kao nova etapa u njezinoj pola stoljeća dugoj karijeri. (Ocjena: 4 i po boginje)

https://www.facebook.com/josipa.lisac.diva/ ; http://www.josipalisac.com/

 

Del Arno Bend – Ako ne znaš šta da radiš

Prošlo je predugih 13 godina od posljednjeg albuma najdugovječnijeg reggae sastava na ovim prostorima, beogradskog Del Arno Benda “Vreme vode”. Svašta se tu u međuvremenu izdogađalo: česte promjene u članstvu benda, milijun drugih obaveza koje ti kurva život nameće, abortirani pokušaj snimanja novog albuma s drugim producentom (uključujući i odličan singl „Ljut sam“), no najveći šok dogodio se prije dvije godine kada je bend napustio suosnivač, kompozitor i producent Vladan Matić, plus još nekoliko članova, pa je bilo pitanje hoće li (i kako) DAB uopće nastaviti. No, oni ne samo da su nastavili nego su snimili svoj možda i najbolji album do sada.

Vođa benda, većinski pjevač i skladatelj Jovan Matić, odlučio je resetirati cijeli sustav, pomladiti ekipu i s novom energijom i svježom krvi krenuti u rad na novom albumu. Bend je oduvijek bio najpoznatiji po svojim izraženim trubačima i snažnoj puhačkoj sekciji, no ovdje su oni gurnuti u drugi plan, osim u najavnom singlu „Još uvek ima nade” u suradnji s Hornsman Coyoteom, „Starom leku“ ili „Da živimo ponovo“. Naglasak je stavljen na ritam – snažna ritam sekcija, moćan groove i vibrantne perkusije albumu daju old-school dub feeling kakav je sredinom 80-ih serijski isporučivala tada najtraženija ritam sekcija na svijetu – legendarni Jamajčani Sly Dunbar i Robbie Shakespeare. To je sada ogoljeniji, siroviji DAB, manje produkcijski ušminkan i raskošan, no i dalje s porukom i stavom.

Zanimljivo je da je cijeli album s deset pjesama osmišljen kao jedna cjelina, 45-minutni školski sat o tome što je i kako se svira reggae, ne samo kao glazbeni žanr već i stil i način života. Jovanovi tekstovi sada su drugačiji, zreliji, izravniji i mudriji, a da album priča neku svoju priču možete vidjeti već po naslovima pjesama: u prvom dijelu tu su „Sudbina je svih da prođu“ i „Kajanje“, meni osobno dva najdraža teksta na cijelom albumu koji kao da opisuju urušavanje svijeta odlaskom stare ekipe; u sredini imamo potragu za lijekom u pjesmama „Izleči me“ i ska-dancehall remek djelu „Stari lek“ (moj broj 2 u izboru najboljih singlova iz Srbije za 2018.), dok kraj albuma pripada optimističnim pjesmama „Meni se okreni“, „Voz za sreću“ i zaključna „Još uvek ima nade“, ovdje u album verziji malo drugačijoj od one sa singla, čisto da se ne ponavljaju.

I fakat, za DAB još uvijek ima nade. Prebrodili su veliku krizu, utišali svoje demone i ponovno se izmislili u novom, organskijem duhu. Osjeća se nova energija, drugačija je struktura pjesama i drugačiji je zvuk benda, ali kad se podvuče crta, to je i dalje onaj stari, dobri Del Arno. Tijekom recentne serije promotivnih nastupa bend je novi album izveo na početku, u cjelini i cijelosti (isto to je i Bare radio na promociji svog posljednjeg albuma), što je dokaz koliko vjeruju u svoj novi materijal, a čak i kad promotivna „groznica“ prođe, ostat će bar pet-šest pjesama s njega koje će sigurno imati svoje mjesto u set listi. (Ocjena: 4 stara leka)

https://www.facebook.com/delarnoband/ ;

 

Sethstat – IX9

Sethstat je skopski free jazz bend čiji je zajednički singl „Bella“ s Mirkom Popovim iz kultnog indie benda PMG Kolektiv zasluženo osvojio prvo mjesto među najboljim singlovima iz regije 2018. kao sjajan spoj jazza, popa, plesnog ritma i melodičnog vokala. Očekivao bi čovjek da će na novom albumu to biti noseća stvar, hit singl kao stvoren za otvaranje albuma, no Sethstatovci ju – uopće nisu uvrstili na album. I što je najbolje, za nju na novom albumu nema niti mjesta.

