Punčke @ Hendrix Club, Vinkovci, 24. 05. 2019.

Punčke su nakon 12 godina odlučile prdnuti u čabar i prestati s radom, a tim povodom nalaze se na oproštajnoj turneji tijekom koje su posjetile i grad odakle je sve ovo počelo – Vinkulju. Troglava aždaja u sastavu drug Š., drug M. i drug ja odlučila je ne propustiti ovaj spektakl i – nismo pogriješili.

Razlog zašto bend prestaje postojati nije to što 12 godina rudare a i dalje su u undergroundu što bi svakog raspizdilo, bez obzira kojim se poslom bavi, već to što frontvumenica Lucija odlazi iz ovog žalosnog izgovora od države i to ni više ni manje već u Australiju. Dobro, nije ni Australija na kraju svijeta (iako jest!) – imamo primjer druga Goluba iz Goblina koji živi i radi negdje u Jordanu ili nekoj sličnoj žešćoj tropizdini, pa eto ga svako malo ovdje na koncertima svog benda. Ali dobro – razlika je u tome što su Goblini velik bend (i shodno tome su i dobro plaćeni), a Punčke su i dalje klupska atrakcija i mislim da čisto iz financijskih razloga takve eskapade nisu izvedive.

Svirka se održala u podrumu youth hostela Puls u centru grada, u klubu Hendrix koji je, uz povremene svirke u rockabilly klubu Hang Loose, danas jedino mjesto u Vinkulji gdje se može svirati. Mi smo došli tamo oko devetke i klub je još bio prazan, a zanimljivo je da smo svi prisutni tamo bili iz Osijeka: osim nas trojice, u drugom autu došli su Rem, File i još dva lika. I dok su se oni odmah zašankirali, nas trojica smo odlučili malo prošetati po gradu jer su mi iz benda rekli da svirka počinje točno u pola deset i da neće biti kašnjenja. Naravno, svirka je počela iza desetke, pa se bojim pomisliti kad bi počela da su mi rekli da će malo kasniti. Dobro, možda Vinkulja ima neku svoju vremensku zonu (za mene su Vinkovci zona sumraka), ali vjerojatnije je da su čekali da se „skupi ekipa“. Koja se, naravno, nije skupila: bilo je žalosno gledati velik prostor poluprazan. Baš smo pričali poslije, pa jebemmupatka, da su samo došli Lucijini prijatelji ili rodbina ili članovi drugih vinkovačkih bendova to bi se lijepo popunilo…

No, ako su i bile razočarane posjetom, Punčke to nisu pokazale. Da podsjetim zaboravne, bend je ime dobio po tome što su postavu od početka činile isključivo cure; u jednom trenutku bilo ih je čak pet u bendu, a kasnije se postava ustalila na trojcu Lucija (vokal i gitara), Anja (bas) i Ruby (bubanj). Ruby je nedavno otišla iz benda, a na njeno mjesto je došao jedan Punčak – Goran i to je današnja postava. Nisam ih dugo gledao, brat-bratu četiri-pet godina, tako da mi je ovo bila prva (a po svemu sudeći i posljednja) prilika vidjeti ih s muškićem u bendu.

Svirku su otvorili pjesmom “Ples”, ali sa sjajnim instrumentalnim uvodom i odmah su nam dali do znanja da s njima nema zajebancije. Brutalan noizičan uvod udarao je nas nekolicinu u prvim redovima poput Thorovog malja: zvuk je bio pojačan do ibera i bilo je stvarno „trese, lupa, udara“. Jedini nedostatak je bio što je u tom zvučnom bombardiranju Lucijin vokal bio totalno nerazumljiv – izuzev u onim rijetkim trenucima kada bi se taj žestoki gitarski uragan malo smirio, tada se moglo razaznati da pjeva na hrvatskom. Poslije smo pričali da nije ni čudo što Punčke imaju veoma uspješne turneje vani – tamo ih nitko ne razumije ni tri posto, ali osjete energiju. A osjetili smo ju i mi.

