Promocija knjige „Močvara i priča o URK-u“ @ Caffe bar Peppermint, 01. 06. 2019.

U caffe baru Peppermint u subotu je održana promocija knjige „Močvara i priča o URK-u“ te otvorenje izložbe Močvarinih plakata, a sve to povodom dvadesete obljetnice rada tog kultnog zagrebačkog kluba. Ni jaka kiša koja je padala nije me spriječila da se usiljenim maršem došlepesam do birtije i prisjetim jednog od najboljih razdoblja mog više ne tako mladog života…

Negdje u proljeće 2000. godine došao sam raditi u Zagreb. Prvog dana po mom dolasku u metropolu, nazove me friend, također Osječanin, i kaže: „Ajmo van, ima jedno super mjesto koje se tek otvorilo, dopast će ti se“. I odvede ti on mene u Močvaru. Te večeri nastupao je neki bjeloruski punk bend i nikada prije ni poslije nije mi se pružila prilika gledati punk bend iz Bjelorusije, a sumnjam da se i vama takva prilika često ukazivala. Elem, to je bio početak jednog lijepog druženja koje je potrajalo devet godina, dok mi ugovor nije istekao i ja sam otprdio iz Zagabrije. Močvara je inače bila dio legendarnog Bermudskog trougla koji su još činili Kset i Tvornica i tamo sam bio kuhan i pečen. Izlazilo se gotovo svake večeri, imalo se para imalo se s čim i tada sam često citirao legendarni album Darkwood Duba: „Život počinje u 30-oj“. Danas mogu dodati: „a završava u 40-oj“. 🙂

Prvih 20 godina Močvare ovjekovječeno je u knjizi „Močvara i priča o URK-u“ koju su u subotu predstavili Kornel Šeper, jedan od osnivača kluba i njezin današnji voditelj (inače basist grupe Šumski) i Zlatko Burić Kićo, hrvatsko-danski filmski i kazališni glumac, inače rođeni Osječanin. Kako to koincidencija hoće, nekoliko dana prije promocije predstavio sam posljednji singl Šumskog „Pravi izlaz“ s fenomenalnim video spotom u kojem glumi upravo Kićo.

Šugavo vrijeme i dosadna kiša nisu bila prepreka da se podrum Pepperminta napuni do ibera. Naoružao sam se obaveznom bocom Coca Cole, zauzeo mjesto u prvom redu i čekao da moderator Ivan Zrinušić da znak za početak trke.

A početak je bio vrlo neuobičajen. Naime, uz knjigu dolazi i vinilni singl kultnog zagrebačkog kantautora Mancea, jednog od zaštitnih znakova Močvare s početka 2000-ih i čovjeka kojeg sam u tom klubu gledao barem pet ili šest puta, solo ili na kojekakvim grupnjacima. Mance već odavno ne nastupa uživo, glazbom se više ne bavi osim za svoju dušu, no za potrebe ove knjige napisao je uvod i poklonio singl ploču sa šest starih pjesama ponovno snimljenih uživo u studiju, zapravo tri pjesme i tri kratka skita, njegove ćakule u studiju, zahvale i slično. „Kišni grad“ je opskurni indie hit na tragu kultne skladbe „Dva“ (bila je i moj domaći hit tjedna svojevremeno, uz još jednu Manceovu stvar), a „Sedam dana“ i „Mekani hitovi plove kroz noć“ pokazuju odlike klasičnog Mancea: čudne, nadrealistične tekstove, njegov osebujan nemelodičan vokal i drndanje po akustari, sve to negdje na tragu šansone, alternative, bluesa, pa i jazza (truba Igora Pavlice). A stranu singlice poslušali smo na početku promocije, a B stranu na kraju i bio je to baš blast from the past.

Ako se netko pita koja je Kićina funkcija bila na promociji, osim što je super lik kojeg je uvijek lijepo vidjeti, odgovor je sljedeći: on je bio jedan od osnivača zagrebačkog Kugla glumišta i organizator rock koncerata u Galeriji SC početkom 90-ih. Tada je upoznao i mladog Kornela koji se uključio u rad Galerije, no kad je to puklo, osnovao je udrugu URK i sredinom 90-ih krenuo s radom na organizaciji koncerata domaćih i stranih indie izvođača, isprva u onim rijetkim klubovima koji su takve izvođače primali tih olovnih 90-ih, a iskustva u radu s Kićom potaknula su ga na otvaranje Močvare. Postojale su dvije Močvare: prva je otvorena 1999. i radila je tek nekih šest mjeseci, a druga, otvorena na Trnjanskom nasipu početkom 2000., u istom prostoru održala se do danas.

