Još jedan double decker u kulturi grada na Dravi: dva zanimljiva događanja u istom danu, čak u gotovo isto vrijeme, a ukupni dojam ovaj put je donekle pokvario gadan proljetni pljusak…
Još jedan dan s dvostrukim kulturnim programom u Osijeku koji je započeo na vodenici gdje se održavao program jazz koncerata kao najava nadolazećeg velikog koncerta kod Državnog arhiva kojim se obilježava Međunarodni dan jazza. Tamo sam odgledao nastup Eme Bel i Claudea Marca Continija prošli tjedan, a još jedan jazz koncert predviđen za utorak nije se održao zbog olujnog nevremena koje se taj dan sručilo na grad.
A priča se zamalo ponovila i u srijedu. Nekoliko minuta prije zakazanih 18 sati Osijek je još prala kiša i bilo je upitno hoće li svirke uopće biti, no kako se vrijeme naizgled smirilo, šest samuraja iz osječkog jazz benda Sing Song Swing ukazalo se na pontonu pored vodenice s nekih 20 minuta kašnjenja. Bend koji je od osnutka prije nekih pet-šest godina muku mučio s pjevačicama čini se da je dobro kliknuo s Petrom Marković koja, osim dobrih vokalnih mogućnosti, još svira i flautu pa tako nadopunjuje zvuk benda.
Što se same svirke tiče, Sing Song Swing se i dalje drži dobre prokušane forme sviranja jazzy glazbe, dakle jazz standardi bazirani na ženskim vokalima te kompozicije iz drugih glazbenih žanrova ali u jazziranim aranžmanima. Sve to zvuči vrlo ugodno, pitko i lako klizi niz grlo, pa ih mogu slušati čak i oni koji su s jazzom inače na „pička ti materina“. Chaplinova „Smile“ tako se fino pretapa u „All of Me“ Billie Holiday, „Night & Day“ Elle Fitzgerald logično se nastavlja s „Moon River“ Henryja Mancinija, a onda uslijedi jazz rockabilly verzija hita Nancy Sinatre „These Boots are Made for Walkin’“ te potom zaboravljeni klasik Anite O’ Day „Beautiful Love“.
Jako dobra svirka benda predvođenog neuništivim Čolom na gitari i čarobnjakom za tipkama Batorekom (tu su još i Ivan na basu, Dario za bubnjevima i Goran na saxu); sviđa mi se što su malo promiješali set listu i ubacili neke nove stvari, a kad nekoga gledaš i slušaš svako malo to se cijeni.
Nažalost, kiša je opet pokazala svoje ružno lice. Nekih pola sata nakon početka svirke ponovo je počelo padati, isprva lagano, no potom se to pretvorilo u jedan od onih biblijskih pljuskova koji jesu kratki ali vas smoče do gole kože. Bend je naravno morao prekinuti svirku uz genijalan komentar jednog od članova: „Iznad nas voda, ispod nas voda, oko nas voda, a mi sviramo uštekani u struju“.
Ja sam već bio na biciklu i jurio sam prema Muzeju likovnih umjetnosti koji je biciklom par minuta od vodenice, ali par minuta je izuzetno dugo razdoblje ako te, recimo, tjera srati ili ako se monsunska kišurina sruči na tebe. A ova se bogami baš pošteno sručila na mene. Kod kina Urania su lavori vode padali po meni tako da, kad sam ušao u Muzej, bio sam mokar do gole kože. Naravno da sam privukao pažnju svih prisutnih (ha, ne može se reći da nisam ušao sa stilom) kao baba kad joj se omakne glasan prdac usred mise, ali meni to nije smetalo. A ako je na zidu ostala mokra mrlja u obliku ljudske figure, uvijek ju možete podvesti pod autorsko djelo.
Evo, na primjer, autorsko djelo Branimira Davida Kusika, osječkog akademskog slikara čija je istoimena monografija bila predstavljena. Autor je kustos Muzeja Daniel Zec, a na promociji su još govorili i Margareta Turkalj Podmanicki, recenzentica knjige te Goran Rem u funkciji Kusikovog intimusa, valjda.
Ako se sjećate, krajem prošle godine bio sam na stručnom vodstvu izložbe kultne Grupe 4 čiji je jedan od članova bio i Kusik i tom prilikom je najavljena njegova monografija koja je sada ugledala svjetlo dana. Knjiga je debela, 540 stranica, ali s više od 200 fotografija Kusikovih radova koje je Zec osobno odabrao i dokumentirao, stavivši ovog velikog umjetnika u povijesno-umjetnički kontekst i time ispravivši veliku nepravdu jer Kusikov rad, premda obiman i raznolik, nikada nije bio kritičarski prepoznat.
Na to je uputila i Turkalj Podmanicki istaknuvši kako je najveći doseg Zecove knjige upravo to što je Kusika stavio u kontekst osječkog ali i hrvatskog slikarstva obuhvativši svih 50 godina Kusikovog djelovanja i sintetiziravši sve njegove najznačajnije faze, tehnike i oblike likovnog izražavanja. Podsjetila je i na dvije glavne Kusikove stvaralačke faze: prva je djelovanje pod utjecajem američkog pop-arta (Robert Rauschenberg) i ljubljanskog Biennala grafike (Kusik je studirao na ljubljanskoj Akademiji) tijekom 70-ih kada je bio jedan od najznačajnijih hrvatskih interpretatora američkog pop-arta, a u drugoj fazi tijekom 80-ih i kasnije bavio se motivima životinja i postao je najpoznatiji upravo kao animalistički slikar. Tu fazu karakteriziraju snažne ekspresionističke geste, izražajne boje i odlučni potezi, no tek ukupno sagledavanje Kusikovih radova okupljeno u ovoj monografiji pokazuje kakav je snažan trag on ostavio u ex-YU i hrvatskom slikarstvu.
Zec je naglasio još nešto pišući o Kusikovom radu, a to je njegov snažan utjecaj na učmalu osječku likovnu scenu ranih 70-ih. Povratkom iz Ljubljane u svoj rodni grad, Kusik je sa sobom donio neke nove, moderne tendencije i vjetrove promjena te neke tada još ne često korištene tehnike poput litografije što je bila novost na osječkoj umjetničkoj sceni. Značajan je i Kusikov društveni angažman jer je u dva navrata bio voditelj galerije Zodijak, kao i voditelj osječkog HDLU-a, a bio je i kritičar kulturnih i društvenih prilika u tadašnjem sustavu.
Rem je pričao o svom odnosu s Kusikom, a dobra vijest je da je bio milosrdno sažet i ne onako removski opširan kakav on zna biti, no loša je vijest to što sam ga slušao stojećki, a to znači da se desetak minuta njegove govorancije činilo poput sat vremena. Evo još jedan doprinos teoriji relativnosti vremena o kojoj sam pisao maloprije…
U svakom slučaju, opći konsenzus je da je Zecova monografija važan dokument koji funkcionira i kao samostalna knjiga, ali može poslužiti i kao prilog za neki budući pregled hrvatskog slikarstva, u kojem će i Kusikovi radovi naći svoje mjesto koje im zasluženo pripada.
Animalistički Hadžo
Videji: Tatjana Ivegeš-Wilhelm
zlihadzoponovojase 