Ambijentalna kazališna predstava „Tri točke“ @ Europska avenija, 12. 05. 2019.

Kako sam završio kao dio (nažalost malobrojne) publike u ovoj uličnoj predstavi? Totalno slučajno, ali kao što je netko mudar (naime, ja) jednom davno rekao, sve najbolje stvari u životu dolaze neočekivano…

Jučer predvečer na Osijek se spustio pljusak, kratak ali žestok, i pošteno je oprao grad, što nam je zadnjih mjesec dana postala svakodnevnica. Nakon što se istreslo na nas, odlučim ja krenuti u šetnju do grada malo protegnuti kopita. Prolazim ja tako pored kina Urania i vidim nekih petero frikova što hodaju odjeveni po posljednjoj austro-ugarskoj modi s kraja 19. stoljeća. „Koji je kurac ovima?“ pomislio sam, valjda imaju probu u HNK ili nešto, ma ko ih jebe, nastavljam ja svoju šetnju.

Krenem natrag kući i još si milsim da li ići promenadom ili Europskom avenijopm. Na promenadi nema nikoga, kiša je ubila ljudima volju za izlaskom, krenem ti ja tako Europskom i ispred kućnog broja 12 nabasam na Marijanu, direktoricu osječkih Kinematografa, koja me počne hvaliti kako je baš super što sam došao, kao pravi pratitelj kulturnih zbivanja u Osijeku. Ja ju gledam s upitnikom iznad glave veličine balona i citiram Štulića: „Ženo koji ti je vrag? O čemu ti pričaš?“ Vidi ona da se ja ne pravim lud (to nije teško obzirom da sam ja prirodno lud), pa mi objasni o čemu je riječ: njih desetak nalazi se ispred te zgrade kako bi kao publika sudjelovali u ambijentalnoj kazališnoj predstavi pod nazivom „Tri točke“.

Predstava “Tri točke” dio je međunarodnog projekta “S.O.S. Subotica – Osijek, secesijska tematska ruta” u sklopu kojega je izvedena i obnova Sakuntala parka u središtu Osijeka. Riječ je o projektu koji povezuje Osijek i Suboticu kao dugogodišnje gradove prijatelje i koji za cilj ima popularizaciju bogate secesijske baštine oba grada. A predstava scenaristice i redateljice Nikoline Baškarad, projekt takozvane „živuće povijesti“ osmišljen u organizaciji Turističke zajednice grada i Hrvatskog društva kulturnog turizma, predstavlja Osijek s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće. Nastala prema povijesnim činjenicama o članovima poznatih osječkih obitelji Povischil, Hengl i Sauter, predstava gledateljima na duhovit način približava kako su živjeli Osječani u vrijeme secesije. Ne recesije, secesije; recesiju imamo otkako nam je HDZ sjeo na grbaču i jaši li nas jaši…

U predstavi glumi desetak mladih ljudi, neki su studenti osječke Akademije, neki amateri, a glavni likovi su sluge i sluškinje koji su živjeli u to vrijeme i radili za ugledne Osječane te kroz njihovu vizuru vidimo kako je izgledao tadašnji društveni život grada. Po tome serija malo vuče na popularne britanske serije „Downtown Abbey” ili „Zvonili ste milorde?“ ali s osječkim štihom i humorom.

Priča počinje dakle kod kućnog broja 12 gdje nas dočekuje brbljava Janja, sluškinja veleposjednika Šmita koji je živio na toj adresi, koja nas upoznaje sa secesijskom stajom za konje u dvorištu koja je pretvorena u stambeni prostor. Janja je pravi Facebook onog vremena, točno zna što se u svakoj kući u Europskoj aveniji događa, tko tamo živi i po čemu je značajan, tako da kroz predstavu saznajemo jako mnogo zanimljivih detalja (i pokoji trač, naravno) o životu onoga doba.

Predstava nas zatim vodi kroz Europsku aveniju prema Sakuntala parku, a usput stajemo ispred nekih bitnih zgrada gdje nas glumci upoznaju s njihovim arhitektima, bogatim stanarima i s brojnim detaljima o sececijskom stilu gradnje tih reprezentativnih objekata. Ispred kina Urania upoznajemo Vjekoslava Hengla, jednog od najdugovječnijih i najpoznatijih gradonačelnika Osijeka (1920. – 1934.) te arhitekta Viktora Axmanna koji je projektirao Uraniu, jednu od najljepših i najprepoznatljivijih zgrada Osijeka. Predstava završava preko puta kina, u parku, uz prigodnu glazbu onog vremena i ples svih glumaca.

Sve skupa ne traje dugo, možda nekih pola sata, zabavno je, a na momente i urnebesno smiješno (moj favorit: kad umjesto „creme de la creme“ Janja kaže „krim de la krim“, što je mnogo prikladnije za neke od današnjih stanovnika tog dijela grada – svaka sličnost s Glavašem i sličnim zločincima je zlonamjerna). Od početka do kraja postoji duhovita interakcija s gledateljima, a mene je Janja proglasila slikarem jer je vidjela moje ruke i zaključila da to nisu ruke radnika. Fakat nisu, ja sam priznao da su to neradničke ruke, premda bi možda točnije bilo reći da su to ruke djelatnika. Znate onaj hadžizam: koja je razlika između radnika i djelatnika? Radnik nešto korisno radi, a djelatnik drka kurac u uredu. 🙂

Bilo je to lijepo i ugodno provedenih pola sata, ali iskustvo kome sam prisustvovao samo zahvaljujući igri slučaja. Reklama za ovaj događaj bila je nepostojeća, a i kiša koja je padala spriječila je potencijalne šetače da se pridruže, čisto iz znatiželje, da vide o čemu je tu riječ.

Ovo je dobar način za zabaviti se, ali i naučiti nešto novo i upoznati Osijek na drugačiji način. U planu je održati još nekoliko izvedbi do kraja ljeta, pa ako čujete da se predstava održava ili slučajno nabasate na nju dok ste u šetnji gradom (poput nekih koje neću imenovati), ošacujte ju, mislim da bi vam se mogla dopasti.

Hadžo u neo-sececijskom stilu

Ovaj unos je objavljen u Gdje sam bio - ostalo. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s