Zarundalo se po četvrti put u Kazamatu, ali za razliku od prethodna tri izdanja festivala, ovaj put vremenske (ne)prilike natjerale su organizatore da program prebace unutar Kazamata. Što se uopće nije pokazalo lošim.
Da utvrdimo gradivo, Filmska runda je revija hrvatskih kratkometražnih filmova, nastalih u produkciji neprofitne umjetničke organizacije Teatar to go. Zastupljeni su svi filmski žanrovi: igrani, dokumentarni, animirani i eksperimentalni film. U Osijeku se održava već četvrti put i ja se potrudim svake godine popratiti bar jednu večer. Projekcije se obično održavaju u dvorištu Kazamata, no za razliku od prošle godine kada je pljusak uzrokovao veliko kašnjenje programa zbog čega sam žešće popizdio, ovaj put organizatori nisu htjeli ništa riskirati već je program prebačen unutar galerije i počeo je na vrijeme. Ne znam je li to do manjeg prostora, ali Kazamat je bio pun k’o šipak i jedva sam pronašao praznu stolicu na koju ću smjestiti svoje ružno dupe.
Osim filmskih projekcija koje čine kičmu Runde, tu su i popratni programi, extra programi i edukativni programi. Fokus runda ove je godine bila fokusirana na montažu, tu su već tradicionalna Studentska runda, druženje s filmašima, a program je započeo projekcijom Šutinog filma „Osijek, ruka koja daje“ koju sam ‘ladno preskočio jer sam ga gledao na premijernoj projekciji krajem prošle godine i jer je bezveze. Ali nisam htio propustiti Festivalsku rundu na kojoj se premijerno u Osijeku prikazuju recentni i nagrađivani kratkometarci.
Već tradicionalno posluženi smo rakijom dobrodošlice i kokicama prije projekcije, a organizatorice su nas u kratkim crtama upoznale s mukama koje nas čekaju prve večeri. A Festivalska runda je započela eksperimentalnim filmom Sare Jurinčić „3. rujna 2015.“. Film je snimljen tehnikom kolaža i stop animacije, a sastoji se od dva dijela: u prvom autorica lista lokalne novine i čita jedan članak iz njih, sve po PS-u, od početka do kraja, da bi potom krenula dekonstruirati i dekodirati tekst izbacujući sve suvišno sve dok nije došla do srži priče i njezine osnovne, ogoljene i primarne konstrukcije. Drugi dio filma snimljen je cut-out tehnikom i sastoji se od brojnih vizuala koji djeluju totalno razbacano, no u pitanju su iste one slike koje smo vidjeli u prvom dijelu dok je listala novine. Repetitivna zvučna podloga također se temelji na igranju riječima iz novinskog teksta i njihovim kolažnim izrezivanjem i lijepljenjem. Sara je inače arhitektica i njezin film se doima poput arhitektonske skice za neki objekt i, premda inače nisam ljubitelj ovakvih avangardnih filmskih formi, ovo mi je bilo baš dobro.
Idući na programu Festivalske runde bio je film „Trešnje“ Dubravke Turić koji se bavi temom koju naši redatelji često vole obrađivati – teškim životom u Dalmatinskoj zagori. Znate već đir: siromašno selo bogu iza nogu, vruće ljeto i sunjara koja prži, idiličan ali škrt krajolik i jednaki takvi ljudi – škrti na riječima i emocijama, patrijarhalan sustav vrijednosti… Svemu tome autorica dodaje još jedan začin – homoseksualnu privlačnost dvojice tinejdžera za koju možete misliti koliko njihova okolina ima razumijevanja.
Glavni lik filma je desetogodišnji dječak Jakov kroz čiju prizmu i naraciju pratimo film. Mali Roko Glavina je fenomenalan kao dječak širokih očiju čija se nevinost i naivnost sudara s grubim i teškim životom i narušenim obiteljskim odnosima oko njega. Jakov je ujedno i tragična figura jer će njegovo nerazumijevanje situacije i dugačak jezik biti okidač koji će dovesti do obiteljske tragedije. Film je inače snimljen prema istinitom događaju, a meni je odličan i zbog toga što, iako kratak (30 minuta), sadrži dovoljno materijala za cijeli dugometražni film ili čak mini TV seriju. A ipak, Dubravka uspijeva u tako kratkom vremenu iznijansirati sve važnije likove priče, od dominantnog strica, bojažljive majke, zatvorenog oca, do odličnog prikaza Jakovovog odrastanja i suočavanja s činjenicom da život nije pjesma Havaja kako se njemu do tada činilo. Sjajan filmić kojega morate ošacovati ako vam se ukaže prilika.
