Jest da sam na privremenom radu u Švabenlandu, ali to ne znači da tu i tamo neću otići na kakvu svirkatu. Na prvu u nizu eto niste morali čekati dugo – nakon četiri dana boravka u Minhenu, evo prvog raporta i to s minhenškog aerodroma.
Zašto pobogu aerodrom? Obzirom da ja radim (i živim) u hotelu koji je blizu aerodroma, meni i ostaloj ekipi s „ovih prostora“ (a recepcija hotela, kuhinja i restoran su pravi Balkan u malom, toliko čak da nam je šefica zabranila da na recepciji govorimo hrvatski da ne bi gosti pomislili da su greškom sletjeli u Zagreb 🙂 ) aerodrom je najbliži oblik zabave. Doći do grada ako nemaš auto je žešća jebada, pogotovo kada se vraćaš natrag jer moraš loviti zadnji vlak s bahnhofa za flughafen, pa od tamo zadnji shuttle za hotel, a obzirom da koncerti imaju tendenciju da ne vode računa o mojim logističkim potrebama, live nastupi iz samog Minhena za sada će biti malobrojni. Dok nešto ne smislim, tipa prespavati u nekom hostelu ili kod nekog poznanika ili uloviti nekoga s autom tko bi htio ići, do tada imam zabavu na aerodromu. Eh, na kakve sam niske grane pao…
Dakle, jedini znak života u ovoj zabiti od sela Schwaig jest aerodrom. Budući da zaposlenici hotela imaju besplatan prijevoz shuttleom do tamo i natrag, nije ni čudo što masa ljudi koristi ovu opciju jer čak i besciljno glavinjanje po terminalima ZL-a je bolje od sjedenja u sobi i buljenja u ekran mobitela, računala ili televizora (50 programa, od kojih samo Sky News na engleskom, sve ostalo su Švabe, što je dobro za učenje jezika, valjda).
Na aerodromu se od 15. 11. pa sve do kraja godine odvija adventski program koji uključuje koncerte, nastupe DJ-eva i svašta nešta. Tijekom božićnog sajma cijeli je prostor prigodno okićen, ukrašen i pun života, pa kad sam vidio da tamo ima i nekih živih svirkica, rekoh što da ne? Istog mišljenja bila je i ekipa koju su činili drugarica S. (inače, ne biste vjerovali, moja stara poznanica iz osječkih sumnjivih birtija koja trenutno radi u istom hotelu gdje i ja), drug R. i drug M.
Ja sam na mjesto zločina došao kao prethodnica, da se uvjerim da muzičari na bini ne grizu, a potom je dokapao i ostatak bande i odmah smo napravili show. Kako ste mogli znati da su za našim stolom balkanische schweine? Pa, osim što smo bili najglasniji od svih, jedino su se kod nas mogle naći staklene boce piva – Nijemci su uredno kupovali preskupa topla vina u prigodnim čašama u obliku čizama, dok su se balkanjerosi dosjetili otići u obližnju Edeku i tamo se opskrbiti pivčugom. Coca colčuge je bilo, ali samo u plastičnim bocama, a njih iz vjerskih razloga ne konzumiram – ne vjerujem Coli ako nije u staklenoj boci. No zato imaju širok izbor mineralnih voda, preporučujem Evian, jest malo skuplji ali fino se osjete mjehurići dok cugaš.
A tko je dotični Bernie Holzen? Za lika naravno nikad nisam čuo, on je lokalni blueser sa, sudeći po godinama i iskustvu u sviranju, zavidnim brojem utakmica u nogama. Njegov nastup najavljen je kao nastup trija, no na bini su se pojavila četvorica, pa ne znam da li to Nijemci imaju neki drugi metrički sustav ili se čovjek jednostavno zabrojao, no osim Bernieja koji svira gitaru i pjeva, tu su i standardna ritam sekcija bas i bubanj i klavijaturist. Naziv koncerta bio je „Von ABBA bis Zappa“, što otprilike označava dijapazon obrada koje ovaj lik izvodi. Da se ne lažemo, on doista u repertoaru ima i pjesme ABBA-e (koje na sreću nije izveo) i legendarnog Zappe (koje nažalost nije izveo), te još štošta pod ostalim slovima abecede.
Bernie je koveraš, reproduktivac, što znači da mi nije nešto posebno napet, ali čovjek ipak unosi nešto svoje u svaku pjesmu u set listi. Bez obzira bila riječ o pop standardu 60-ih poput „California Dreaming“ The Mamas And The Papas, reggae klasiku „Could You Be Loved“ Boba Marleya ili ljigavom MOR rocku Stingove „Seven Days“, lik svaku pjesmu prebaci u blueserski štih. I ne samo to: svaku pjesmu pretvori u minijaturni jam session gdje ju totalno izokrene kroz niz efektnih solo dionica, a tu i tamo ubaci i poneko iznenađenje, kao funky melodiju Ian Duryjeve „Sex & Drugs & Rock’n’Roll“ kao bridge u Claptonovom klasiku „After Midnight“.
Fino je „ukrotio“ i Hendrixovu „Wait until Tomorrow“ zauzdavši oštar i frenetičan gitarski riff originala i prevevši stvar u uhuugodno blues ruho, a njegovo sviračko umijeće do punog je izražaja došlo u Dylanovom klasiku „All Along the Watchtower“, najpoznatijem upravo po Hendrixovoj verziji. Bila je tu i jedna stvar na njemačkom koju nisam prepoznao, ali sam kasnije proguglao da je riječ o pjesmi „Junimond“ Ria Reisera, snimljenoj još tamo prije 30 i kusur godina ali je tek kasnije, nakon brojnih obrada, postala općepoznata stvar među njemačkim govornicima. I ovdje je taj pop šlager lijepo prenesen u blues kožuh.
Ekipa je svirala dva seta od po 40 minuta, dobili su čak i zugabe (bis) od nas nekoliko koliko smo izdržali cijeli nastup, i već iza 20 sati pokupili su se s bine. Božićni sajam je i inače otvoren svakog dana do 21 h, a nakon toga kuda koji mili moji. A mili naši su otišli do gore pomenute Edeke jer na istom mjestu možeš vratiti boce piva koje si kupio i dobiješ natrag nešto centi – dovoljno za još jednu putničku rundu.
Sve u svemu, dobar bend, za reproduktivce čak i vrlo dobar, ništa što bi protreslo zemlju, ali sam se ponovo na trenutak našao u svom prirodnom staništu, na nekoj svirci, okružen uglavnom nepoznatim ljudima što mi je i u Osijeku bila česta pojava, samo što ovdje ti nepoznati ljudi prolaze oko tebe gurajući kofere i noseći putne torbe. A za stolom pored nas bila su neka dvojica tipova, jedan Rusonja a drugi Švabonja, koji su se odlično zabavljali uz bend, čak su i zaplesali, i sreća što nisu bili u Hrvatskoj jer bi im sigurno netko prišao i upitao ih gdje su bili u Lenjingradu ’42. ili Berlinu ’45.
Nadam se da ću uskoro biti u mogućnosti otići na neku pravu svirku u Minken, a do tada servus drugari!
Hadžo koji lomi krila avionima
zlihadzoponovojase 