Ne bi čovjek po naslovu nikad rekao, ali „IX9“ je deveti studijski album ovog dugovječnog jazz sastava koji postoji već 30 godina, ali nama izvan Makedonije uglavnom su nepoznati. Ovo je prvi njihov album koji imam u šapama i to samo zato što su mi ga oni poslali, pa ne mogu suditi kakav je u usporedbi s prethodnih osam, ali mogu odmah otvoreno reći da je ovo nešto muy bien.

Sethstat su petorka koju čine Vladan Drobicki na trombonu i trubi, Vasko Bojadžiski na alt i tenor saksofonu, Pavel Drobicki na električnom basu, Goce Naumov za bubnjevima i Panče Bujukliev za sintisajzerima. Na ovom albumu isporučili su nam osam pjesama u trajanju od 50 minuta što znači da imamo posla s ozbiljnom ekipom i pjesmama koje imaju trajnu vrijednost jer, jelte, traju li ga traju.

Ali album niti u jednom trenutku nije dosadan. To da su ova petorica majstori svojih instrumenata nije sporno čim sviraju jazz, ali ovo je posebna vrsta jazza, nekakav čudan mutant jazza, rocka, funka, klasike i etno zvukova koji je nemoguće svrstati u nama kritičarima tako omiljene ladice. Svaka od ovih osam pjesama različita je od ostalih, a opet svih osam čine jednu skladnu cjelinu koja ima svoju glavu i rep.

„IX9“ je jedan od onih albuma koje je najbolje slušati kao cjelinu, odvojiti si 50-ak minuta života, pa potom to napraviti još dva-tri puta u nadi da ćeš opetovanim preslušavanjem uspjeti otkriti „kod“ ovog izdanja. Meni, priznajem, to ni nakon nekoliko preslušavanja nije uspjelo. „Problem“ je u tome što je album toliko sonično bogat, produkcijski širok, žanrovski vrludajući, sjajno osmišljen, komponiran i virtuozno odsviran da te dojmovi udaraju sa svih strana.

Moj favorit je „Converter“ koja udara odmah u glavu kao free jazz improvizacija koja traje prve tri minute da bi se potom „konvertirala“ u nježnu i melankoličnu krasoticu prigušenog ritma nošenu međuigrom puhačkih instrumenata. Poput dva stavka jednog klasičnog djela, ova skladba sadrži sve elemente koji ovaj bend čine velikim: sposobnost bešavnog spajanja različitih atmosfera, tempa, dinamika, glasnoća u jednu savršeno oblikovanu cjelinu.

Treba izdvojiti i „Monolith“, jedinu skladbu s tekstom kojega je napisao i otpjevao Risto Solunčev i koja je po svom koloritu vrlo „crna“ skladba jer se kroz nju prelamaju utjecaji soula, r&b-ja, trube s bliskog istoka i Ristovog rap vokala koji se pojavljuje tek u drugoj polovici pjesme i diže ju na višu razinu. „10pm“ je skladba frenetične, furiozne energije koja jazz cijepi s afro beat ritmikom, dok je zaključna, sanjiva i lagana „Sir Pavel“, neophodan trenutak odmora od vrtloga zvukova koji se sručio na nas u prethodnih sedam pjesama. Možda i najklasičnija jazz skladba jednog jazz benda koji želi (i uspijeva) biti daleko više od jazz benda. Znam da je ovakvu glazbu teško prodati i da će malo tko od vas posegnuti za njom, ali meni je ovo prva liga. (Ocjena: 4 monolita)

https://www.facebook.com/sethstat/

 

The Long Ryders – Psychedelic Country Soul

Tamo negdje sredinom 80-ih u Los Angelesu se pojavio pokret koji bi se mogao nazvati „brzi bendovi Amerike“, kao prethodnica pokretu koji će se kod naših komšija javiti tijekom olovnih 90-ih. Zvali su se Paisley Underground scena, a činili su ih The Long Ryders, Jason & The Scorchers, Green On Red, The Del Lords, The Dream Syndicate, pa čak i The Bangles u svojim počecima prije nego što su nabasale na Princeov otpadak „Manic Monday“, prearanžirale ga i postale komercijalni titani. Ja sam jako volio te bendove i mislio sam da je ta nova generacija američkog gitarističkog rocka sljedeća velika stvar koja će oduvati rock dinosaure poput Springsteena, Adamsa, U2 i hrpetine groznih dugokosih glam/hard/heavy bendova koji su tada vladali top listama, no po običaju fulao sam ceo fudbal: svi ti izvođači, osim Banglesica, snimili su tek nekoliko albuma, nikada nisu izašli iz undergrounda, a rock dinosaure i kosijanere pomest će nekoliko godina kasnije jedan novi pravac iz američkog undergrounda – grunge.

