Da ne griješim dušu, bilo je dobrih stvari vezanih uz korona krizu: prazne ulice, odmoriš se od ljudi, imaš toliko vremena da ne znaš što ćeš s njim. Jedan od dobrih načina ubijanja vremena svakako je gledanje filmova i serija preko streaming servisa naših svagdašnjih. I ne da sam odradio dobar dio zaostataka koji se nakupio posljednjih mjeseci, nego sam zaslužio udarničku značku. U nekoliko tekstova pokušat ću, u kratkim crtama što je netipično za mene, predstaviti neke od boljih i manje dobrih serija, pa ako ste ih pogledali OK, ako niste bacite oko, ako nećete ko vas jebe…
Jedno od najugodnijih iznenađenja u prvoj polovici ove godine svakako je francusko-američka koprodukcija „The Eddy“. Kad vidite da je izvršni producent Damien Chazelle, redatelj sjajnog filma „Whiplash“ i smeća „La La Land“, ujedno i redatelj prve dvije epizode ovdje, možda ćete pomisliti kako je ovo romantično ljubavno pismo Parizu s puno glazbe kao što je „La La Land“ bio romantično ljubavno pismo s puno glazbe Los Angelesu, no već od prve epizode vidjet ćete da to baš i nije tako.
Radnja serije smještena je u Pariz, no daleko od blještavila Ajfelovog tornja, Slavoluka pobjede, mokrih ulica uz Seinu kojima se šire mirisi svježe pečenih kroasana i jutarnje kave te raskošnih trgovina u centru grada. Umjesto toga, radnja se odvija u sumnjivim kvartovima grada svjetlosti gdje žive imigranti, izbjeglice i kriminalni polusvijet. U centru pozornosti je naslovni klub The Eddy, okupljalište poklonika jazz glazbe, koji je vidio i bolje dane, baš kao i kvart u kome se nalazi, baš kao i voditelj kluba Elliot koji je nekoć u Americi bio veliko ime jazz scene, a sad vodi špelunku koja manje-više zjapi poluprazna, čak i kad nastupa odličan kućni bend sastavljen od pridošlica iz cijelog svijeta (Poljska, Brazil, ex-Jugoslavija, Bliski istok…).
Serija se može promatrati kroz četiri žanra: kao krimić jer je Elliotov partner Farid, koji vodi financije kluba, posudio velik novac od kamatara iz Istočne Evrope koji nije mogao vratiti pa je završio zaklan u mračnoj uličici kod stražnjeg ulaza u klub, stoga Elliot mora pronaći način da taj novac vrati kako i on ne bi završio s „osmijehom“ na vratu. Drugi žanr je obiteljska drama jer Elliotu dolazi razuzdana kćerka iz Amerike koja mu svojom sklonošću upadanja u nevolje samo otežava život. Treća žanrovska odrednica serije je gotovo dokumentaristički prikaz života imigranata, europskih i onih s bliskog istoka. To su ljudi sa samog dna društvene ljestvice, nezaposleni ili potplaćeni radnici koji žive u svojevrsnom getu i izlaz iz svakodnevnog sivila pronalaze u glazbi.
I to je možda i najvažniji i najbolji dio „Eddyja“ – prikaz svirki i probi benda, razgovori o glazbi, prvenstveno jazzu. Glazbe ima mnogo, ponekad čak i nauštrb priče, a umjesto već izlizanih obrada jazz standarda ovdje slušamo originalnu autorsku glazbu za koju su bili zaduženi Glen Ballard i Randy Kerber. Gluma je odlična, a posebno je bitno to da u seriji glume stvarni glazbenici koji su se iskazali i kao glumci (bubnjarka u bendu dolazi iz Hrvatske, glumi ju Lada Obradović koja je bubnjarka i u stvarnom životu).
Dodatnoj uvjerljivosti serije pridonosi i činjenica da su po dvije epizode realizirale dvije redateljice, obje pariške imigrantice: Houda Benyamina i Laila Marrakchi, koje su i same iz prve ruke upoznale „divote“ života imigrantske zajednice. Chazelle je u prve dvije epizode postavio temelj za dalje, a njih dvije (plus američki redatelj Alan Poul koji je režirao posljednje dvije epizode) samo su to dalje razvile. Vizualno je serija naprosto fenomenalna i očaravajuća i zanimljivo je koliko se ljepote zapravo krije u ružnoći života koji vode junaci serije.
Zanimljivo je i to što je svaka epizoda naslovljena po jednom od likova koji zauzima centralno mjesto u njoj. Neke su epizode možda bolje napisane, neke su manje dobre, ali kad se sve one povežu u veliku cjelinu postoji nit vodilja koja se proteže kroz sve te odvojke priče.
Puno toga je, dakle, umiješano u osam epizoda serije, u prosječnom trajanju od otprilike sat vremena, koja se na trenutke čini prerazvučenom, na trenutke preubrzanom, no to su sitne zamjerke. Nakon velikog broja filmova koji se na ovaj ili onaj način bave jazz glazbom, uključujući i dva pomenuta u uvodu, konačno smo dobili i jednu seriju koja jazz stavlja u prvi plan.
Serija je najvećim dijelom na francuskom, uz nešto malo arapskog i engleskog, tako da vam preporučujem da ju skinete s engleskim titlovima (hrvatske nisam uspio naći). Ako volite jazz glazbu i želite zaroniti dublje u (polu)život imigrantskog Pariza, „Eddy“ je serija za vas.
Monsieur Hadžo
zlihadzoponovojase 