Svjetski Kilo Car, drug Rambo Amadeus, kojeg jedino organi represije i njegovi roditelji još zovu Antonije Pušić, dobitnik je ovogodišnjeg DORF-ovog priznanja za doprinos undergroundu. Obzirom da je odlučio doći osobno preuzeti nagradu, to je bio dovoljan povod da drug Š. i ja ostavimo ono što smo radili u Osijeku (čitaj: ništa) i zaputimo se do Vinkulje.
Originalni plan je bio da Rambo dođe po nagradu u kolovozu kada se DORF održava po redovnom redu vožnje, no zbog obveza to je propalo. Uslijedili su pregovori oko novog datuma dolaska, pri čemu je Rambo inzistirao da to ne bude samo protokolarno uručivanje nagrade već da naprave i nešto korisno od tog posjeta, pa je pao dogovor da posadi nekoliko stabala u Vinkovcima, u ulici Slavka Jankovića. Prilika se ukazala u petak jer je Rambo išao iz Beograda za Kranj na svirku pa je mogao napraviti mali detour.
E sad, za one koji misle da je matori Rambo pod stare dane procvikao jer, kao, više mu se ne diže pa je počeo brijati na ekologiju, treba naglasiti kako interes za zaštitu okoliša kod njega postoji od davnih dana. Dovoljno je pogledati njegove objave na FB profilu pa da vidite da ga je, kako bi to rekli Let 3: “ekologija me je zela”.
Sama ceremonija trebala je započeti u 13:30 sati i okupilo se tu nekih tridesetak duša, mahom pripadnika stare ili starije garde koji znaju tko je Rambo. Mladih gotovo da uopće nije bilo, što je još jedna potvrda koliko su nove degeneracije tupave i idiotizirane: na stranu to što ne znaju za Ramba, ali možda bi i došli na neki ekološki događaj ako je on dovoljno ishypiran, poput onih marševa za spas planete, te ako se održava u vrijeme škole pa mogu zbrisati s nastave. A sad nastave ionako nema zbog štrajka učitelja, pa što da se bakću…
Naravno da je sve kasnilo nekih 45 minuta zbog uobičajenih Rambovih prekograničnih problema – kad god želi prijeći granicu, to se pretvori u noćnu moru. No, na kraju se ipak ukazao, a zanimljivo je to da je auto vozio on sam. Inače aute voze bubnjari jer oni, kao, na koncertu ionako samo sjede i ništa ne rade pa im i vožnja spada u opis posla…
Službeni dio dodjele ceremonije bio je milostivo kratak. Toni je Rambu predao skulpturu splitskog kipara i strip autora Mire Župe, a sretni dobitnik je u svom stilu zabavio okupljene svojim opservacijama o tome kako mu je lijepo biti u undergroundu jer balkanske države posljednjih godina konstantno smanjuju budžet za kulturu, a njega za to boli kurac.
Potom je uslijedila sadnja drveća, likvidambra, netko ih je nazvao meta sekvoje, a Rambo je pokazao zavidnu formu i umijeće baratanja lopatom za jednog Crnogorca. Dobro, ima već utakmica u nogama što se sadnje stabala tiče, sam je priznao da mu je ovo već 10. ili 11. stablo koje je posadio, a plan mu je doći do stotke. A plan Tonija i njegovih jataka iz DORF-a je da u narednim godinama na tom mjestu svi budući laureati festivala nastave sadnju.
Uslijedio je obligatorni foto session, svi su se htjeli fotkati s laureatom a ovaj je tu gnjavažu stoički podnosio. Napravljena je i jedna milenijska fotka i, općenito, isplatilo se potegnuti do Vinkulje. Bila je baš dobra, opuštena atmosfera, prava domaćinska.
Potom su nam se putevi razišli jer smo drug Š. i ja trebali riješiti neka važna životna pitanja, primjerice gdje klopati, pa nije bilo vremena za neko druženje, ali uopće ne sumnjam da ću Ramba već negdje uloviti na koncertu. Moguće u Minhenu koji će mi kroz nekoliko dana postati novi dom. Ili da citiram jednog drevnog pjesnika: „Otiš’o je svak’ ko valja“…
Ekološki onesviješteni Hadžo
Milenijska fotka: Tomislav Bošnjak
zlihadzoponovojase 