Međunarodni dan jazza @ udruga Slama, 30. 04. 2019.

Još jednom smo u povodu Međunarodnog dana jazza dobili presjek kurentne osječke jazz scene i uvjerili se kako jazz nije mrtav, unatoč brojnim novim fosilima na bini i u publici, već da ima i solidan broj mlađe publike koja gušta u jazzu ali, što je najvažnije, da je sve veći broj jazz bendova, uključujući one nove koji tek traže svoje mjesto pod suncem.

Međunarodni dan jazza (30. travnja, za one koji ne znaju) obilježen je po drugi put kod zgrade Državnog arhiva. Prošle godine cijeli je program bio održan vani i to je bilo stvarno super, no ove godine majka priroda, koju očito prca neki žešći PMS, podarila nam je kišu koja je padala cijeli dan te je program morao biti prebačen unutra u prostor udruge Slama gdje se odvijaju redovna mjesečna Slamanja. To je značilo da nije bilo sjedenja na balama slame kao prethodne godine već smo svirke pratili stojećki, što je utjecalo i na moju odluku o praćenju programa.

Kao i obično, program se orijentirao na lokalne, osječke snage uz, uvjetno rečeno, gosta iz Slovenije i bivšeg Osječanina Ratka Divjaka. Činjenica je da ova manifestacija vozi na entuzijazmu organizatora jer nisam nigdje vidio da su se grad, županija ili turistička zajebnica isprsili da potpomognu ovaj projekt, što nije ni čudno: njih ovo ne zanima jer u pitanju nisu nikakva tamburaška ili domoljubna govna, a drugo, znajući kakvi nesposobni uhljebi tamo rade, za njih je jazz neka nova, moderna urbana umjetnost koju oni ne kuže.

Naravno, cijeli program je kasnio pola sata, no na to sam i računao pa sam na svirku došao nešto iza 17:30. Prostorija je bila već fino popunjena ranoraniocima, a dobra je stvar što su otvorili i vrata iz Firingerove ulice tako da je strujao svjež zrak, nije bilo zagušljivo, a i mogao si mirno cirkulirati unutra i van. Program je imao i dvoje simpatičnih spadala, šatro voditelja, a poseban plus ide momku koji je s longetom na desnoj ruci obavljao svoju dužnost moderatora. Jest da su više statirali u kukuruzu nego što su imali neku funkciju, ali bili su mi OK.

A još OK-eije su mi bile cure iz Plesnog studija Shine koje su svojim koreografijama i plesnim performansima cijeli program učinile još atraktivnijim, pogotovo vizualno. Koja je funkcija njihovih muških partnera koji su tamo stajali poput semafora nije mi baš najjasnije, na trenutke sam imao dojam da sam greškom zalutao na neku maturalnu zabavu.

Led je probio najdugovječniji osječki jazz sastav, Argus Jazz Band, svojim polusatnim nastupom. Ugodan i pitak instrumentalni smooth jazz nošen gitarom i saksom, bend dugo nisam gledao uživo ali ne zato što ih izbjegavam, već zato što Miling očito prioritet daje svom drugom projektu, Sing Song Swingu, koji ima i vokale pa je tim prijemčljiviji široj publici. Drago mi je što vidim da nisu otišli u mirovinu.

A onda je uslijedilo iznenđenje dana, barem ako mene pitate, potpuno nov jazz bend koji još nema čak ni ime, nego se odazivaju na B3 Jazz Band. Četvorka s gitarom, bubnjevima, saksom i klavijaturama izvodi odličnu fjužionu-pržionu kojoj pečat daje prepoznatljiv zvuk Hammond orgulja te snažan, rock udarac bubnja. Kad stojite kao na rock koncertu, onda očekujem i da imam osjećaj kao da sam na rock koncertu, a ova ekipa je to isporučila. Plus, najbolje od svega, od četiri stvari koje su izveli, dvije su bile njihove autorske. Sjajan bend i jedva čekam da ih opet negdje gledam!

E, onda sam napravio pauzu jer čovjek ima čudan poriv da mora povremeno nešto i pojesti, a još kad vam sisterica dojavi da je ispekla pizzu, to je poziv koji se ne odbija. Volim ja jazz, ali pizzu volim još više, pa da sam se nekim čudom našao u hipotetskoj situaciji da moram birati između klope i obznaženih egzemplara iz Shinea, umjesto pice odabrao bih pizzu. Jebiga, imam svoje prioritete; ne kažem da su pravilno posloženi, ali ih imam. Tako sam propustio nastupe Eme Bel i Clauda Marca Continija (koje sam prošli tjedan gledao na vodenici), Sing Song Swinga koje sam također gledao na vodenici, a i inače su svako malo kod mene na blogu te Schmidt, Jukić i Ivanić Trija koji su se našli u sendviču između ovih prethodnih pa su ispali kolateralne žrtve. No, vjerujem da će biti još prilike za negdje ih ovjeriti.