Animirani segment Festivalske runde činio je film „Biciklisti“ jedinog muškića među damama, Veljka Popovića. Iako animiran, riječ je o erotskom filmu za odrasle za kojega je splitskom animatoru Popoviću inspiracija došla iz djela kipara i slikara Vaske Lipovca. Hrvatsko-francuska produkcija u tehnici 2D animacije simpatična je i zabavna ljetna komedija u kojoj se dva biciklista bore za pobjedu na natjecanju i veliki trofej, ali u isto vrijeme i za naklonost lokalne radodajke za koju su uvjereni da će ih njihov podvig oboriti s nogu. Međutim, dogodi se ono što svi vjerojatno znamo: dok se dvojica bore oko žene, dođe treći i ‘ladno ju odnese. Taj sizifizam jedna je dimenzija ovog jako dobrog filma, erotika je svakako njegova druga dimenzija, a treća je upravo stanje duha jedne male mediteranske varoši i ljudi koji tamo žive. Popovićev film u sedam i pol minuta više kazuje o tom duhu nego brojne knjige ili novinski feljtoni.
I za sam kraj još jedan film o teškoćama odrastanja: „Nitko nije savršen“ Barbare Vekarić. Barbara je u medijima trenutno više prisutna zbog dugometražnog filma „Aleksi“ koji je zgotovoljen otprilike u isto vrijeme kada i „Nitko“ pa su čak imali i istovremenu premijeru prošle godine i smatraju je najistaknutijom predstavnicom mladog „ženskog redateljskog pisma“ u nas obzirom da su junakinje njezinih filmova uglavnom žene. „Nitko“ je tinejdžerski film koji, kao i „Trešnje“, propitkuje pitanje različitosti i prihvaćenosti unutar zajednice, s tom razlikom što ovdje ne govorimo o zatucanoj patrijahalnoj sredini već o urbanoj gradskoj ekipi, ali proces (ne)prihvaćanja jednako je okrutan i bolan.
To će na svojoj koži osjetiti Stefani koja je frustrirana činjenicom da ima asimetrične grudi, pa stoga mora stavljati umetke u jednu košaricu grudnjaka kako bi to prikrila. Problemi nastaju tijekom maturalnog putovanja u Rijeku gdje se odbija kupati u hotelskom bazenu s ostatkom razreda pod izgovorom da ima menstruaciju. Netko otkriva njezin potpunjeni grudnjak i Stefani je uznemirena prijetnjom otkrivanja njezine velike tajne, no ispostavit će se da njezin razred više zanima zašto se ona nije do sada karala te je li možda frigidna. Možda i najbolje režirani film iz ove grupe, jedina mu je mana pomalo stereotipni scenarij i kratkoća trajanja (18 minuta) koja ne dopušta dobrim glumcima da se razviju kao karakteri pa se sve skupa doima pretjerano zbrzano. Šteta, moglo je ovo biti bolje, ali film je svejedno dobar jer vam još jednom pokazuje koliko su tinejdžeri okrutna populacija i koliko je trnovit put do njihovog prihvaćanja.
Uslijedila je kratka pauza koju sam iskoristio da osvježim grlo (šank Kazamata je obnovio zalihu Coca Cole što sam pozdravio), a potom je slijedila Fokus runda koju sam preskočio jer sam se fokusirao na to da dovršim svoju rundu otrova te da zajašem konja vranca i otpedalim ćiku. Plan je bio da iduće večeri dođem na Studentsku rundu, no kako to obično biva s mojim planovima, naravno da se i ovaj izjalovio, no o tome ćete čitati u sljedećem raportu.
Rundaš Hadžo
zlihadzoponovojase 