Noć knjige 2019. – Projekcija filma „Bordo, vječna stripovska mladost” @ GISKO i promocija strip albuma Nenada Barinića „Vukovar: Haš“ @ knjižara Nova

Sinoć se manifestacijom Noć knjige 2019. obilježio Svjetski dan knjige i autorskih prava, a u moru raznih događanja ja sam stigao ovjeriti dva, oba vezana uz strip. Nažalost, oba događanja patila su od problema koji su prilično utjecali na konačnu ocjenu ponuđenog.

Prva skakaonica bila je Gradska i sveučilišna knjižnica koja je pripremila bogat program, pa je tu bilo i tamburaša i plesa i kojekakvih radionica, prezentacija i svačega nečega. Događaj koji je mene najviše zanimao bila je projekcija filma „Bordo, vječna stripovska mladost“ i razgovor s Borivojem Dovnikovićem Bordom koji su zajednički organizirali GISKO i Akademija za umjetnost i kulturu u Osijeku te Fakultet za odgojne i obrazovne znanosti.

To objašnjava velik broj prisutnih, uglavnom studenata. Ali nemojte slučajno pomisliti da su oni tamo došli zato što ih Bordo zanima (OK, možda neke). Pravi razlog je bio taj što su se na kraju projekcije dijelili potpisi. Koji je dobila i jedna kravetina koja se ukazala 15 minuta prije kraja da bi potom odmah otišla telefonirati i vratila se na završnu špicu. I to su današnji studenti kulturologije. Nije čudo što nikoga od njih ne viđam na kulturnim događajima u gradu, ali sam siguran da bi ih vidio na nekom koncertu cajki u Rokatikiju ili Imperialu i to u prvim redovima.

No, dosta o studentskom smeću. Odmah na početku doživjeli smo hladan šok: od razgovora s Bordom putem Skypea ništa, časna starina se ne osjeća dobro tako da smo ostali samo na projekciji dokumentarnog filma „Bordo – vječna stripovska mladost“ redatelja Bernardina Modrića i scenarista Veljka Krulčića iz 2013.

Film o Bordinom životu je zanimljiv ne samo kao priča o najstarijem aktivnom strip crtaču na svijetu (rođen je 1930.), već i kao prikaz stvaranja i razvoja ex-Yu i hrvatskog stripa kojima je Bordo dao nemjerljiv doprinos. Bordo nas kroz duhovite i zabavne zgode i nezgode vodi koridorima svog života, od odrastanja u predratnom Osijeku i prvim susretima sa stripom još dok je bio klinac, pa preko 50-ih kada odlazi u Zagreb na likovnu akademiju što je batalio kako bi se priključio ekipi karikaturista oko Kerempuha: Walteru Neugebaueru, Andriju Mauroviću, Ici Voljevici i drugima. Strip je počeo dobivati sve prominentiju ulogu u našim novinama preko Horizontovog zabavnika i Plavog vjesnika, a 60-ih Bordo postaje sve aktivniji i u Zagreb filmu gdje je radio na brojnim popularnim animiranim filmovima. Posljednja etapa Bordina života o kojoj se u filmu govori je epizoda iz izbjegličkih dana početkom 90-ih u Beču gdje je kao „balkanische Schweine“ morao prihvaćati besramno niske crtačke poslove kako bi preživio.

55-minutni dokumentarac prilično dobro pokriva važna poglavlja u Bordinom životu i kronologiji razvoja strip-scene u Jugoslaviji i Hrvatskoj, no primjetno je kako je Bordina važna uloga u svijetu animiranog filma potpuno zapostavljena. Je li riječ o kardinalnom previdu autora ili je to smatrao vrijednim zasebnog filma teško je reći, ali Bordo je i kao animator iznimno važna ličnost: bio je jedan od crtača „Velikog mitinga“ Waltera Neugebauera, prvog hrvatskog poslijeratnog animiranog filma, radio je u animacijskom studiju Duga i u Zagreb filmu, bio je osnivač i direktor legendarnog Animafesta u doba velikog proboja zagrebačke škole crtanog filma u svijet itd. U jednoj sceni u filmu vidimo neki stari Bordin strip i u njemu lika koji neodoljivo podsjeća na profesora Baltazara: ekipa mi je pričala poslije projekcije da je Baltazar navodno  Bordino djelo, no na neku čudnu foru ostatak ekipe izbacio ga je iz te priče i onda postigao svjetski uspjeh tim crtićem. Bilo to točno ili ne, tu ima materijala za zaseban film o Bordi kao animatoru, pa tko zna – možda dočekamo jedan za Bordin 100. rođendan?

