Tko bi rekao da ću jedan od boljih provoda posljednjih mjeseci imati u doba pandemije koronavirusa kada je cijeli svijet u karanteni? Još jednom se potvrdilo ono što često ponavljam: najbolje stvari dolaze onda kada ih najmanje očekuješ…
Međunarodni dan jazza, 30. travnja, obilježava se diljem svijeta, a posljednjih godina i u Osijeku. U ona sada već tako davna „normalna“ vremena taj se datum obilježavao grupnjakom na tratini ispred zgrade Državnog arhiva (izdanje 2018.), odnosno unutar zgrade, kada to vremenske okolnosti nisu dopuštale (prošlogodišnje izdanje).
Ove godine takvo što, naravno, nije dolazilo u obzir, ali onda se netko dosjetio genijalne ideje: živu svirku na prikolici tramvaja koji bi putovao diljem grada i širio dobre jazz vibracije. Osječki jazz glazbenici u suradnji s nekoliko udruga, Gradom, GPP-om i gradskim stožerom civilne zaštite (za koji sam nedavno u izvještaju sa svirke Red Roostersa rekao da su koliko toliko normalni, za razliku od onog nacionalnog koncelebriranog izbornog stožera HDZ-a koji vode govna poput Božinovića, Papka, Beroša i sličnog šljama) brzo su se organizirali, a čast da nastupe na ovom eventu dobila su dva stara osječka benda, NO Jazz Band i Sing Song Swing, te nešto friškiji Morenos.
Ideja je bila da se bendovi izmjenjuju svirajući na prikolici koju je vukao tramvaj na svim važnijim gradskim linijama, od remize preko Trga Ante Starčevića do Višnjevca, pa od trga prema Mačkamami i Jugu 2 te od Mačkamame do željezničkog kolodvora i okretišta na Zelenom polju. Dan je bio idealisch za takav tip zabave; lijep, sunčan, ne prevruć, ma savršen, a kruženje gradom tramvaja nije dopuštalo okupljanje i zadržavanje ljudi na javnim površinama, što će reći da je program održan uz pridržavanje mjera koje je propisao kardinal Bozanić u ime nacionalnog stožera. Ha, tko im je kriv što sviraju tamo neki jazz, da su kršćanski rock ili gospel bend po novom bi mogli redovno svirati po crkvama…
Program je počeo oko 18 h u remizi. Obzirom da je vrijeme bilo tako lijepo, zajahao sam svoj novi bicikl i krenuo tamo znajući da se neću baš nešto naslušati glazbe, ali plan je bio doći na svaku od početnih postaja, opaliti par fotki i u međuvremenu se vozati po gradu. U remizi sam odslušao tonsku NO Jazz Banda (https://www.facebook.com/NOJazz/), mojih redovnih gostiju na blogu, inače najboljeg osječkog jazz benda koji ne svira jazz. Ovoga puta nastupili su bez Mile na vokalu, ali njih je gušt slušati i u instrumentalnom izdanju. Već se tu na tonskoj osjetilo uzbuđenje u zraku, ekipa je bila sretna što imaju priliku svirati i to u ovako neobičnom settingu. Po završetku tonske, tramvaj je krenuo prema Višnjevcu, a ja sam krenuo u bicikliranje promenadom.
Nešto iza 19 sati nacrtao sam se na glavnom trgu, taman da dočekam veselu tramvajsku družinu koja je tamburala sve u 16, u pratnji policijskog vozila koje se niti za trenutak nije odvajalo od njih. Na trgu su se na prikolicu popeli Sing Song Swing (https://www.facebook.com/singsongswing/), najbolji osječki swingerski bend, u punoj postavi kao šestorka s Petrom na vokalu. Otpjevali su jednu pjesmu za velik broj ljudi koji se zatekao na trgu, da bi potom odjahali u pravcu jugoistoka, prema Jugu II. Ja sam ponovo zajahao svog crvenog pastuha (mislim na bicikl, vi perverznjaci!) i nastavio s vožnjom.
