Ne bi čovjek vjerovao, a bogami ni žena, ali jedna od stvari po kojoj je Osijek bio jedinstven u svjetskim okvirima bila je ta što smo čak i u vrijeme korona pandemije imali kulturni program sa živim svirkama, predstavama i svašta nečim.
Sjećate se, riječ je o programu Kultura na točkovima koji je dovodio izvođače ljudima u gradske četvrti, pod njihove balkone, pa sam tako tu gledao Kandžiju, Red Roosterse, jazz duo Lamzu i Zeca, a tu je bila i ona fenomenalna ideja obilježiti Međunarodni dan jazza koncertom na prikolici koju je vukao tramvaj. Cijeli planet bio je u lockdownu, ili što bi se diplomatski reklo u kurcu, a kod nas se tamburalo.
Program Kulture na točkovima dobio je i svoj nastavak pod imenom Kultura u parku i ne trebate biti Mirko Miočić da skužite o čemu je ovdje riječ: serija kulturnih događanja koja će se tijekom dva tjedna (četvrtak-nedjelja) održavati u osječkom Parku kralja Petra Krešmira preko puta Sokolskog doma. Za prvi vikend planirana su dva koncerta (čet-pet) i dvije filmske projekcije (sub-ned) na otvorenom.
Četvrtak sam ‘ladno preskočio jer je nastupio tamburaški orkestar, a zna se što ja mislim o tamburaškom smeću, čak i kad izvode klasike u tamburaškim aranžmanima. No, nije bilo šanse da preskočim petak i pogledam nastup basista Marija Rašića, gitarista Nebojše Buhina i bubnjara Damira Šomena. Organizatori su za posjetitelje pripremili stolice i klupice, plus u blizini je bio i štand s cugom. Još nas je, fala kurcu, pomazilo i vrijeme pa smo po prvi put od sredine svibnja uspjeli spojiti tri sunčana dana za redom i teren je bio idealan za igru. Ja sam se ukazao dovoljno rano da uzmem stolicu, smjestim svoje debelo dupe i pripremim se za uživanciju.
Rašić, Buhin i Šomen su nam s malim zakašnjenjem od kojih dvije i kusur godine, uživo predstavili svoj album/projekt „Aftershock“. Sva trojica su vrhunski instrumentalisti koji su surađivali s manje više svim bitnim imenima domaće glazbene scene, a ovo im je prvi zajednički album, s time što Šomen nije sudjelovao u snimanju već im se priključio za ovaj nastup. Nebojša, koji je preuzeo ulogu konferansjea, rekao je na početku kako je ovo prvi put da njih dvojica zajedno nastupaju, no to ne bih nikad rekao: djelovali su kao da sviraju zajedno još otkako su piškili u pijesku.
Koncert je počeo s akademskih 15-ak minuta čeke pjesmom „S.O.S.“ s „Aftershocka“ i momci su odmah dali do znanja da s njima nema zajebancije (nema labavo, što bi rekao gore pomenuti Kandžija). Izvodili su uglavnom autorske Marijeve skladbe (uz dvije obrade) nastale za potrebe ovog projekta, ali i neke koje je izvodio sa svojim Balkan Zoo ansamblom (jedan njihov singl, suradnju s Edom Maajkom, predstavio sam još prije četiri godine).
Svaka njihova pjesma prava je mala simfonija zvukova u kojoj se miješaju ethno, fusion (fuzija rocka i jazza) te ambijentalna glazba, bešavno skačući iz žanra u žanr. Reći da je ovo jazz glazba otprilike je kao reći da je Sikstinska kapela lijepa: jest, ali to nije dovoljno. Jazz jest po strukturi pjesama, brojnim solo točkama gdje glazbenici dolaze do izražaja, po osjećaju za feeling, ali je i mnogo više od toga.
Evo, na primjer, „Sevdah“, stvar koja započinje laganim prebiranjem po strunama basa s melodijom koja jako vuče na sevdah, da bi u nastavku Nebojša svojom gitarom pjesmu odveo u sporogoreći blues, pa ako želite dokaz za tvrdnju da je sevdah balkanski odgovor na američki blues iz delte Mississippija, samo bacite uvce na ovu pjesmu.
„Miš u klaviru“, starija stvar s Marijevog albuma „Milje“, ima izraženu lebisolovsku crtu gdje dominira ljudska hobotnica Damir koji svira kao da ima šest ruku a ne dvije, a sve je još garnirano bubnjarskim solom za prste polizati. Nisam veliki ljubitelj solo točaka jer često znaju zagnjaviti i pretvoriti se u isprazno izdrkavanje i preseravanje, no ovdje to nije bio slučaj: sola su bila kratka i odmjerena, a fokus je bio na ispreplitanju tri instrumenta i zajedničkom istraživanju glazbenih predjela neomeđenih ikakvim granicama.
Tu je i „Korida“, jedna od novih stvari na kojima Mario i Nebojša rade, s gitarskim uvodom koji vuče na flamenco da bi potom snažna ritam sekcija stvar odvukla u totalno drugom pravcu; „Robot“ ima pomalo robotizirani, repetitivni ritam iznad gitare koja me podsjetila na tuareški pustinsjki blues, a “E-mail Man” ima sjajan gitarski riff i kaledioskopsku širinu, kao da je snimljena za potrebe nekog dokumentarca na National Geographicsu.
Ekipa je vjerojatno najviše uživala u dvije najprepoznatljivije pjesme, obrade Bijelog dugmeta „Ipak poželim neko pismo“ i „Uspavanki za Radmilu M“ koje su besprijekorno odsvirane, ali su i originale digli na sasvim drugu, višu razinu. U odsustvu teksta, „Pismo“ poprima neku novu dimenziju, više etno i world music, uz brilijantnu sinergiju basa i bubnja. Da je Bregović ovo čuo, vjerojatno bi oduševljeno citirao Bajagu: „Vidi šta su mi uradili od pesme mama!“.
Ovo zanimljivo putovanje i istraživanje glazbenih krajolika trajalo je nekih sat i 20 minuta, uz jedan bis. Nesit poput mene ne bi se bunio ni da su bile još jedna-dvije pjesme, ali dobro, ne treba pretjerivati. Nije mi smetalo ni što su s „Aftershocka“ izveli samo tri pjesme: razlog je vjerojatno taj što na albumu imaju puno gostiju (truba, kljove, čak i Bare na vokalu) i tu zvučnu širinu ne mogu prenijeti uživo u formi bazičnog trojca, pa su se opredijelili za one skladbe koje će u ovakvoj svedenoj konstelaciji snaga najbolje zvučati uživo.
Na samom kraju trebam pohvaliti i odličan kolaž na video zidu koji se sjajno uklopio kao vizualna podrška trojici mušketira, nadopunjujući njihovu svirku ali nikada ne odvraćajući pažnju od nje. A zvuk, zvuk je bio savršen. Dobro, tu je u pitanju i iskustvo starog koncertnog vuka poput mene koji je stolicu pozicionirao točno u sredinu ledine, na pola puta između bine i miks pulta, i sve se savršeno dobro i kristalno čisto čulo, tako da i Kljun kao tonac zaslužuje veliki aplauz.
Eto ljudi: bio sam na odličnoj svirci, otišao na after cugu s ekipom i vratio se kući. Sam i suvog kurca. Stvari su se očito počele vraćati u normalu…
Hadžo u klaviru
zlihadzoponovojase 