Povodom babinja ili, kako se to službeno zove, Dana žena, Nina Romić sa svojim se bendom po drugi put ukazala u Vukovaru i održala sjajan nastup.
Eto, moja njemačka tromjesečna avantura je završila i vratio sam se kući, staroj dobroj navici praćenja koncerata dok čekam novi zadatak. Jebote, ovo zvuči kao da sam James Bond: „My name is Hadžo. Evil Hadžo“. A prva prilika ukazala mi se u subotu u Hrvatskom domu Vukovar gdje je nastupila jedna od naših najboljih kantautorica Nina Romić sa svojim bendom. Dovoljan razlog da tri osječka mušketira (Herr O., Herr Š. i Herr ker, tj. ja) stanu u stav mirno, poviču glasno: „Za Hrvatski dom spremni!“ i krenu na put.
Ninin nastup održao se u sklopu programa Samo žena to može povodom Međunarodnog dana žena. Novinarka Jasenka Vrdoljak okupila je tri uspješne vukovarske žene: Ružu Marić, ravnateljicu Gradskog muzeja Vukovar, Mirelu Hutinec, ravnateljicu Muzeja vučedolske kulture i Vlastu Novinc, voditeljicu HAZU-a u Vukovaru. U prvih sat vremena te su dame dobile priliku predstaviti sebe i to što rade i to je bilo OK, iako moram priznati da me to nije preveć zanimalo jer nisam iz te priče. S druge strane, to očito nije zanimalo ni lokalnu vukovarsku populaciju jer u publici je bilo jedva desetak ljudi, tako da sam lagano kunjao dok je trajalo babinje.
Kad je debata AFŽ-a završila, dame su se s pozornice prebacile u prvi red publike, a na već pripremljenu binu popela se Nina sa članovima svog benda. Posljednji put sam ju gledao također u Vukovaru, u lipnju 2014. godine preko puta ulice u Ružičkinom domu, i u postavi benda odmah sam vidio jednu promjenu: uz Ninu na gitari, Frederica Lanza za klavijaturama i Petra Cvahtea za bubnjevima, u bendu je novo lice – basistica i back vokal Jelena Galić. Bend bolje izgleda što jes’ jes’, no pokazat će se da Jelena nije dovedena samo zbog izgleda već zato što zna znanje.
Od posljednjeg nastupa u Vukovaru Nina je objavila novi album, “Sloboda” (2018.), pa je logično i kičmu nastupa činio materijal s njega. “Sloboda” je Ninin najbendovskiji i najrockerskiji album do sada, a rekao bih možda i najbolji, što se čulo i uživo: Nina je odavno ostavila iza sebe imidž fragilne, ranjive kantautorice koja sama s đitrom u ruci izlazi pred publiku i poput nekog obreda samo-egzorcizma istjeruje svoje demone: sada je okružena kvalitetnom ekipom glazbenika koji njenu glazbu dižu na višu razinu.
Mislim, OK, u centru pažnje je i dalje ona sa svojom gitarom i introspektivnim stihovima, ali sada je to mnogo samosvjesnija, odlučnija žena: možda prede poput mlade mace dok se obraća publici između pjesama, ali kada krene svirka kao da postaje druga osoba. Sve ove godine na sceni i četiri albuma za pojasom učinili su ju sigurnijom i snažnijom, vokalno uvjerljivijom, a takva i treba biti obzirom da nastupa s full bendom iza sebe.
A bend je sjajan. Prije svega tu je Fred, čarobnjak za tipkama, čiji vješti prsti lete po synthu kao da vode konverzaciju s Ninom i njezinom gitarom, ali bez namjere da krade spotlight od nje. Jelena je odlično pojačanje ne samo jer je vrsna instrumentalistica već svojim back vokalom podebljava refrene pjesama i time vokali uspostavljaju dodatnu ravnotežu s instrumentima, dok je Petar pouzdan bubnjar, možda u drugom planu kako je to već sudbina svih bubnjara, ali britkog udarca, bez praznog hoda, koji poput sidra drži cijeli nastup na jednom mjestu.
Polovicu materijala činile su stvari s albuma „Sloboda“, što ima logike jer je relativno svjež, jer je vrlo dobar, a i snimila ga je gotovo ista ova ekipa (sans Jelena) pa zaslužuje da se dostojno promovira. Naslovna stvar je sjajna, hit u nekom paralelnom svemiru gdje je takva stvar važan dio mainstream pop/rock scene; pesimistično naslovljena „Crno“ mnogo je žovijalnija nego na prvi pogled i kao da je došla negdje iz močvare oko New Orleansa, dok je „Svjetla“ oštra, nabrijana, kao Ninin odgovor na pojavu novih kantautorica poput Lovely Quinces koje se ne boje „otfrljiti“ gitaru do ibera. A tek kad čujete psihodelični Fredov tepih, mljac, za prste polizati.
Ostatak materijasla činio je svojevrsni „greatest hits“ presjek s prethodnih albuma, iako je naravno kod Nine teško govoriti o hitovima za široki neuki puk. „Vožnja“ mi je i dan danas jedna od njezinih najdražih pjesama, kao i „Pismo“, a dobili smo ekskluzivno i sneak peak u materijal na kome bend trenutno radi kroz izvedbu jedne ganc nove pjesme, „Izrast ćeš iz boli“, koja na prvo slušanje ostavlja bez daha. Tekst, glazba, aranžman, kao da je Nina odlučila podići letvicu postavljenu „Slobodom“ još više prema gore. Za kraj smo dobili, već po JUS-u, „Kraj“ i to je doista bio the end – nije bilo bisa. Šteta jer je ekipa imala još par pjesama spremno, no za ovakvu publiku stvarno nije vrijedilo truda.
Sve je štimalo te večeri i bilo na svom mjestu i baš si nešto mislim, mogla je Nina i drugačije posložiti set listu, rezultat bi vjerojatno bio jednako dojmljiv. Koncert benda ima neku svoju priču, neku unutarnju nit, od tekstova, Nininog vokala, do glazbene izvedbe, poput zaokružene cjeline kojoj možeš dodati ili oduzeti pokoju pjesmu, ali to neće narušiti strukturu nastupa.
Poslije svirke popričao sam s Ninočkom o svačem nečem, a žena me podsjetila i na činjenicu koju sam zaboravio. Naime, kaže da sam ja bio prvi koji je pisao o njoj jer sam još davne 2006. godine gledao njezin prvi javni nastup u zagrebačkom klubu Spunk. Moje ju švrakopisanje očito nije obeshrabrilo i odvratilo od bavljenja glazbom i drago mi je što je tako…
Nadam se da do sljedećeg susreta uživo s Ninom i bendom neće proći dugih šest godina ali opet, jednom u šest godina, to mu ga dođe kao moj seksualni život, s tom razlikom što u koncertu Nine Romić Benda doista uživam…
Crni slobodni Hadžo
https://www.facebook.com/ninaromicmusic/ ; https://ninaromic.com/
zlihadzoponovojase 
Welcome back Evil Hadzo!
Sviđa mi seSviđa mi se