Ema Bel & Claude Marco Contini @ Vodenica, 19. 04. 2019.

U susret Međunarodnom danu jazza u Osijeku, jučer smo na vodenici na Dravi gledali jazz duo Ema Bel & Claude Marco Contini. Lijep, ali prekratak koncert.

Evo još jedno mjesto koje se prvi put pojavljuje na mom blogu. Mnogi od vas ne znaju da Osijek ima svoju vodenicu, repliku tradicionalnih vodenica kakvih je uz Dravu nekoć bilo na desetine, no nakon 2. Svjetskog sve su nestale. Prije nekoliko godina jedna je vodenica obnovljena i to je sada turistička atrakcija grada, ali i više od toga: vodenica je, naime, potpuno operativna i proizvodi domaći kruh onako kako se to radilo prije par stotina godina. Ima i svog meštra vodeničara koji taj kruh pravi, a rezultati njegovog truda mogu se odmah i kušati u kombinaciji s Nutellom ili s masti i paprikom. Ovo potonje toplo preporučujem, ja to volim čisto zato da se prisjetim klope koju sam tamanio k’o sumanut dok sam bio klinac.

Vodenica nudi i ponešto kulturnih događanja, no ništa što bi mene zanimalo i o čemu bih pisao, sve do jučer. Ove godine i oni su se uključili u promotivnu akciju podizanja svijesti javnosti da će se 30. travnja u Osijeku obilježiti Međunarodni dan jazza svirkom na livadi kod Državnog arhiva u Tvrđi. Tim povodom organiziraju tri koncerta kao najavu tog spektakla, a prvi od njih održao se jučer, dok će druga dva biti poslije uskrsa (23. travnja Vjekoslav Miling i Antonija Pintarić, a 24. travnja Sing Song Swing).

Svirkata je bila zakazana za neuobičajeno rani termin od 18 h, a na moje pitanje kako će to izgledati obzirom da vodenica nije koncertni prostor, odgovor sam dobio u obliku malog pontona koji su postavili uz vodenicu, a koji je služio kao bina. Odmah smo se počeli zajebavati što će se dogoditi ako se ponton otkači: onda će duo imati svaku večer nastup u drugom gradu: večeras u Osijeku, sutra u Erdutu, za dva dana u Beogradu, za pet dana negdje u Bugarskoj… Ponton se nije otkačio, ali pjevačici nije bilo baš svejedno jer je u jednom trenutku rekla publici: „Ponton je divan, ali osjećam se kao da surfam“. Možda je i to surfanje bilo razlog povremenoj nesigurnosti u njezinom vokalu, meni ne bi bilo svejedno stajati tamo, obzirom na moju tonažu…

E sad, ako se pitate tko su ovo dvoje, ne mogu vam puno reći. O ženskoj ne znam ništa osim da ima dobar glas i stas, a iz koje priče dolazi, pojma nemam, a ne zna ni inače dobro obaviještena drugarica T. koja mi je pravila društvo. Claude Marco Contini je Talijan koji već dosta dugo živi i radi u osječkom HNK, ovdje se i priženio, obožavatelji opere znaju ga kao odličnog tenora, a sad smo se uvjerili i da je jako dobar pijanist.

Program je počeo s nekoliko „uobičajenih sumnjivaca“: „What a Difference a Day Makes“, „My Funny Valentine“, „Cry Me a River“, „Summertime“… Već milijun puta izvođeni standardi vokalnog jazza, ali ono što sam više puta istaknuo da volim kod jazza, to je da i ti izraubovani standardi svaki put zvuče drugačije, ovisno o broju izvođača i instrumentima koje sviraju. Ovdje je to bilo vrlo ogoljeno, samo glas i kljove, ali dovoljno za dočarati emocije pjesme.

Ako je prvi dio koncerta i bio „već viđeno“, priča se ubrzo počela mijenjati kad su napustili jazz izričaj: „Besame Mucho“, jedna od najpoznatijih meksičkih pjesama ikada, otpjevana je tako da se naježiš, kao i pop standard Barbre Streissand „The Way We Were“ iz istoimenog filma. Nije laka stvar za otpjevati, ali Ema Bel je to besprijekorno odradila.

A onda smo dobili iznenađenje: dvije autorske Continijeve skladbe koje su prvi put izveli uživo. Obje su na engleskom i slušajući ih, imao sam dojam da one s Barbrinom „The Way We Were“ čine jednu zgodnu cjelinu. Naime, i „Like a Sunset“ i „The Heart that Made My Joy“ su vrlo filmske teme, jako nalik Disneyevim klavirskim baladama iz 90-ih sa soundtrackova za animirane filmove poput „Pocahontas“, „Beauty and the Beast“ ili „Kralj lavova“. Sjećate se tadašnjih velikih hitova za Celine Dion, Vanessu Williams ili Eltona Johna? E, od takvog materijala su satkane i Continijeve dvije skladbe, nisam nikada volio takvu glazbu ali mi je drago što sam čuo i nekoliko autorskih pjesama što je kod vokalnog jazza iznimna rijetkost.

Nažalost, taman kad se atmosfera počela zagrijavati, rekli su nam „That’s All Folks“. Svirka je trajala jedva 45 minuta, jako kratko. Ipak, bilo mi je lijepo – prekrasan ambijent, dosta publike, dobar nastup, jedino što je kvarilo doživljaj bilo je to što se ispred mene naguzio neki krkan tako da sam prvi dio koncerta imao „prekrasan“ pogled na mušku bulju. Sreća pa je nakon nekog vremena otišao, znači prosječni osječki „ljubitelj kulture“ koji dođe negdje zato što je nešto mukte, bude 15 minuta i onda odjezdi dalje.

A ako ste propustili ovaj simpatičan duo na vodenici, priliku za popravni imate u utorak 30. travnja jer će oni također nastupiti na obilježavanju Međunarodnog dana jazza na tratini kod Državnog arhiva. Be there or be square!

Vodeničar Hadžo

PS Drugarica T. je snimila obje nove pjesme, pa evo da bacite uho i doživite djelić atmosfere ako niste bili…

 

 

Ovaj unos je objavljen u Gdje sam bio - koncerti. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s