I dok čekamo novi hororac iz kućne radionice ozloglašene braće Pejić iz Osijeka, pardon, Višnjevca, Luka Pejić se ponovo ukazao u javnosti, ovoga puta ne kao enfant terrible domaće diy kinematografije već kao znanstvenik, burajz, koji ima što da kaže i podijeli sa vascelim svetom.
Da, u najboljoj maniri Dr. Jackylla i Mr. Hydea, Luka Pejić vodi dvostruki život: noću je cape crusader koji s bratkom snima filmove s ruba pameti, a danju je asistent na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Osijeku gdje podučava studoše, ali se bavi i znanstveno-istraživačkim radom. A rezultate jednog takvog znanstveno-istraživačkog rada predstavio je jučer u prostoru American Cornera Gradske i sveučilišne knjižnice Osijek, predavanje pod nazivom “Između senzacije i umjetnosti: o počecima filmske kulture u Osijeku”.
A senzacija je već bio prepun American Corner. Zloban kakav već jesam, prvo sam pomislio da su svi ti studoši došli pod mussom, po potpis ili nešto, no Luka je odmah na početku, kao da čita moje misli, rekao da na predavanju „nema puno natjeranih studenata“. Znači, veći broj mladih ljudi došao je na predavanje o povijesti filma na području Osijeka svojevoljno, bez puške prislonjene na zatiljak. Takve sitnice natjeraju te da pomisliš da možda nije sve izgubljeno za mlade degeneracije. Ma, kurac, šta ja serem, sve je izgubljeno za njih…
Elem, ovo predavanje zamišljeno je kao jedna čisto esekerska priča koja se bavi prvim kinematografima, njihovim repertoarima i esekerskoj recepciji sedme umjetnosti početkom 20. stoljeća. Naravno, film u Osijek nije stigao milošću vanzemaljske civilizacije ili po duhu svetom, već je imao i svoj prolog, koji seže do samih početaka prikazivanja filmova i braće Lumiere čiji su suradnici 1896. krenuli na svjetsku turneju (uf, kako to rock’n’roll zvuči) u sklopu koje su posjetili i tadašnju zajedničku državu gdje su upriličili prve filmske projekcije u Beogradu, Zagrebu, Rijeci i Zadru.
Koliko smo u ono doba pratili svetske trendove svjedoči činjenica da je prva kino dvorana otvorena 1905. u Pittsburghu u Americi, a prva kino dvorana u Zagrebu već iduće godine. Doduše, postojale su ćakule da je prvo kino koje je kontinuirano radilo bilo upravo u Osijeku, da je prikazivalo filmove od 1901. do 1904. godine, no to nije potkrijepljeno nikakvim arhivskim zapisima ili dokazima, pa je to vjerojatno obična patka. Ono što se zna to je da je postojao Lifkin bioskop na nekadašnjem Žitnom trgu, ali to nije bila klasična kino dvorana i projekcije nisu bile kontinuirane. Tadašnji ministar u vladi bana Khuena Hedervaryja, Izidor Kršnjavi, u sklopu filmskog uzdizanja tada još pretežno ruralne populacije organizirao je putujuće kino Urania (po grčkoj božici neba) pod velikim šatorom, poput cirkuskog.
Prvo osječko kino bilo je kino Royal otvoreno 1908. na Žitnom trgu u centru grada, 1912. otvoreno je donjogradsko kino na mjestu gdje je danas Dječje kazalište, a nekoliko mjeseci kasnije, iste te godine, otvoreno je i najpoznatije osječko kino Urania na lokaciji na kojoj se i danas nalazi. Genijalno projektirana zgrada arhitekta Viktora Axmanna i dan danas je jedan od najprepoznatljivijih simbola Osijeka, u svoje vrijeme je bila i hvaljena i kritizirana zbog svog modernističkog i hrabrog izgleda, dobila je svu silu priznanja, a prva projekcija u tom kinu održana je 19. rujna 1912. godine.
Luka je opisao i zanimljive detalje poput rivalstva dvaju konkurentskih kina, Royala (u vlasništvu Mađara) i Uranije (u hrvatskom vlasništvu), kao i sukobe između kinematografa i osječkog HNK koje je osjetilo da gubi utakmicu u srazu s novim medijem. Po ondašnjim novinskim napisima, kina su bila puna, gužve su bile velike, a pune ruke posla imala je i murija, ondašnje redarstvo, koje je bilo na svakoj projekciji i podnosilo brojne prijave i ispisivalo kazne. Naravno, nije trebalo dugo da se probude i dežurni cenzori koji su u novoj umjetnosti vidjeli ruke samog vraga, posebno u krimićima, pa je 1918. donesen i pravilnik koji je propisivao što se smije prikazivati. Svaka sličnost s današnjim HRT-om je, naravno, sasvim zlonamjerna…
Zanimljivo je da su se u kinu Urania održavali i drugi sadržaji poput znanstvenih predavanja (ta je tradicija nastavljena do danas samo što se, prateći sveopću kretenizaciju i dehumanizaciju društva, danas tamo ne održavaju znanstvena predavanja već dječji rođendani, stand up showovi i nastupi poluestradne ljigeži), a kino je imalo i svoju kameru tako da su se prikazivale i projekcije s originalnim snimkama.
Prvi svjetski rat nije izravno zahvatio Osijek, ali njegovi su se odjeci pratili na velikom platnu putem vijesti o najnovijim zbivanjima na bojišnicama. Negdje oko 1916. jedan dio kina bio je prenamijenjen za ranjenike s fronta, a zanimljivo je i kako su cijene ulaznica bile relativno jeftine i pristupačne pa su ljudi u velikom broju dolazili u kino ne zbog filmova ili izvjestiteljskih žurnala o ratu već iz mnogo prozaičnijeg razloga – da se ugriju. Mislite da je taj običaj iskorijenjen? Prošetajte zimi po Portiki i sličnim šoping centrima u kukuruzu pa ćete vidjeti bulumente penzionera kako besciljno lutaju okolo, iz istog razloga naravno.
S krajem Prvog svjetskog rata i Luka je priveo kraju svoje predavanje. Obećao je kako će mu sljedeći istraživački pothvat biti rekapitulacija osječkih kina od 1920. (kada je otvoreno kino Slavija u Donjem gradu) nadalje. Nadam se da ćemo i to jednog dana gledati, a posebno mu preporučujem da pokuša istražiti tada sveprisutni fenomen vojnika na izlasku u grad koji su punili kina nedjeljom tijekom projekcija erotskih filmova tipa „Emanuela“ – nije teško pogoditi zašto. To iskustvo unisonog drkanja zadnjih redova (toliko su bili dobro izdrilani da su čak i stenjali usklađeno) nešto je što se trebalo doživjeti, a jebeš mi sve ako biti čistačica kina Slavija ili Zvečevo nakon projekcije erotskog filma nije bio najzajebaniji posao na svijetu…
Filmofil i erotoman Hadžo
zlihadzoponovojase 