Poslije projekcije otišli smo napojiti žedna usta do obližnjeg Pepperminta, a onda smo produžili do knjižare Nova na promociju strip albuma Nenada Barinića „Vukovar: Haš“, čiji je glavni junak nestali hrvatski branitelj Mladen Čupić Haš koji je kao dragovoljac otišao 1991. godine iz Vinkovaca braniti Vukovar gdje mu se gubi svaki trag. Sad, nisam baš ljubitelj priča iz Domovinskog rata jer sam bio u Osijeku u to vrijeme i ne sjećam se tog razdoblja baš rado, no došao sam ispoštovati starog druga ali možda bi bolje bilo da nisam. Ovo je bila tematski potencijalno zanimljiva promocija, ali i jako dosadna.

Problemi su počeli već na samom početku kada je Nenadova prija iz Vukovara, književnica Tanja Belobrajdić, krenula nadugo i naširoko čitati Nenadovu biografiju koja je opsežna poput telefonskog imenika nekog manjeg mjesta, pa zamislite kako to zvuči kad netko s papira nabraja sva njegova postignuća. I ne samo to, već je osjetila potrebu čitati zahvale autora svima koji su pomogli u radu na ovoj knjizi i ja sam tada već zijevao zijevom čovjeka koga su ubili u (ne)zdrav mozak već nakon prvih desetak minuta.

Stvar je donekle popravio Vjekoslav Đaniš, urednik jednog časopisa koji se bavi teorijom stripa, koji je ustvrdio kako ovo nije strip album već knjiga stripa, grafička novela, dokumenarni strip i monografija sve u jednom koja osim crteža sadrži i slike, fotografije, isječke iz novina i drugu memorabiliju koju je Nenad koristio kako bi što vjernije dočarao priču o svom najboljem prijatelju iz predratnih Vinkovaca.

A onda me sam Nenad dotukao kad je uzeo u ruke snop papira debeo poput Biblije i rekao kako ne voli gledati u ljude jer se lako zbuni, pa je odlučio čitati s papira što ga je motiviralo da napiše ovaj strip, roman, knjigu, whatever. Halo drugar, ako ne voliš interakciju s ljudima onda nemoj ni održavati promocije, jednostavnije je za tebe i za publiku. Jer nema ničega dosadnijeg nego gledati sugovornika kako bulji u snop papira ispred sebe i bombardira te informacijama.

A ovo je doista bilo bombardiranje informacijama, potrebnima i nepotrebnima. Sama priča o Hašu kao borcu koji je otišao u Vukovar gdje je ranjen, odveden iz bolnice i ubijen a da se još uvijek ne zna gdje je pokopan, nije ništa posebno nova niti originalna, a meni je mnogo zanimljivija bila priča o supkulturi vinkovačkih rockera kojoj su Nenad, Haš (nadimak je dobio po hitu Deep Purplea „Hush“) i njihova ekipa pripadali – RV iliti Rokeri Vinkovaca, preteče današnjih bikera. Dok opisuje taj dio odrastanja svoje ekipe, priče o crtanju grafita po gradu, slušanju Ramonesa, obožavanje motora, Nenad promociju uspijeva učiniti donekle zanimljivom, kao i kada opisuje napore koje je uložio posljednja dva i pol desetljeća kako bi otkrio gdje su zakopani posmrtni ostaci njegovog prijatelja. Tu počinju izvirivati prave emocije koje čak ni automatsko čitanje s papira ne uspijeva potisnuti.

Međutim, kad Nenad priča o događajima u Vukovaru, osobna priča o jednom prijateljstvu zapada u generički prikaz stradanja i samo još jednu u nizu sličnih priča koje su se usjekle u kolektivni imaginarij cijele države. Tu je i gomila nepotrebnih informacija (jako je bitno u kojem je hodniku u bolnici netko ležao) koje su se samo gomilale i gomilale i kad sam pogledao na sat – jebo te bog, 35 minuta, a čovjek još čita. I ne pokazuje namjeru da stane. Tada sam izvjesio bijelu zastavu i išuljao se iz sale.

Ovo je bilo grozno iskustvo. Ono što sam očekivao da će biti jedna dirljiva, intimna i osobna ispovijed o životu prije sranja i pokušaju da se i nakon njega pronađe nekakav svršetak, pretvorilo se u larger-than-life epopeju u stilu Bate i Ljubiše gdje je Haš prestao biti Haš  i jednostavno se utopio u more priča o sličnim likovima koje neprestano slušamo od 1991. naovamo. A ja sam više htio čuti baš o Hašu kao liku, Nenadovim riječima izrečenima ovdje i sada, a ne papagajski ponavljanima iz iste čitabe koju je imao i na promociji u Vukovaru. I mnogo, mnogo kraće i sažetije. Šteta, sat vremena života koje sam besmisleno ulupao…

Knjižni moljac Hadžo

Fotke: Tatjana Ivegeš-Wilhelm