Junaci Pavlove ulice iz ovog teksta, bend The Long Ryders, svoj je posljednji, treći album „Two-Fisted Tales“, objavio još 1987. godine i nakon toga su se raspali. Prije desetak godina oridžidži postava benda ponovo se okupila (ubojiti dvojac gitarista i glavnog vokala Sida Griffina i Stephena McCarthyja te snažna ritam sekcija koju čine basist Tom Stevens i bubnjar Greg Sowders, pojačani klavijaturistom i pridruženim petim članom Edom Stasiumom, koji je i producent ovog albuma) za seriju koncerata kako bi sijede glave podsjetila kako se rokalo dok su bili mladi, a mlađe generacije upoznali s nasljeđem jednog važnog ali danas zaboravljenog pravca u rock glazbi koji je izravno utjecao na pojavu onoga što danas zovemo americanom.

I, kako to obično biva, osladile su se svirke časnim starinama te su ušli u studio snimiti povratnički album. Ali ne u bilo koji studio, već u studio Record One u Los Angelesu čiji je vlasnik – ne biste nikad pogodili – glavom i bradom Dr. Dre. Otkud on u toj priči? Jedan od reperovih najbližih suradnika, Larry Chatman, bio je dio touring benda The Long Rydersa tijekom 80-ih, ostali su u kontaktu i kad je čuo da su se ponovo okupili pozvao ih je kod svog šefa u studio. Album je snimljen ekspresno brzo, za svega osam dana i uz malo nadosnimavanja i minimalnih post-produkcijskih zahvata, kako se nekoć radilo.

I taj entuzijazam i spontanost se osjete na novim pjesmama. The Long Ryders su oduvijek bili svjesni važnosti jakog otvarača, a ovdje je to fenomenalna „Greenville“ koja zvuči kao da je napisana prije 30 i kusur godina: miks punk rock energije i melodičnosti The Byrdsa ili pokojnog Toma Pettyja, pravi razarač za pustiti u autu dok se vozite kroz preriju spuštenih prozora. Gitarističko „štrikanje“ čuje se i u „All Aboard“ koja zvuči kao da je došla s nekog od ranih albuma Wilca, a punkerski nabrijana „What the Eagle Sees“ će vas također zakucati. OK, nije to više konstantno rokanje u petoj brzini kako je bilo onomad, omatorjelo se i svirka je nešto usporenija, ali miks energije i melankloje i dalje je tu.

West coast rocku se vraćaju u lakšim temama poput „California State Line“ koja bi u malo drugačijem aranžmanu odlično pristajala Royu Orbisonu na albumu „Mistery Girl“ te melankoličnoj „Let It Fly“ i predivnoj baladi „If You Want to See Me Cry“. Naklon velikom prijatelju Pettyju napravili su odličnom obradom njegove besmrtne pjesme „Walls“ koju sam čuo u bar pet-šest verzija i sve su sjajne, a ako pažljivije poslušate back vokale i učine vam se poznatima – da, to su Debbi i Vicki Peterson iz The Bangles koje, kao i na „Let it Fly“, pokazuju da su u harmama i danas dobre kao prije 30 godina.

I za sam kraj ostavljena je šestikusurminutna naslovna stvar koja dosta vuče na Grama Parsonsa i njegovu kozmičku američku glazbu i svim nevjernim Tomama pokazuje da su The Long Ryders doista uspjela kombinacija psihodelije, countryja i soula, ali u osnovi ovo je ipak pošten rock’n’roll bend koji je nakon 30 godina snimio jako dobar album i napravio jedan od rijetkih comebackova koji imaju smisla. Novi album stoji rame uz rame s prethodna tri i mogu se samo nadati da će se ova lijepa priča nastaviti. (Ocjena: 4 kabrioleta)

https://www.facebook.com/TheLongRyders/ ; http://thelongryders.com/

Ovaj unos je objavljen u Šort kats. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s