Iza osmice sam bio na Mačkamami gdje se na prikolicu popeo posljednji bend, The Morenos (https://www.facebook.com/pages/category/Musician-Band/The-Morenos-100516078112715/). Riječ je o novom bendu na osječkoj sceni koji su imali svega nekoliko nastupa do sada, petorica ih je i ime su dobili po vođi sastava Morenu Pletikosiću koji svira Hammond orgulje koje nose njihovu glazbu. Zanimljivo je da imaju bubnjara i perkusionista u sastavu što znači da je naglasak kod njih na grooveu i bogami, nisu razočarali: vrlo umješno kombiniraju jazz, fusion, funk i latin-jazz u miks uz koji se podjednako dobro može chillati i plesati. Tu su još i gitarist i saksofonist za dobru mjeru, izvode i obrade u novim aranžmanima i autorske stvari i nadam se da ću uskoro imati priliku vidjeti ih opet.
A kako to da sam njih odslušao a ostale nisam? E pa, na Mačkamami se priča počela zapetljavati. Nakon što sam odradio foto session planirao sam krenuti lagano kući, međutim jazzeri su došli i zamolili me da im se pridružim u tramvaju. Rekao sam da ne mogu jer imam bic, no oni su rekli: Pa unesi bic u tramvaj. Organizator nije imao ništa protiv, pa sam tako završio u veselom društvu na ruti od Mačkamame preko Željezničkog do Zelenog polja i natrag do Remize.
Zajebancija je bila vrhunska, ekipa sjajno raspoložena, a dobrom raspoloženju pridonosio je i alkohol u hektolitrima koji se u najrazličitijim pojavnostima točio. Da jazzeri imaju dobar cug, to sam znao i od ranije, a osječka ekipa bi mogla posramiti i mnoge druge branše, poput novinarske ili glumačke, poznate po dubokom zavirivanju u čašicu. Dok smo prolazili gradom ljudi su nam mahali s bicikala, snimali fotke iz automobila u vožnji, pozdravljali…
O nekom držanju distance unutar tramvaja nije moglo biti niti govora: ekipa jest formirala nekoliko manjih kružoka, no tramvaj je sam po sebi uzak, a i alkohol je oslobodio sve potencijalne inhibicije. Jest, svi smo imali zaštitne maske i sve to, ali jebeš mi sve, ako je samo jedna osoba među nama imala simptome korone, u narednih desetak dana svi ćemo hebati heža…
Po povratku u Remizu ekipa na prikolici se malo promiješala i uslijedio je tradicionalni jam session jer jebeš jazz svirku ako nema jam sessiona, ne? Kao što bi ABOP mudro rekli: After je bolji od partyja. Prisutni novinar opalio je i milenijsku fotku na kojoj se našao i zamjenik gradonačelnika, vozač tramvaja i manje-više svatko drugi tko se u to vrijeme zatekao tamo, kao dokaz da su sudjelovali u ovoj odličnoj manifestaciji.
I što reći za kraj osim da smo u ovoj korona krizi imali više koncerata nego u vrijeme prije nje. Od idućeg tjedna ponovo kreće serija kulture na točkovima, a ne bih se čudio ni da bude još ovakvih poslastica. Zar je problem organizirati svirku recimo u katakombama ili amfiteatru na lijevoj obali Drave? Ili u nekom od gradskih parkova? Uz pridržavanje svih mjera zaštite, naravno. Ako mogu lizatelji oltara i popovskih guzica u crkvama, možemo valjda i mi, ljubitelji kulture. Na ovakvim događajima ionako ne bi bilo nikakvih kolosalnih gužvi. Uostalom, znate kako ja to često kažem: Malo nas je, al’ smo govna…
Najazzirani Hadžo
Fotke: Me, myself & I, osim milenijske fotke by Tomislav Šilovinac)
zlihadzoponovojase 