Punčke su počele karijeru kao indie pop punk bend, no tijekom godina svoj su zvuk usložnjavale i pojačavale tako da ono kako zvuče danas nema gotovo nikakvih dodirnih točaka s njihovim starim pjesmama. Zbog toga je i set lista bila koncipirana uglavnom od pjesama s njihovog posljednjeg albuma „Ništa nije kako se čini“, EP-a „Valovi“ te s nekoliko singlova objavljenih nakon njih gdje su Punčke pokazale kako žele zvučati; kao bend koji kombinira pop punk, post-punk ritam te divlje i neobuzdane gitarske dionice koje spajaju noise i stoner rock. Negdje pred kraj nastupa izveli su pjesmu „Oni su tu“ koja je stonerskim riffovima bacila u trans dvojicu kosijanera metalaca koji su stajali sa strane i koji su mahali svojim kosurdama kao da su na koncertu Metallice.

Ono što je bilo fascinantno za gledati su Lucijine transformacije na bini, način na koji se u trenutku od ranjive djevojke pretvara u agresivnu neman čija gitara riga vatru poput zmajčeka iz „Igre prijestolja“. Svojevremeno sam znao kritizirati bend zbog statičnosti na bini, no ovo je neka sasvim druga priča – cura skače, leti po pozornici, spušta se u publiku, kao da je opsjednuta. Sva sreća da nitko iz crkve nije bio prisutan jer bi vjerojatno započeo s obredom egzorcizma. Usudio bih se reći da je Luce jedna od naših najboljih frontvumenica, a činjenica da uz to svira gitaru samo je još dojmljivija. Anja i Goran su sjajna ritam sekcija – čvrsta i snažna – i potvrđuju ono što ja tupim još od paleolitika: dovoljna su ti tri osnovna instrumenta ako ih znaš koristiti. A ako ne znaš, neće ti pomoći ni njujorška filharmonija.

Nakon samo 45 minuta ekipa je proglasila fajront, a ja još ni drugu Coca Colu nisam iskapio. Pa ne može to tako, drugovi i drugarice! Publika ih je pozvala na bis gdje su izveli još dvije stvari, ponovo se pokupili s bine (i otišli u muški wc koji im je služio kao privremeni backstage) te se ponovo vratili na još jedan bis gdje smo dobili starog favorita „Protiv nas“ koji je Lucija započela sama, da bi joj se ostatak ekipe kasnije priključio.

Ana that’s all folks. Sve skupa sat vremena. Netko je možda bio razočaran kratkoćom nastupa, netko možda činjenicom da nisu izveli neke stare hitove („Ritam kaosa“, „Petra Pan“…), ali ja se uvijek sjetim mudrih riječi Koce iz Fat Prezidenta koji je, na primjedbu da nikad ne sviraju više od sat vremena, rekao da je za glazbu kakvu oni sviraju sat vremena plafon. A i zašto biti sat i pol na bini kad tih pola sata možeš korisnije provesti zavaljen za šank s pivkanom u ruci? Isto se može reći i za Punčke: kratko ali slatko, sat vremena žestoke, brutalne i frenetične svirke, s količinom energije kojom mogu parirati Repetitoru, dovoljno da nas podsjete kako su sjajan i moćan live stroj i baš je šteta što prestaju s radom sada kad su dosegnuli stvaralačku i izvođačku zrelost.

Ali, cure (i momak) su otišli sa stilom, „on top of their game“ štono bi rekli Englezi i drago mi je što sam ih imao prilike uloviti još jednom prije fajronta. Gledao sam ih par puta na samim počecima karijere tako da sam na neki način sada zatvorio krug. Luciji želim sreću „in a land down under“ („Where women glow and men plunder“, znate taj stih legendarnih Men At Work?), a Anji i Goranu da se skrase u nekom novom glazbenom projektu jer bilo bi šteta prestati svirati, a interesa za dobrom ritam sekcijom zasigurno neće nedostajati.

Punčak Hadžo

https://www.facebook.com/puncke ; https://punchke.bandcamp.com/

Setlista:

  1. Intro
  2. Ples
  3. Tako je bolje
  4. Još jedan dan
  5. Srce
  6. Jasna
  7. Sjene
  8. Ako se rumenim
  9. Valovi
  10. Prije spavanja
  11. Oni su tu

Bis:

  1. Ocean
  2. Iz dana u dan

Bis 2:

  1. Protiv nas

Ovaj unos je objavljen u Gdje sam bio - koncerti. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s