Program malih koncerata po osječkim gradskim četvrtima nastavio se još jednom poslasticom – nastupom starog osječkog jazz lisca Vedrana Zeca na gitari i nešto mlađeg lisca Benjamina Lamze na tenor (ili, kako ja to volim reći, teror) saksofonu.
Mitsubishijev glazbeni kamionet ovog je puta posjetio dva naselja – Vijenac Slavka Kolara i Vijenac Ivana Meštrovića. Vijenac Slavka Kolara nalazi se u Donjem gradu i moram priznati da mi je, iako sam Esseker cijelog života, ovo bio prvi put da sam kopitom kročio u to naselje. Razlog je možda to što je naselje stješnjeno između Crkvene i Kišpatićeve ulice pa mi nikad nije bilo usput ali eto, zato postoje ovakvi koncertti na otvorenom koji ti pomažu da bolje upoznaš svoj grad.
Točno u predviđeno vrijeme započela je svirka. Isprva nas je bila svega šaka jada, no kad su ljudi čuli da se na igralištu nešto događa počeli su kapati. Dječje igralište koje je bilo pusto do početka svirke odjednom se napunilo klinčadijom, dok su njihovi roditelji chillirali okolo. Nije bila onakva gužva kao na Roostersima ili Kandžiji, možda 50-ak ljudi, ali za jazz koncert sasma dovoljno.
Primijetio sam i jednu zanimljivu pojavu: manje je ljudi bilo po prozorima i balkonima nego na prethodnim koncertima, izgleda da su svi oni koje je to zanimalo izašli van na ulicu da uživo čuju bend. To nije baš bilo u skladu s onim što su organizatori zamislili na početku, ali lijepo vrijeme i popuštanje mjera očito su utjecali na to da ljudi batale balkone i dovuku svoje dupe na lice mjesta.
Zec i Lamza su pripremili kratki polusatni set sastavljen isključivo od jazz standarda. No, kako sam više puta rekao, ono što kod jazza volim je to što svi standardi zvuče drugačije ovisno o konfiguraciji glazbala, a električna đitra i saksofon su jako dobra kombinacija kojima ostali instrumenti nisu potrebni za stvoriti dobru atmosferu.
Tako smo mogli čuti „Chord On Blue“ Billyja Steelea, pjesmu po kojoj je ime dobio i mladi osječki jazz bend koji, nažalost, više ne postoji. Bila je tu i Gillespiejeva „Birk’s Works“, „Sunny Side of the Street“ i za sam kraj klasik nad klasicima, „Autumn Leaves“ Josepha Kosma, s jednom od najljepših saks dionica u jazzu i izvan njega. Ugodna svirka za ugodnu proljetnu večer dvojice profića pa, čak i ako je to bila tezga, dobre vibracije su prenijeli i na nas.
Potom sam zajahao svog crvenog zmaja i otpedalirao do Vijenca Ivana Meštrovića, ili kako mi stari Osječani to još uvijek zovemo – VBK (Vijenac Borisa Kidriča). Repertoar je bio identičan onom u Donjem gradu, pa sam iskoristio priliku malo popričati s ekipom u publici koju nisam vidio sto godina (pozdrav drugu S. i drugarici I.).
Poi završetku svirkate malo sam popričao s organizatorom programa koji je rekao da se ovi koncerti na kotačima po svemu sudeći neće nastaviti. No, obzirom da je epidemiološka slika dobra, a trebala bi biti još i bolja, u narednim tjednima očekuje se još nekoliko događaja na otvorenom, no o tom potom.
Pa, ako je ovo doista kraj ovog mini koncertnog ciklusa, iskoristit ću priliku da još jednom izrazim zadovoljstvo što smo nakon gotovo dva mjeseca lišenosti kulturnih sadržaja imali priliku ponovo uživati u svirkama. Osijek je po tome bio iznimka od svih ostalih gradova u Hrvatskoj, a vjerujem i šire, pa možda i u svijetu, jer nisam čuo da je itko drugi organizirao desetak kulturnih manifestacija u tri tjedna karantene.
I još jedno osobno zadovoljstvo: gledam sve te velike portale koje pratim i koji se bave glazbom i pop kulturom, sa svim tim velikim imenima koja pišu za njih, i od sredine ožujka nema nigdje nikakvih izvještaja sa svirki. A na jednom ubogom blogu iz Osijeka ima ih četiri-pet. Bar što se korona koncerata tiče, sve sam ih nadjeb’o…
Hadžo s povišenom temperaturom
zlihadzoponovojase 