Ono po čemu je Močvara od početka bila prepoznatljiva je njezin vizualni identitet za koji je u najvećoj mjeri bio zaslužan Igor Hofbauer Hof, naš istaknuti dizajner i crtač koji je s klubom bio od samih početaka. Dizajnirao je brojne fantastične plakate, najčešće totalno nadrealne, i njegov vizualni stil odlično se poklopio s Manceovom glazbom kao svojevrsnim soundtrackom tada mladog kluba u nastajanju. Osim plakata, Hof je bio zadužen i za programske knjižice koje je Močvara prva uvela kao način informiranja publike o nadolazećim događajima na mjesečnoj bazi (tada je internet još bio nova stvar, a društvene mreže u povojima).

Kornel je govorio o organizaciji koncerata u to vrijeme, kada su se informacije još razmjenjivale putem fanzina, a koncerti zakazivali telefonom, a jedno od pitanja odnosilo se i na imidž Močvare kao problematičnog kluba. Znam iz osobnog iskustva da je percepcija „običnih ljudi“ bila da se tamo okupljaju drogeraši i protuhe pa su se mnogi pitali što ja radim tamo, ali ajd’ ti objasni neukima. Ubrzo sam odustao od bilo kakvih pojašnjavanja, a jedan jedini incident dogodio se 2001. tijekom projekcije filma o nogometašu Milku Đurovskom kada je grupa skinjara upala u klub te polomila i klub i sve koji su bili ondje. (Mene je jedan friend pitao hoćemo li ići na tu projekciju, no kako me nogomet nimalo ne zanima to sam odjebao i tako spasio i sebe i njega batina).

Kornel je naveo kako mu je najdraži koncert u Močvari bio onaj Jonathana Richmana, vođe sastava Modern Lovers iz 2005. (bio na njemu, ali meni je to bio više simpa koncert nego što sam doista odlijepio na matorog freaka), spomenuo je trosatni maraton njemačkih punkera Die Arzte od prije dva tjedna, ali nije spomenuo koncert njihovih sunarodnjaka i braće po gitarama Die Toten Hosen koji su Močvaru razvalili 2004. Kornel je rekao kako ni kod knjige ni kod promocije nije htio da se to pretvori u nizanje anegdota, što je OK, ali šteta je što nije okupljenima pojasnio kako su 2004. godine u samo nekoliko sati organizirali koncert tada jako velikog imena garažne rock scene Black Rebel Motorcycle Club koji su trebali nastupiti kao predgrupa Lennyju Kravitzu u Domu sportova. Lenny je na dan koncerta otkazao nastup, navodno zbog opterećenih glasnica (glasine kažu da je to zbog loše prodaje ulaznica), a BRMC, ne želeći da im propadne put u Zagreb, odsvirali su, kažu, fantastičan bespla koncert u Močvari. Na kojemu nisam bio jer je sve bilo organizirano toliko navrat-nanos da nisam imao pojma da se ta svirka uopće održava.

Ali, taj primjer i brojni drugi pokazuju zašto je Močvara uspjela opstati toliko dugo i postati neizostavno mjesto urbane zagrebačke koncertne ponude. Kornel i njegova ekipa nikad nisu prestali biti fanovi, odoljeli su zovu mainstreama i zadržali su onaj aktivistički duh koji ih je krasio i kojeg su pokupili od Kiće dok je ovaj radio svirke u Galeriji. Zato nije ni čudo što knjiga, koja obuhvaća gotovo 500 stranica u boji, započinje upravo 1990. i to je najduže poglavlje u knjizi jer je važno shvatiti odakle taj drive, ta energija, ta fokusiranost Močvaraca.  Dio toga dobili smo i na osječkoj promociji knjige.

Knjige ima, nije da je nema, 480 stranica, ali zato ni cijena nije baš sitnica – 250 kunića. Nisam toliko imao kod sebe, a i da sam imao pitanje je bih li bio spreman dati toliko. Puno je to za moje nezaposleničke novčane tokove. Ipak, drug V. i drugarica I. su pazarili jednu od tri knjige koje su bile na raspolaganju pa su obećali da će mi ju posuditi u skoroj budućnosti da ju prelistam.

Moj je plan bio po završetku promocije skočiti do Kazamata na drugu večer Filmske runde, međutim kiša je toliko jako padala da mi se ideja šankiranja – flaširanja u pepošu znatno više dopala, a još kad sam ulovio i prijevoz do kuće, mom veselju nije bilo kraja. Sve u svemu, sjajna promocija u Peppermintu!

Hadžo, biće iz Močvare