Nakon što sam zadovoljio osnovne životne potrebe, dogegao sam se natrag do Tvrđe taman da ovjerim nastup benda ‘Round Midnight. U osnovi je riječ o Slavonic Jazz Quintetu (minus saksofonist) s Petrom iz SSS-a koja im je prošle godine u Oxygenu bila special guest star, a sad mi se čini da je postala punopravni član benda. Bend izvodi miks jazza i drugih glazbenih stilova u jazzy aranžmanima (malo Latina, malo bluesa, malo funka) i nije to loše, samo što su ubili atmosferu insistirajući na croonerskom repertoaru koji je OK u nekom ambijentu gdje ekipa sjedi i cuga, ali ovdje je to smrt Smail-Age Čengića u tvrdo ukoričenom izdanju. A da znaju napraviti zapršku pokazali su fenomenalnom karipskom jazzericom odsviranom na samom kraju nastupa koja je bila najbolji trenutak cijelog dana i kojom su se iskupili za dosadnjikav početak.

Njih su slijedili moji stari znanci, No Jazz Band, koji su također česti gosti na mom blogu. Vedran, Hleb, Taban i Dedić ujedno su i članovi Vedran Zec trija koji su nedavno imali promociju svog autorskog CD-a u Cadillacu, pa su za početak izveli dvije instrumentalne skladbe s tog albuma, „Song No. 8“ i „Journey“, kao odličan primjer fusiona jazza i rocka. Potom im se pridružila i Mila kao vokal na nekoliko jazz, pop i r&b skladbi i sve je to zvučalo OK – moderno, plesno i zavodljivo, ali ta energija, spontanost, pa i užitak u svirci koju bend isporučuje dok izvodi Zecove autorske stvari je nenadmašna. Nadam se da će Zec i ekipa uspjeti balansirati oba ova benda, uostalom sad imaju materijal za popuniti prostor dok se Mila odmara, no kad sam s njom pred početak svirke razgovarao i pitao ju hoće li i No jazzeri krenuti raditi autorske stvari, odgovorila mi je da to za sada nije u planu. Šteta. (Inače, dobio sam i CD Zecovog trija pa ću ga uskoro predstaviti u jednom od Šort kats izdanja).

I onda na samom kraju nastup koji je većina okupljenih čekala, jam session i svojevrsni Osijek All Stars bend. Za bubnjevima legendarni i nepoderivi Ratko Divjak, na saksofonu Zlatko Barač, a na gitari njegov kamerad iz raznih Barač-Mihić varijanti – Damir Mihić kao predstavnici metuzalema. Mlađe snage (u usporedbi s onim prethodnima i Broj Jedan bi bio mlađa snaga) predstavljao je trojac iz No Jazz Benda – Dedić, Hleb i Zec. Vrhunski glazbenici nisu razočarali i u velikom stilu su zatvorili večer pokazujući iznimno umijeće koje je, doduše, na trenutke prelazilo i u demonstraciju sile (jebote, Rale, zar tri bubnjarska sola samo u prvoj pjesmi? Ubi me čovječe!). Gledao sam ih nekih 45 minuta, a onda sam zaključio da je to bilo dovoljno jazza po glavi stanovnika za jednu večer te sam lagano odšetao ćiku.

Zadovoljan sam načinom na koji je to sve skupa ispalo, ali ono čime mogu biti još zadovoljniji je to što smo imali priliku vidjeti sedam aktivnih jazz bendova, a ima ih još koji nisu nastupili, što znači da jazz scena ne samo da nije mrtva, nego se ne sjećam kad je posljednji put bila ovako živa. Sad treba omogućiti svim tim izvođačima da redovno nastupaju po osječkim klubovima, ali to je neka deseta priča, a što se tiče ovog izvještaja, ja se odjavljujem uz drugarski pozdrav drugu S. i drugarici T. Ostali su uspješno izbjegli doći do Tvrđe. Jebiga, vrijeme je da mijenjam društvo. Ma kakvo društvo, vrijeme je da mijenjam državu…

Metuzalem Hadžo

 

Ovaj unos je objavljen u Gdje sam bio - koncerti. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s